INTERVJU: DANIJELA STANOJEVIĆ

Tolerancija ne znači podnositi drugoga kako tvrde u 'Duhovnom izazovu'

15.01.2015 u 13:42

  • +15

Danijela Stanojević

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Mario Mažić

Bionic
Reading

Charlie Hebdo kao i ostali časopisi u Francuskoj egzistiraju i funkcioniraju jer je Francuska sekularna država. Također jer kod njih definicija tolerancije nije, kako su prošle subote rekli u emisiji 'Duhovni izazov' - tolerancija je podnošenje, objašnjava u intervjuu novinarka Danijela Stanojević koja je par dana prije tragičnog napada na redakciju Charlie Hebdo bila u Parizu na konferenciji o antisemitizmu u medijima

Neposredno prije tragičnog masakra u redakciji Charlie Hebdo, kazališna kritičarka, scenaristica, redateljica i novinarka kulture na HTV-u Danijela Stanojević prisustvovala je u Parizu na godišnjoj skupštini EGAM-a (Europski temeljni antirasistički pokret) u raspravama o antisemitizmu u medijima.

Sa spisateljicom koja sebe, kaže, vidi 'kao građanku svijeta, dok je Europa njezin skromni dom', razgovarali smo o slobodi govora, tretmanu kulture u medijima, njezinom aktivizmu po pitanjima ljudskih prava te o novoj predsjednici.

Nakon masakra u redakciji Charlie Hebdo, što mislite da nas očekuje i kamo se 'krećemo'?

Posljedica ubijenih kolega novinara i policajca je ovaj potres ljudskih vrijednosti. Francuska je zemlja koja njeguje toleranciju, sve što sam naučila o demokraciji, politici i diplomaciji je od Francuza. Nije jednostavno gledati i pratiti ovo što se zbiva. Ono što se govorilo na EGAM-u je između ostalog rast antisemitizma, rasizma i nacizma. Najviše su me zanimale njihove analize medija. Ovo što se dogodilo s listom Charlie Hebdo se objašnjava u konzervativnim europskim krugovima kao njihova pretjerana satira. Marine Le Pen je izjavila da je časopis dobio što je zaslužio. Otvoreno se pokazuje kako se kritika mora ugušiti. Ovdje su u ime vjere i boga ubili novinare. To se upravo događa i na drugačiji način, primjerice, Feral Tribune su ubili tužbama.

Charlie Hebdo kao i ostali časopisi u Francuskoj egzistiraju i funkcioniraju jer je Francuska sekularna država. Također jer kod njih definicija tolerancije nije, kako su u prošlu subotu rekli u emisiji 'Duhovni izazov', tolerancija je podnošenje. Ne, nije podnošenje, ja sam za UNESCO-vu definiciju tolerancije koja između ostalog kaže da je tolerancija dosljedno poštovanje ljudskih prava; biti tolerantan, ne znači toleriranje socijalnih nepravdi ili odbacivanje ili slabljenje tuđih uvjerenja. To znači prihvaćanje činjenice da ljudska bića različita u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima imaju pravo živjeti u miru i da budu kakvi jesu.

Također znači da se nečija viđenja ne nameću drugima. U cijeloj Europi jača antisemitizam, ovaj put su na meti muslimani, dakle semiti muslimanske vjeroispovijesti. Kada me 8. siječnja ujutro nazvala kolegica s HTV-a i molila me da pronađem nekoga tko bi se javio iz Pariza vezano za Charlie Hebdom, prvo sam pomislila: sada će ekstremni desničari pronaći razloga zašto bi trebali isključiti iz društva muslimane. Odmah sam se čula s Mariom Mažićem, programskim direktorom Inicijative mladih za ljudska prava ipredložila mu da nešto učinimo. Rekao je da je EGAM organizirao podršku u cijeloj Europi, pa su tako i iz naše Inicijative organizirali na Trgu Francuske Republike u Zagrebu paljenje svijeća, polaganje olovaka u znak protesta i solidarnosti s listom Charlie Hebdo. Pozvala sam kolege i kolegice koji su se odazvali. Na skupu je policajac prišao gospodinu Mažiću i zamolio ga da makne uvredljive karikature, koje su ipak, kako je rekao, pretjerane. Tražila sam da mi pokaže koje su to, rekao mi je ove s Isusom. I tada sam zaključila da nema razlike. Sloboda govora mora postojati, policajac je reagirao prema našem uvriježenom društvenom kodu.


