Smještajući svojeg junaka na ulicu, u taksi, Vojnović se kroz njegove interakcije s raznim klijentima dotiče brojnih neuralgičnih točaka suvremenosti, u predstavi sastavljenoj od kratkih sličica stvarnosti koje zajedno čine fresku svijeta u kojemu se svi prepoznajemo.

Vojnovićev je tekst pitak, odsječni dijalozi njegovih protagonista rezoniraju britkim, duhovitim replikama, bez ikakvih višaka a, iako je riječ o laganoj duhovitoj drami, likovi nisu plošni. Njegov je glavni junak mali čovjek koji je čitav život donosio pogrešne odluke, ali iako je pritom mnogo toga izgubio, nije izgubio ono najbitnije – čovječnost.

Taksist Roman je poštenjak u srednjim godinama, odavno je propustio sve prilike koje je možda imao, donio je sve po redu krive životne odluke, a na cestu ga je natjerala nužda jer nije mogao otplaćivati kredit u 'švicarcima'.

U taksi mu prvo ulazi konceptualni umjetnik koji mu prvo održi predavanje o intelektualizmu a potom pobjegne a da ne plati, pa mladić koji je postavši "profesionalni" demonstrant spojio ugodno s korisnim, zatim mladi svećenik, pa i 30-godišnjak koji ide na razgovor za posao u prevelikom tatinu odjelu i bez ikakve nade da će ikad odseliti od majke.

Velika je vrijednost toga teksta što kroz njihov krajnje politički nekorektan diskurs u opuštenom čavrljanju s taksistom razotkriva svakodnevne predrasude prikrivene u preuzetim uvjerenjima, općim mjestima društvenih predrasuda koje obično nitko ne dovodi u pitanje, osim ako se sam ne nađe u njihovu središtu.

Roman je stereotip muškarca kakvog svi poznajemo; on je naš otac, brat ili susjed, topao je i dobar, ali svejedno koristi riječi kao što je 'peder'. Njegova prijateljica Irena ima sina s Downovim sindromom, pa se zgodna igra plete oko pitanja tko je 'normalan' a tko nije, kad sudbina nanese Romanu u automobil davno izgubljenog sina koji je transvestit, pa tako u pametnom rečeničnom spinu 'normalan' postaje onaj koji je mentalno zaostao.

Vojnović ne osuđuje svoje junake zbog njihovih pogrešaka i pogrešnih uvjerenja; oni su dopadljivi, čak i kad su luzeri i sitni prevaranti koji ružno govore o drugim ljudima. Predrasude ne moraju biti ono što nas određuje, poručuje pisac, jer one nisu nešto s čime se rađamo i bez čega ne možemo; u nas ih je ugradilo društvo i jednako ih je tako lako odstraniti, ako to želimo.

Roman svojeg sina prihvaća bez razmišljanja, pa biva nagrađen otkrićem da mu je ovaj priredio takvo iznenađenje samo kako bi ga kaznio što ga je napustio.

Priča je snažno zagrebački kontekstualizirana, a čitava se predstava oslanja na razgovor – glumci su gotovo posve statični; voze se u taksiju ili stoje kraj njega – pa konačni efekt ovisi o glumačkoj vještini Zijada Gračića, koji je Romana utjelovio kao rezigniranog dobricu koji u sebi ima još malo žara za bijes na sustav i ljubav prema bližnjima, te Roberta Budaka, koji šaljivo impersonira sve ostale likove.

Scenografsko rješenje Matka Raguža, Rudolfa Balje i Vedrana Relje, Romana i plejadu njegovih šarolikih klijenata (obukla ih je kostimografkinja Marita Ćopo) smješta u dvije auto-stolice koje nogama pomiču po pozornici, s upravljačem u rukama, dok izmjene scena prati video zid i prigodna glazbena kulisa, po odabiru i autorskom oblikovanju Willema Miličevića.

Hrvatska praizvedba teksta koji je Vojnović napisao po narudžbi za ljubljanski SiTi Teater BTC nasmijala je premijernu publiku, koja je aplauzom i ovacijama ispratila glumce i autorski tim.