FSK - 'MOJ TAJANSTVENI VRT'

Tri kuta odrastanja i scenskog izraza

20.09.2010 u 10:00

Bionic
Reading

Redatelj Stanislas Nordey oblikovao je dnevničke zapise Falka Richtera u zanimljivu predstavu u kojoj se prepliću monološki, dijaloški i pripovjedački oblik, dok se pokret svodi na minimalizam gesta ruku

Moj tajni vrt, druga predstava ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, ujedno jedruga suradnja Stanislasa Nordeyja i dramskog pisca Falka Richtera, koji supotpisuje i režiju. Inicirali su je Richterovi dnevnički zapisi čije odabrane epizode i crtice, uglavnom vezane uz 17. godinu života kao točku razdjelnicu (ali i spojnicu) djetinjstva i odraslosti, te slojevit odnos s majkom i ocem, čine glavnu dramaturšku nit.

Osim razračuna sa sjetom i sjećanjima, Richterova dnevnička promišljanja bave se društvenim prilikama u vremenu odrastanja, ali i vlastitom 'pretpoviješću', posebice slomom nacizma, uz povlačenje mnogih, vrlo često vrlo duhovitih i ciničnih vremenskih paralela. To osnovno tijelo komada u drugom dijelu predstave zasijecaju epizode usputnih likova, čineći vrlo zgodan ironični odmak od osnovne (o)zbiljnosti.

Strukturno, Nordey i Richter oblikovali su predstavu kao dva odvojena bloka, monološki u prvom te pripovjedački s odmakom u trećem licu, koje povezuje kratki dijalog u funkciji motivskog obrazloženja. Monološki dio, nabijen emocijama, boli i ljutnjom, ali i ironijom i cinizmom, trajao je pomalo predugih tričetvrt sata uz pokoji pad ritma.

Od opasnosti glumačkog preplitanja s patosom ispovjednosti, Nordey u ulozi izvođača pobjegao je u ljutnju i bunt, koji odgovaraju svođenju računa mladenaštva, a silnu energiju izricanja pojačavao je vrlo živim i naglašenim gestama ruku te izuzetno dojmljivim pogledom gotovo bez treptanja. Dijaloškom dijelu, koji je uslijedio nakon monologa, nije prilagodio izraz, već je, zadržavši naglašenost, ukazao na nefunkcioniranje monološkog izraza u prostoru dijaloga.

Laurent Sauvage, koji se pojavio u drugom dijelu, bio je scenski izuzetno dojmljiv i uvjerljiv u riječi, a svojom izvedbenom staloženošću i smirenošću bio je odlična opreka glumački naglašenom Nordeyju. Treća u triju, Anne Tismer, koja je razbila Nordeyjev monolog, cijelu je predstavu odigrala s određenim ironijskim odmakom, izvedbeno se udaljivši od oba glumca.

Visoki metalni zid od sanduka, po projektu Katrin Hoffmann, svojom monumentalnošću i neravnim špigliranjem stajao je kao mentalna brana, a ujedno skladište prošlosti, izvor prisjeta i pozadinski aspekt cijele priče. Na kraju predstave glumci su razbili njegovu monumentalnost skinuvši sanduke i vadeći iz njih elemente prošlosti, od mnogobrojnih pisama i zapisa na papiru te videozapisa kao zabilješki za budućnost, do predmeta za piknik kao trenutnih okidača sjete i sjećanja.

Problem vrlo dobre predstave bio je u jezičnoj barijeri koja je gledatelje pretjerano usmjerila na titlove na vrhu scene, potisnuvši izvođače iz vidokruga. Posebice je to došlo do izražaja u monološkom dijelu u kojemu je predstava gledateljima koji ne barataju francuskim jezikom bila tek čitanje dnevničkih zapisa uz nerazumljivu zvučnu pozadinu.

Nakon početnog kazališno vrlo uzbudljivog vikenda, gledatelje Festivala svjetskog kazališta u srijedu i četvrtak očekuje predstava Izvan konteksta, za Pinu, koju je redatelj Alain Platel posvetio velikoj plesnoj umjetnici i inovatorici Pini Bausch, koja je preminula prošle godine.