Mislite li da je činjenica što je Hrvatska dobila ženu za predsjednicu važna sama po sebi, neovisno o njezinim političkim stajalištima? Hoće li to imati neki utjecaj na imidž žena u još uvijek prilično patrijarhalnoj Hrvatskoj? Kako općenito ocjenjujete položaj žena, idu li stvari naprijed?

Naša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović ustvari je izbor konzervativnih struja koje su sve jače u Srednjoj, Istočnoj i Zapadnoj Europi. Sjever i jug Europe pak imaju drugi zaokret, oni su lijevo orijentirani i ondje su žene snažnije borkinje za jednakost među spolovima. Nijedna konzervativna političarka koja sjedi u Europskom parlamentu nije imala lagan put; njima je očajno teško bilo doći do pozicija na kojima sada jesu. Mi smo imali i premijerku Jadranku Kosor koja se prihvatila te uloge samo zato što je Ivo Sanader bio prisiljen dati ostavku na poziciji premijera. Mislim da se nijedan političar u tom trenutku ne bi uhvatio u koštac s tom funkcijom. Što se tiče staklenog stropa, nikad u povijesti HRT-a žena nije bila predsjednica uprave. Žena predsjednica uprave ima samo devet posto. To što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pomoći će na boljem imidžu žena, ali nadam se da nećemo imati politiku koja će biti protiv interesa žena, iako nije jasno izrekla svoj stav oko abortusa. Kao ženi mi je jako drago da je ona uspješna, ali nadam se da to ne znači da ćemo sva prava koja smo teškom mukom izborile izgubiti. Nadam se da će svoju poziciju iskoristiti da osnaži ženski glas i poziciju žena.

U posljednje vrijeme, zahvaljujući Trećem programu, dojam je da su programi kulture na Hrvatskoj televiziji značajno revitalizirani. Imate li i Vi taj dojam, kako biste ocijenili zastupljenost i vrijednost emisija iz kulture u ukupnoj shemi programa HRT-a?

Treći program zamišljen je tako da je u potpunosti posvećen kulturi, što i jest. Kvalitetan je i kreativan, meni se sviđa, kao i treći program radija. Neki bi rekli da je namijenjen publici koju zanima kultura, ali to je program za sve nešto poput Arte, ali i TV5. Treći program zadržao je onaj dojam što televizija koja je u vlasništvu javnosti tzv. javna televizija treba imati. Emisija u kojoj radim Dobro jutro: kultura, koju uređuje Gabrijela Perišić ima dobar mozaički spoj informacije, humora, kulture i zabave. Uvijek se dodatno trudimo educirati javnost. Ostali programi su se pomalo distancirali od kulturnih tema, tako se neke emisije više bave zabavom i pokušavaju kulturu kroz takvu prizmu obraditi. Smatram da se od kulture ne može pobjeći jer je esencija svega, ali i srž konzumacije televizijskog programa.

Ne može je se getoizirati na jednom programu, to je nemoguće. Kultura je sveobuhvatna. Kad gledam predstavu Thomasa Ostermeiera u Berlinu u Schaubühne, moram biti upućena u politiku Angele Merkel. Tako je onda jasnije popratiti zašto su Nijemci negodovali oko imenovanja Thomasa Ostermeiera na čelo Schaubühne. Prvo jer je turskog porijekla, drugo jer surađuje sa Sarah Kane koja se uglavnom bavi lezbijskim temama. Njih dvoje u kombinaciji su za konzervativnu Merkel te društvo koju je izabralo za kancelarku provokacija. To je uloga kazališta da se bavi društvom. Ne odvajam kulturu od politike, jer politika bez kulture nema nikakvog utjecaja. Ostalo je zabava, što je također kultura jer da biste se zabavili i da bi druge zabavili morate biti kulturni. Znači obrazovani, informirani i sposobni sve to povezati i pretvoriti u TV program.

