Desetu godinu zaredom tportal dodjeljuje književnu nagradu za najbolji hrvatski roman, a na natječaj je ove godine prijavljeno 47 naslova. Nakon odabranih 11 polufinalista, tportalov žiri stručnjaka koji čine pisac i urednik Miroslav Mićanović (predsjednik žirija), publicistica i književna kritičarka Katarina Luketić, spisateljica i kritičarka Jadranka Pintarić, prevoditeljica Ursula Burger te kazališni redatelj Ivica Buljan, odabrao je pet romana, a dobitnika desete tportalove književne nagrade za najbolji hrvatski roman doznat ćemo 7. srpnja.

U nastavku pročitajte kako je tportalov žiri obrazložio svoju odluku o odabiru pet ponajboljih romana izdanih u Hrvatskoj tijekom 2016. godine.

Slađana Bukovac: Stajska bolest, Sandorf, Zagreb, 2016.

Od stajske bolesti, kako doznajemo u romanu, obolijevaju konji koji su dugo zatvoreni. Čini se da se to događa i s ljudskim jedinkama kad su dugo 'zatvorene' pa poput konja, neki padnu u trans, drugi postanu nemirni. Tu 'bolest' uzrokuje ograničena i stiješnjena egzistencija, društvena patologija koja se uvukla u svaku poru društva, pa čak i one zabačene sredine u kojima pobunjeni pojedinac želi pronaći izlaz iz tjeskobe u izolaciji, prostornoj i društvenoj. Važni protagonisti ovog romana su životinje koje su individualizirane, čije su životne priče ispripovijedane ne kao metafore nego autentična svjedočanstva. Odnos čovjeka i životinje ovdje je jednako bitan kao i ljudske interakcije, štoviše, mjestimice čak i značajniji jer ukazuje na duboku patologiju društvenih relacija i procesa. U 'dalekoj' provinciji, uz granicu s Bosnom, u priči koja ima i krimi i psiho zaplet, otkrivaju se mnoga 'stanja sumraka'. Dominantan tjeskobni ton romana ipak nije 'progutao' nadu da je moguć individualni otpor i da ujedno uopće ne mora biti herojski, a da bi bio životan.

Književna kritika: 'Stajska bolest' - Traženje izlaza iz boksa stvarnosti

Daša Drndić: EEG, Fraktura, Zaprešić, 2016.

EEG je nastavak prethodnog romana Belladonna. Glavni junak, pisac i psiholog Andreas Ban, koji se pokušao ubiti na kraju Belladonne, sada postaje pripovjedač u prvom licu, dok sam naslov, kratica za elektroencefalograf, daje naslutiti da se i na njemu i na svemu o čemu pripovijeda istodobno obavlja snimanje mozgovnih procesa. Ban 'lijepi' krhotine svoga života, krhotine obiteljske povijesti, ali i povijesti onih zaboravljenih ili prešućenih u službenoj historiografiji. I pritom se ne može otrgnuti onom ljudskom porivu, kako ga je netko definirao: u mladosti smo skloni tome da izmišljamo drugačiju budućnost za sebe; u starosti izmišljamo drugačiju prošlost za druge. Premda je to ponajprije roman o ocu, o njegovoj ulozi u obitelji i povijesti jedne zemlje koja više ne postoji i koja tu istu povijest nastoji zanijekati ili barem prešutjeti, istodobno se, kako je to Drndić činila i prije, račva na brojne pripovjedne linije, fragmentarno i dokumentarno. Primjerice, kad Ban i njegova sestra otvore šahovsku partiju, razvije se cijela digresivna pripovijest o šahistima, njihovim ludostima i ludilima, ali nadalje odvede u seciranje žrtava fašizma, staljinizma i ostalih totalitarizama, što je već dugo preokupacija Daše Drndić. Razočaranje i ogorčenost dominiraju svim pripovjednim dionicama, kao i zločini svih velikih ideologija, ali kad na kraju junak skoči u more i sam pliva maraton (života) posve je svjestan da u svom jadu ostaje sam.

Intervju s Dašom Drndić: 'Konačno je velik broj ljudi rekao dosta vraćanju Hrvatske u 19. stoljeće'

Damir Karakaš: Sjećanje šume, Sandorf, Zagreb, 2016.

Da je Lika mitsko mjesto zaostalosti, zatucanosti, znakovitih zastranjenja i traumatičnog ruralnog djetinjstva, već smo iščitali iz prethodnih Karakaševih knjiga. No, sad je Lika postala i mitsko mjesto obitelji koja je iznjedrila i piščev autoreferentni pripovjedački Ja. U srazu između sela koje tvrdo, ako treba i okrutno, brani svoje tradicionalne vrijednosti i sustav 'pleti kotac kao otac' i prodora modernizacije društva kako kroz birokratski sustav tako i kroz djelovanje pojedinaca, događa se transformacija stvarnosti i simbola. Zakoni običaja neprimjetno ustuknu pred neizbježnim promjenama, ali i pred bolešću koja je i čimbenik i metafora promjena. Tako se iscrtavanje prizora tuđeg djetinjstva pretvara u slike univerzalne potrage za osobnošću, za svojim Ja, koje čak i kad fabulira sjećanja, postaje čarolija o 'mračnoj šumi'. Svaki je odjeljak teksta zasebna cjelina, ali se poput pejzaža puzzla uklapa u cjelinu. Okrutan otac i bolest srca junaka odražavaju svu nemoć sredine da nadiđe u kamenu upisane predrasude. Ipak, u jezgrovitosti iskaza autor postiže životnost svih emocija koje je prije usprezao: otac, pater familias, plače, a dječak uzima pušku da ubije medvjeda.  

