Sanja Ivić, koja ima veliko organizacijsko, stručno i pravno iskustvo, otkrila nam je da postoji idejni projekt za realizaciju nove scene u Ulici Božidara Adžije, izrazivši nadu da će sadašnja garnitura u Ministarstvu kulture i Gradu Zagrebu prihvatiti i realizirati taj projekt koji bi omogućio bolje funkcioniranje zagrebačkog HNK.

Zakon predviđa da v.d. intendanta može biti na toj dužnosti do godine dana. Znate li koliko ćete se zadržati na toj funkciji s obzirom na raspisivanje novog natječaja?

Ne znam, no postoje neki okviri prema kojima se možemo ravnati. Naime Statut HNK mora se uskladiti s novim Zakonom o kazalištu u roku od najviše dva mjeseca, dakle najkasnije do početka prosinca. No prema nekim informacijama iz Ministarstva kulture i Grada Zagreba, usklađivanje bi trebalo biti završeno već u studenom kako bismo po novom Statutu mogli izabrati i novo Kazališno vijeće. Ono je do sada bilo sastavljeno od gradskog i državnog predstavnika te po jednog člana Drame, Opere i Baleta, a po novom Zakonu ima drukčiji sastav – dva člana iz umjetničkih grana i jednog predstavnika zaposlenika. Tek nakon toga novo Vijeće može raspisati natječaj za intendanta. Mislim da se prije Nove godine neće dogoditi ništa epohalno, jer nije realno očekivati da će se završiti usklađivanje Statuta i Zakona, izabrati novo Vijeće te da će potencijalni intendant stići okupiti svoju ekipu. Intendant može stupiti na tu dužnost najranije 1. siječnja, kao što je bilo u slučaju Mladena Tarbuka, no kako sada stvari stoje, otvorene su sve opcije pa se može dogoditi da preuzme kazalište i potkraj sezone 1. svibnja. Po mojem mišljenju, najizgledniji je početak nove sezone 1. rujna 2014. godine, kao što je bilo u slučaju Ane Lederer.

O poslovanju Ane Lederer kruže različite više ili manje utemeljene priče. Prema nekim izvorima, ostavila je velike dugove, a prema drugima je financijska situacija čista. Kakvu ste situaciju zatekli?

Još je rano govoriti o tome, ali do sada nikad nismo imali problema sa završnim računima i nikad nisu virili kosturi iz ormara. Kazališno vijeće tek treba usvojiti obračune za šestomjesečno i devetomjesečno razdoblje i tada će se vidjeti prava financijska slika. No treba znati da se uvijek u devetomjesečnom razdoblju iskazuje određeni minus jer dio sredstava ne stigne na vrijeme, a s druge strane problematičan je ožujak, nama vrh sezone, a na razini države donosi se budžet za iduću godinu, što se negativno odražava na stanje u HNK-u. No, naravno, nama je cilj da fiskalnu godinu završimo pozitivno.

Imate veliko organizacijsko, umjetničko i pravno iskustvo koje ste stekli kao ravnateljica Drame u dva mandata i v.d. ravnateljica Drame, što ste bili čak četiri puta. Imate li ambicija da kao intendantica vodite najveću kazališnu kuću?

Trenutačno uopće ne mogu razmišljati o tome jer živim pod imperativom da kazalište ne smije stati. U svakom slučaju, pozitivno je da se netko iz kuće izabere na v.d. rukovodeću funkciju jer se u tom razdoblju može shvatiti opseg i karakter posla, zatim uvidjeti jeste li u stanju to raditi te shvatiti želite li uopće biti intendant kazališta. Naime entuzijazam vam jako varira tokom v.d. razdoblja. Na početku ste puni entuzijazma, kao zamjena koju su poslali na teren da u zadnjem trenutku zabije gol, ali se s vremenom smanjuje i pitanje je što ćete odlučiti na kraju, kada adrenalin padne. Naravno, pod uvjetom da imate viziju o tome kako bi to kazalište trebalo izgledati u budućnosti.

No izbor intendanta je i pitanje politike, odnosno dogovora Grada Zagreba i Ministarstva kulture. Naime gradonačelnik je već bezbroj puta ponovio da je njegova kandidatkinja već osam godina Dubravka Vrgoč.