Novinari izravno ne kreiraju kulturne događaje, ali svojim praćenjem ili ignoriranjem igraju važnu ulogu u njihovoj konačnoj sudbini. Knjigu o kojoj se govori u TV emisiji ljudi sutradan traže u knjižnicama itd. Kako se na televiziji stvaraju kriteriji selekcije onoga što je 'vrijedno' javne pozornosti?

To je jako dobro pitanje. Ono što mogu reći je to da je važno raditi za redakciju koja ima kriterije. Nerijetko to ovisi o uredniku/urednici ili kod privatnih izdavača i televizija o vlasniku. Kako u našem društvu ne postoje jasne smjernice u kreiranju ukusa i estetike, zbog suzdržane kritike, tako je sve teže pročitati vrijednu knjigu. Ignoriranje se događa jer postoji i manjak volje da se otkriju nova imena. Nekada se događa da ne postoji ni volja izdavača da promoviraju pisce. Ne rade od njih brend jer tržište je malo.

U kojoj europskoj državi televizija najbolje pokriva teme iz kulture? Što utječe na to?

U Francuskoj. Oni su još uvijek najjači. Imaju novac koji su nakon kolonijalizma oplodili investiranjem u kulturu. Najvažnija im je kultura, arhitektura, autorstvo. Ljudi koji se bave umjetnošću za njih su vrijedni ulaganja. Zašto? Zato što je to zemlja koja je svoj utjecaj u cijelome svijetu osnažila i zadržala zahvaljujući kulturi u svim segmentima: govora, politike, demokracije, tolerancije, hranjenja, pijenja, pisanja, filozofije, sporta, odijevanja, življenja… Oni su naprosto investirali u kulturu i to im se vratilo tako da imaju milijarde turista, utjecajan jezik u diplomaciji, filozofiji. Dojam da se francuski mora znati, Francuska je popularna u cijelom svijetu, francuski stil je svima šarmantan, pa čak postoji i francuski poljubac. Oni dijele nagradu za književnost Prix Goncourt od koje spisateljica/pisac mogu dobro živjeti tri godine ako je osvoje. Jedina kriza književne kritike u Francuskoj osjetila se 1960., ali nakon toga se pojavila 'nova kritika' koja je iznjedrila Michela Foucaulta, Jacquesa Lacana i Juliu Kristevu. Prema tome, za Francuze nema krize u kulturi. Oni znaju da ih upravo kultura drži na vrhu svijeta, kao što Britance drži bankarski sustav.

Da ste u poziciji, što biste popravili, promijenili u hrvatskoj kulturi, u onoj mjeri u kojoj pojedinac uopće ima tu moć?

Primjerice, u Londonu se prikazuju predstave koje su komercijalne i vrhunski napravljene ujedno vam nude cijeli izlazak u kafić ili restoran. U Nacionalnom kazalištu prikazuju odličan spoj raskoši i vrhunskih glumaca. Pariz će imati sve najpoznatije izložbe jer je umjetnički centar Europe. Zanimljiva književnost, glazba, filozofija. U Pompidouu možete provesti cijelu subotu večer u Palais de Tokyo uz večeru i izložbu do ponoći. Predstave koje se prikazuju u Londonu i Parizu se moraju rasprodati, dakle moraju biti jako dobre jer producenti ulažu svoj novac u predstave. Svi su na tržištu i imaju jaku konkurenciju. To je normalno jer ima puno konzumenata. Ono što bih popravila u Hrvatskoj je kulturu konzumiranja kulture. Mi moramo biti svjesni i onoga što nam se isplati i na taj način razmišljati. Možemo si priuštiti skupe izložbe ili predstave ili filmove, ali moramo imati akcijski plan kako to prodati. Kako to upakirati. Nemamo osjećaj da jednu blockbuster izložbu trebamo prodati čitavoj regiji. Pariz će cijeloj Francuskoj i Velikoj Britaniji prodati svoj kulturni sadržaj. A to je zaista jako mnogo ljudi i novca. Mediji bi na taj način funkcionirali imali drugačiju odgovornost prema javnosti. Što je s umjetničkim akademijama i studijima novinarstva? To je sada proizvodnja nezaposlenih ljudi, a to je opasno za društvo.

