intervju

Tamara Damjanović: 'U nezavisnom kazalištu mnogo je više adrenalina'

15.09.2021 u 14:18

Bionic
Reading

Uoči zagrebačke premijere predstave „Jel' tako, Zorane?“ koja je nastala u koprodukciji nezavisnog kazališta Moruzgva i Kazališta Marin Držić iz Dubrovnika, razgovarali smo s Tamarom Damjanović, mladom redateljicom ove, vjerujemo još jedne kazališne uspješnice

Nakon kazališnih uspješnica „Srce veće od ruku“, “Sjećanje šume“ i „Avijatičari“, potpisujete novu predstavu „Jel' tako, Zorane?“, koja je nastala u koprodukciji nezavisnog kazališta – Kazalište Moruzgva i dubrovačkog kazališta Marin Držić. O kakvoj predstavi je riječ?

Riječ je o toploj i životnoj predstavi, za koju sam adaptaciju napravila po kratkoj priči Tanje Mravak. Po Tanjinoj sam priči Trešnja već radila istoimenu predstavu 2018. u splitskom kazalištu Playdrama i tamo smo obje bile zadovoljne rezultatom pa smo ostvarile lijep ljudski i profesionalni kontakt. S druge strane, Ecija je, kao i ja, velika obožavateljica Tanjina pisma, a budući da njih dvije dijele i prostor podrijetla, Ecijina je želja bila da Tanja napiše priču koja će biti podložak za predstavu i tako je sve krenulo. Žanrovski, riječ je o komediji, ali ja bih ipak rekla da je možda ipak u pitanju humorna drama. O nijansama neka presudi publika. Tematski je aktualna i svevremena istovremeno: u planirano obiteljsko slavlje ‘upadne’ sukob mlađeg sina s osobom druge nacionalnosti, a domino-efekt koji se dogodi kao rezultat izvlači na vidjelo neriješene odnose iz prošlosti.

Na zanimljiv način je predstava najavljena prije desetak dana u medijima. Što ste htjeli poručiti takvim fotografijama?

Za to ćete morati doći pogledati predstavu (smijeh). No ukratko mogu reći da je riječ o kontrastnom spoju koji utjelovljuju likovi iz predstave. S jedne strane, riječ je o ljudima ruralnog podrijetla, ali daljnjeg životnog razvoja koji ih je usmjerio prema urbanom. Istovremeno, prigoda koja ih je spojila je svečane naravi, pa je iz tog išlo i promišljanje kampanje, a tako i fotografija.

Koja je razlika raditi s gradskim kazalištima, a koja s nezavisnima? Gdje je veći izazov?

Razlika je velika. U nezavisnom kazalištu mnogo je više adrenalina, ljudi više ‘gore’ jer žive od novca koji zarade, dok je struktura u klasičnom smislu riječi praktički nepostojeća. Neki red veličine i načelni zadaci, dakako, postoje, no to je obično grupica ljudi i svi rade hrpu poslova, što s jedne strane može biti naporno, ali s druge, svatko se okuša u gomili zadataka i stekne puno iskustva na svim frontama. U gradskim kazalištima postoji struktura, ali i to zna biti jako diskutabilno u praksi. Sve ovisi od kazališta do kazališta. Imala sam i jako dobrih, ali i jako loših iskustava. Negdje stvari funkcioniraju kao po špagi, svi rade svoj posao i možete se osloniti na njih. Nekad je to zaista presudno u radu na predstavi, jer redatelj i glumci ne mogu dići predstavu na noge ako nemaju, primjerice, tonca ili nekog drugog od zaposlenog tehničkog osoblja. U nekim kazalištima sam doživjela i to da ljudi naprosto nema na radnom mjestu, iako bi ih trebalo biti, i to se smatra ‘normalnim’. U takvim okolnostima daleko je veći izazov napraviti predstavu, nego u nezavisnom teatru. Kreativni izazov uvijek postoji i u tom smislu ne pravim razliku između kazališta ili vrsta predstava koje radim.

Odrasli ste u Osijeku, diplomirali ste kroatistiku. Kako ste završili na Akademiji?

Igrom sudbine, koja je, vjerujem, odabrala mene prije nego ja nju. Kao mala sam išla i sama na dramski studio, kažu mi i dan-danas da imam glumačkog dara (smijeh). No uvijek mi je bilo draže biti izvan svjetala reflektora pa se nekako prirodno odvilo dalje. Nakon čitateljskog i ljudskog iskustva koje sam stekla na Filozofskom, otvorio se životni prostor za povratak kazalištu u nekoj drugoj ulozi, koja je sada postala i životni put.

Kakve predstave više volite režirati?

To će zvučati kao klišej, ali stvarno volim sve (ako govorimo u gabaritima dramskog kazališta, koji je moja prirodna domena). Bitno mi je da energetski i senzibilitetom rezoniram s tekstom, nešto me u njemu mora ‘trigati’. Dramaturški rad jednako mi je drag kao režijski. On mi omogućuje prostor samoće i poniranja u sebe, a rad s ljudima u procesu rada na predstavi obogaćuje me kao čovjeka, timskog igrača i profesionalca u ovom poslu. Osjećam se dobro kao autor; dobro plivam u svemu što mogu nadopisati, prekrajati, na neki način podrediti ideji o kojoj preko teksta želim komunicirati sa svijetom. Drage su mi male, komorne predstave, ali i velike s puno glumaca; sve nosi svoju čaroliju. Neovisno o tome kakvu predstavu radim, duboko prezirem ziheraštvo i odrađivanje. Uživam u dinamičnosti ovog posla i što svaki put kad krenem nešto raditi, uvijek postoji prostor za koji apsolutno nemam pojma kako će ispasti neovisno o tome koliko sam dobro upoznala tekst ili napravila pripremu. To predivno mjesto kreacije koje nastaje iz susreta s drugim čovjekom. Jednako toliko, to je mjesto rizika i neznanja, ali je uzbudljivo jer otvara prostor za rast koji me gura da u svakom projektu naučim nešto novo (osim što me istovremeno ispunjava užasom haha). Ali ne vidim bolji prostor za razvoj od toga.

Kako je došlo do suradnje s Ecijom Ojdanić?

Ecija i ja smo se upoznale još nakon moje prve profesionalne predstave ‘Srce veće od ruku’, koja joj se silno svidjela i već smo tu počele razvijati prve planove za suradnju. Na prvu smo ‘kliknule’, a naš je odnos u međuvremenu iz profesionalnog prerastao i u prijateljski. Osobno strahovito držim do nje i divim joj se na svim osobnim i profesionalnim postignućima tako da je za mene taj odnos, kao i naša predstava, dodatno značajan.

Nakon „Jel' tako, Zorane?“, imate li već u planu nove predstave?

Imam, trenutno sam u Osijeku, gdje u HNK-u radim „San ljetne noći“. Imam još nekoliko ugovorenih projekata za iduću godinu, no sve u svoje vrijeme…