Nabacivanje imenima je nezahvalno i za one čijim se imenima nabacuje, ali i za one koji se nabacuju. Intendanti ne rastu na stablu i Ministarstvo kulture i Grad Zagreb prvo se trebaju dogovoriti oko strategije razvoja kazališnih kuća i odlučiti kakvo kazalište žele te je li zagrebački HNK zaista matično nacionalno kazalište, dakle prva kuća po hijerarhiji u državi, što znači da imamo više ljudi i više izvedbi te puno veći budžet od riječkog, splitskog i osječkog HNK.

Također, treba odlučiti koliko se želi muzičkih teatara i tko će to platiti. Naime ako želite imati 'Zrinskog', morate imati na sceni 240 ljudi koji koštaju još dok dirigent nije ni mahnuo rukom. I tek kada se donese kazališna strategija s odgovorima na ta pitanja može se tražiti intendant koji će znati odgovoriti tim izazovima. Istodobno taj potencijalni kandidat mora biti svjestan onoga što mu se nudi u smislu prava, obaveza i financijske sigurnosti, bili to Dubravka Vrgoč ili William Shakespeare, uskrsnuo iz mrtvih.

Ministrica kulture je zamjerala Ani Lederer dvije bitne stvari – nerješavanje problema druge scene i viška starijih zaposlenika koji zbog dobi ne mogu raditi, no ostaju na plaći. Kako biste riješili te probleme?

O tom se problemu govori više od 50 godina, od onog trenutka kada je HNK izgubio Gavellu i Tuškanac. Taj problem manjka dvorane rješavali smo unajmljivanjem prostora na Zagrebačkom velesajmu i u Laubi, što nas je dodatno financijski opterećivalo. Nama treba dvorana veličine 15 X 30 metara u kojoj ćemo moći održavati probe u dekoru koji se neće micati sa scene tri puta dnevno, kao što se sada radi, nego će stajati na sceni deset dana bez prekida. Nemojmo se zanašati snovima o gradnji nove Opere! Gradnjom dvorane za probe dobili bismo 40 termina za dramske izvedbe, 40 za opere i 30 za baletne predstave, dakle sveukupno više od stotinu izvedbi. Idejni projekt za takvu dvoranu za probe već postoji: ona bi se realizirala u Ulici Božidara Adžije, u kojoj HNK ima spremišta, znači na našem zemljištu, a u kasnijoj fazi dodalo bi se satelitsko gledalište i dvorana za probe bi se transformirala u novu scenu HNK. O tom projektu govorili smo i bivšoj garnituri u Ministarstvu kulture, a govorimo i sadašnjoj, te se nadam da će se projekt i realizirati. Tek nakon toga može se sjesti i vidjeti treba li nam zaista nova zgrada Opere.

A što s viškom glumaca, baletana i opernih pjevača koji zbog godina više ne mogu raditi?

Problem se javio sredinom 90-ih, kada je stupio na snagu Zakon o plaćama kojim su ukinute kategorizacije uloga i stimulacije, a istovremeno su zaštićeni umjetnici s određenim brojem godina radnog staža koji ne mogu ići u mirovinu, a zbog biologije ne mogu ni raditi punom parom. Uz to, koeficijenti su zabetonirani i ne postoji mogućnost njihove revizije, primjerice 'skidanja' statusa prvaka. To je rezultiralo sljedećom situacijom: imamo višak opernih pjevača koji više ne mogu pjevati, a ne mogu ići u mirovinu, primjerice primadona Veneta Janeva Iveljić ne može pjevati epizode i ne može stajati u zboru jer je pjevala Toscu i druge naslovne uloge.

Slično je i s plesačima. Sorin David nije kriv zato što ima 55 godina i što više ne može skakati kao princ. A Ivka Dabetić nije mogla s 55 igrati Juliju - jer Julija ima 17 godina! U Ministarstvu sam predložila da, ako želimo smanjiti balast zaposlenih ljudi, trebamo ulagati u tehnološki napredak, kao u Željezari Sisak, što znači da trebamo uložiti u liftove za dekor. Time bismo uštedjeli na broju zaposlenih u tehnici, odnosno bilo bi ih dovoljno petero, a ne 30 ljudi, kao što je sada slučaj. Kroz tu bolnu tranziciju prošla su sva kazališta u Europi, a mi samo kaskamo za njima. Ako su nam uzori kazališta u Njemačkoj i Francuskoj, treba znati da u tim državama postoje zakoni po kojima plesači s navršenih 45 godina idu u punu mirovinu, a dramsko kazalište Odeon ima zaposlenih čak 120 ljudi, i to bez ansambla, jer se pokazalo da teatar naprosto ne može funkcionirati s manjim brojem zaposlenika.