43 GODINE IZVOĐENJA

U čemu je kvaka 'Stilskih vježbi'?

18.09.2015 u 13:03

Bionic
Reading

Čak i nakon četrdeset i tri godine, glavno pitanje vezano uz 'Stilske vježbe' ostaje isto: što oni to zapravo rade? Prebacuju govor u nešto što s govorom ima tek daleke veze, stvaraju zanimanje za nešto što nimalo ne zaslužuje zanimanje ili, jednostavno, istu priču pričaju dvadesetak puta?

U čemu je kvaka, zašto to igra tolike godine pa sad već i treća generacija poneke zagrebačke obitelji stasa uz Nju i Njega koji su u tramvaju broj 11 vidjeli jednog mladića, dugog vrata, sa smiješnim šeširom?

Za redatelja Tomislava Radića ova je predstava dokaz da su za pravi kazališni čin potrebni tek glumac i publika. Ostali su se godinama pokušali odmaknuti od simbolike koju je svojim trajanjem i posljedičnim kultnim statusom ta literarno-pozornička igra stekla. 'Stilske vježbe' zaista nisu velika predstava i, što je još važnije, nisu teška predstava. S druge strane, u usporedbi s 'Mišolovkom' prema djelu Agathe Christie, koja u Londonu igra nešto duže, prerada najpoznatijeg djela francuskog osobenjaka i genijalca Raymonda Queneaua nesumnjivo je intrigantnija. Ne tek kao fenomen, nego kao punokrvni umjetnički proizvod.

Možda se tajna krije u činjenici da upravo zato što ne govore ni o čemu, 'Stilske vježbe' govore o svemu, točnije svima. Karakteri, koliko god karikirani, koje ponekad samo skiciraju, a ponekad i zaista dubinski (raz)otkriju, dio su svakodnevice. Uostalom, i za Dickensove ili Gogoljeve lako je reći da su karikirani, sve dok se na rođendanu ne pojavi neka tetka koja zaista izgleda, zvuči i ponaša se kao da je iz 'romana'. Uloge koje preuzimaju njihovi Ona i On, Lela Margitić i Pero Kvrgić odavno su naučili, proživjeli, pounutrili i zacementirali. No, i u današnjim izvedbama sigurno ima neke daleke povijesti koja laže o toj fiksiranosti jer danas je neki mig drukčiji, pokret je različitog intenziteta, a međusobna podupiranja ovise, vjerojatno, i o trenutnom stanju najstarije domaće scenske veze.

Smijeh je, međutim, tek popratna manifestacija svakodnevne događajnosti koja se na pozornici u 'Stilskim vježbama' pojavljuje kao destilat. U krajnjoj liniji, teško je pronaći neutralni iskaz, a kako je intenzitet otklona individualna stvar, kao i ukus, ne bi baš bilo najtočnije, a ne bi bilo ni potrebno, kategorizirati epizode po izvedbenoj snazi ili učinku na publiku. Neka je karikatura možda zanimljivija od druge, neka je možda bolje izvedena tog puta, ali i gledatelj se za svoju odlučuje dok prati kako dišu ostale. Pogotovo gledatelj koji dolazi ponovno, a takvi su, logikom dugovječnosti predstave koja drži tamnim pivom ovjerovljeni svjetski rekord upravo za neprekidno igranje u istoj postavi, odavno već u većini.

No, pored toga što igra tako dugo, pa je već i svojevrsna legenda, medijski eksponirana i pretvorena u građanski zagrebački ritual, i pored toga što su same po sebi postale fenomen koji zaslužuje posebno teatrološko istraživanje, 'Stilske vježbe' su još uvijek zaumni komad poetskog teksta i danas vrijedan u svakom, pa i sasvim suvremenom kazališnom smislu. Iako odjek davnih eksperimenata s pisanom i izgovorenom riječi, čak i nakon što su svi pokušaji širenja tekstualnosti preko granica svijeta i stvarnosti udžbenički popisani i propisani, Queneauov sitni vez u lokaliziranom, prilagođenom i dramaturški obrađenom prijevodu-prepjevu Tonka Maroevića i redatelja Tomislava Radića, i dalje je oboje – i umjetnički eksperiment i mentol bombon za nakon večere. Čini se nemoguće, jer i jest.

Tajna je, možda, u onoj grimasi koju Pero Kvrgić ostavi na licu sekundu predugo nakon svake epizode i u nevjerici odmahivanja glavom Lele Margitić. Oni znaju, ili ih je iskustvo ove predstave naučilo, da se ništa zapravo ispričati ne može i zato je taj beketovski dah, još slabiji od tragičnog ili tek pomirenog uzdaha, ključ je koji ovoj predstavi ne dopušta da bude tek zabavna karikatura, kazališna farsa u kazališta ili tek malo 'umjetničkija' inačica stand-up komedije. Neizgovorivo je ono što ostaje jer gledatelje je zapravo baš briga za onog dugovratog lika iz tramvaja, njegov šešir i gumb, i za sve što mu se dogodilo ispred Glavne pošte. Ali zato svi znaju 'miris kanonika, miris poriluka, miris jaja, miris golubova, sjekira, miris groba, zločina, češnjaka, prdaca, zadaha, Ključ čarapa, Jadran čarapa i onih bez čarapa, čučavaca i pisoara, ciklama i studenata' iz tramvaja. I svi u njemu imaju grimase slične Kvrgićevoj nakon što i sam začuđen svojom pričom još uvijek 'ne može vjerovati' da je to zbilja. Svršetak predstave zato nije i humorni vrhunac, nego baš naprotiv izostanak ne samo riječi nego i misli. Kad se shvate nedostatnosti jezika, artikulacija poništi do stanja prije riječi, a pojmovi i reference nestanu, ostaje samo zbunjenost.

Što god Wittgenstein mislio o tome, u svakodnevici se ipak ne može šutjeti, a ponekad nažalost ni u tramvaju, ali ono što se tim brbljanjem proizvede nije daleko od gugutanja dvogodišnjaka. Svi kalamburi, jezične igre i igre s jezikom, afektacije i besmislice, dijapazon izgovora i međusobnih nagovaranja, od imitiranja i iritiranja baštine u dvostruko rimovanom dvanaestercu do eksponencijalno hipertrofiranog znanstveničkog diskursa, na kraju se ipak svode na nerazumljivo krkljanje. Lela Margitić i Pero Kvrgić to rade već četrdeset i tri godine, a mi ostali – koliko izdržimo.