Intervju s Damirom Karakašom: 'Ako pod hitno nešto ne učinimo, omladina će od abecede jedino znati za slovo U'

Kristian Novak: Ciganin, ali najljepši, OceanMore, Zagreb, 2016.

Treći roman Kristiana Novaka počinje poučkom o izvornim strahovima (od buke i padanja), a završava posljedicama fobija kojima nas uči kultura, tj. mučnom pričom o stjecanju samosvojnosti i pravu na identitet onkraj zadanosti etniciteta i društvenih obrazaca. U četiri pripovjedna toka, kroz četiri autentična glasa, isprepliće se dramatična pripovijest u čijem je središtu naizgled ubojstvo, ali zapravo nedopuštena ljubav između sredovječne Međimurke i mladog lokalnog Roma. U srazu kultura, među kojima je i onaj bliskoistočne i domaće, izoštrava se strah od Drugog, kakav god bio – jer nije 'naš'. Autor uvjerljivo gradi složene odnose i tenzije između različitih kultura te između pojedinca i grupe, tj. individualne i kolektivne psihologije, ponire u dubine podsvijesti, u mračne slojeve uvriježenih predodžbi i stereotipova. A kada glas mladog Roma, koji je u komi, krene u fantazmagorične i halucinantne vode, iluzije o sebi i Drugome, odlaze u mučnu 'nelagodu u kulturi'. Jezična cizeliranost teksta, dinamična dijaloška forma, do detalja razrađena različitost pripovjednih glasova, čine ovaj roman značenjski snažnim i trajnim.

Intervju s Kristianom Novakom: 'Kako srediti školstvo kad u Saboru sjede mangupi koji su bježali iz škole'

Olja Savičević Ivančević: Pjevač u noći, Sandorf, Zagreb, 2016.

Premda nije prva koja se poigrala sa žanrom ljubića, Olja Savičević Ivančević učinila je to jednako vješto kao i kad je parafrazirala klasični vestern u romanu Adio kauboju. U matricu herc-romana autorica je ugradila mnoge teme i stilske preokrete. Likovi su filmski živopisni, njihovi postupci neočekivani, a mjesta događanja u rasponu od stvarnih do potpuno izmišljenih. Izmjenjivanjem romantičnog i parodijskog diskursa pa i epistolarnog, tekst se usložnjava a citatnost ostaje vješto kamuflirana ili je pak potpuno funkcionalna. Autorica koja nijednu rečenicu ne prepušta slučaju i ovog je puta ispisala stilski raskošan tekst, liričan kad je primjereno, romantičan kad govori o ljubavi i samoći, sjećanju i zaboravu, mladosti i bolesti, odrješit kad likovi i okolina to zahtijevaju. Osim što je posveta ljubavi, roman je ujedno i svojevrsna oda Splitu, ponajviše onom kakav bi mogao biti, ali i onom kakav jest (bez naglašavanja one strane koja od njega čini 'slučaj'). Subverzivna ženska igri sa žanrom i predrasudama u ovom vremenu, ovom podneblju i s ovom tradicijom, na koncu ipak stiže do onog za čime se uvijek traga – srećom.

Intervju s Oljom Savičević Ivančević: 'Je li istina da danas nisu moguće velike ljubavi?'

O 10 godina književne nagrade tportala

Tportalovu književnu nagradu roman@tportal.hr prethodnih godina dobile su autorice Olja Savičević Ivančević za roman ‘Adio kauboju’ i Sibila Petlevski za ‘Vrijeme laži’ te autori Dalibor Šimpraga za roman ‘Anastasia’, Kristian Novak za roman ‘Črna mati zemla’, Tahir Mujičić za roman ‘Budi Hamlet, pane Hamlete’, Drago Glamuzina za roman ‘Tri’, Zoran Malkoč za roman 'Roki Raketa', Ivica Đikić za roman ‘Sanjao sam slonove’ te Slobodan Šnajder za ‘Doba mjedi’. O dosadašnjim dobitnicima i romanima opširnije pročitajte u ovom tekstu.

Tportalova književna nagrada pokrenuta je 2008. godine s ciljem valorizacije i promocije suvremene romaneskne produkcije u Hrvatskoj, a stručni žiri je tijekom deset godina rada pročitao, procijenio i ocijenio gotovo 500 romana.