Bavite se i pitanjima ljudskih prava; koje su Vaše aktivnosti i interesi u tom području?

Bavim se isključivo ženskim te LGBTQI pravima. Ranije sam se bavila osobama autizmom do 2005. Najviše slobodom govora, misli, izražavanja, pisanja, slobodom medija. Snimila sam film 'Jezik, rod i spol' i dokumentarni serijal Vox feminae gdje osnažujemo ženski glas. Podržala sam i festival Vox feminae, zatim Milijarda ustaje koja se svake godine organizira na Zrinjevcu 14. veljače. U posjetu Europskom parlamentu razgovarala sam s Europskim ženskim lobijem i podržala njihovu kampanju '50/50 %'. U KIC-u (Kulturno-informativnom centru) organizirala sam javne tribine i pozvala političare iz svih naših stranaka da tu kampanju također podrže i stave političarke na svoje izborne liste. U kulturnom centru otvorila sam javni prostor za rasprave kao što su radnička prava i inicijative Ženske fronte, zatim teme 'Žene žrtve silovanja u ratu'. Surađujem s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova Višnjom Ljubičić i Mariom Mažićem, programskim direktorom Inicijative mladih za ljudska prava. Smatram njihov rad relevantnim i promptnim.

Objavili ste zbirku priča. Recite nam nešto o tome kako je nastala. Naime, dojam je da joj je trebalo dugo da se porodi s obzirom na to da ste na davnom proznom natječaju FAK-a osvojili prvu nagradu.

Od nagrade za kratku priču 'Nedjeljna euritmija' do objave zbirke priča 'Nauči psa trikovima' prošlo je osam godina. Ta priča za koju sam 2001. dobila prvu nagradu bila je također ljudskopravaška. Naime, ta priča govori otvoreno o homoseksualnosti u historijskom prezentu. Neposredno prije tog natječaja u našem parlamentu postojale su razne degradacije manjina. Primjerice, popularna izjava je bila kako je svemir heteroseksualan i slično. Tada su bile rasprave oko jezika, rabile su se arhaične riječi. Zbirku kratkih priča 'Nauči psa trikovima' uredio je Ante Perković, Kruna Tarle je napisala neobičan uvod, a Irena Škrinjar, kiparica, naslikala je naslovnicu. Htjela sam da to bude umjetničko djelo u džepnom formatu jer se u to vrijeme na tržištu nalazilo svašta. Naslov zbirke je jedan zadatak iz kuće Big Brothera. Gdje pas uči trikove, tako da promatra ljude kako se oni okreću, mole i ostalo što pas radi. Htjela sam tom zbirkom priča pokazati koliko je naše društvo samo privid demokratskog društva.

U novom romanu 'Kako ubiti svekrvu?' u fokusu imam upravo Europu. Uz političku priču, tu je i ljubavna. Teško je pisati priče i romane. To je zahtjevan posao koji traži puno discipline, posvećenosti i kako nije plaćen, tako je sve teže naći vremena. Nakon što isporučim književno djelo, kreće promocija jer bez toga nema prodaje. To je opet posao. Ne znam kako će to izgledati u budućnosti, ali svakih osam godina jedno književno djelo koje isporučujem čini mi se kao dobar omjer. Važno je da je jako dobro.