OTOČANI O OTOKU

Što je Vis njima i što su oni njemu

26.03.2012 u 10:35

Bionic
Reading

Knjiga 'Voljeti Vis' novinarke Anči Fabijanović, u izdanju Ogranka Matice hrvatske Vis, zbirka je razgovora koje je autorica vodila za časopis Hrvatska zora istoga nakladnika, a što je rezultiralo zanimljivim monografijskim izdanjem u kojem znani i manje znani Višani odgovaraju na pitanje što je Vis njima i što su oni njemu

Danas kada se čini da već svako naše malo misto ima neku svoju monografiju, neko naizgled divot izdanje, koje obično, manje ili više profesionalno, napiše i uredi netko sa strane, pritom se nasumce angažira neki od poznatih maritimnih fotografa razgledničara i sve u svemu odtezgari se taj posao, obično na veće ili manje zadovoljstvo naručitelja, a dotična tiskovina završi zauvijek kao skupljalo prašine na uredskim ili privatnim policama ili kao nerecentni propagandni materijal u turističkim uredima.

Izdanjce pak o kojem je ovdje riječ (oblikovano pomalo minimalistički, ali dizajnerski veoma primjereno, grafički je uredio Zlatko Rebernjak), ima sve šanse da izbjegne opisanu praksu. I to ponajprije zato što se o niti u srcu mora, kako je pisao Tin Ujević, govori iz srca njegovih zavičajaca. I upravo to, za razliku od standardnih monografija, uvelike pridonosi uvjerljivosti knjige razgovora naslovljene 'Voljeti Vis'.

U sva 24 razgovora Anči Fabijanović otvara sugovornike tako da oni govore upravo konfesijski emocionalno, pa i kada su i kritični prema svojem otoku i suotočanima onda kada je to potrebno, što je dodatni valer posebno uvjerljiv. Tada pojedini progovaraju i na dijalektalnoj cokavici kada ih autorica, obično pri kraju razgovora, upita Ca je Vis vami i ca ste vi njemu?

Rečeno pitanje autorica problematizira i u uvodu te pravilno zaključuje da ako pitanje i nije uvijek odgovorivo onda je ono barem poticajno, ali i traži nastavak tih razgovora još s mnogim zanimljivim osobama povezanim s Visom na različite načine. Primjerice, bračno kao što je to predgovarač Dragutin Lučić Luce koji je napisao predgovor 'Čežnja, nemir srca i bliskost' u kojem je, uz pomoć antičkih filozofa, uspio objasniti kako pučinska daljina Visa može postati, ako ne blizina, a ono može biti obuhvaćena pod pojmom bliskost.

Izbor sugovornika u Anči Fabijanović u vrlo je širokoj lepezi i očito je sasvim spontan pa i zato ovo izdanje i traži rečeni nastavak, jer posrijedi je zasad galerija likova u kojoj, iako, bi se reklo, da nema tipa osobe koje nema, još zasigurno nedostaje profila koji mogu ući u tu živopisnu nisku. Tu odgovaraju župnik, ribar, vinar, književnik, kazalištarci, glazbenici razni, gradonačelnici, povjesničari umjetnosti, kustos muzeja, liječnik u mirovini, doktor veterine, poduzetnici, ugostitelji, komunikolog i redatelj, srednjoškolski i sveučilišni profesori… i još poneki.

Dakle, posrijedi su veoma različiti subesjednici po životnim sudbinama i zanimanjima, po svjetonazorima, ali uvijek su to Višani koji su, svaki na svoj način, značajni za Vis, otok, kako se često ističe, s gotovo 2.500 godina urbane povijesti i kulture. Tako viški župnik don Paulin Bjažević govori o vjerskoj problematici i o teškoćama u održavanju crkava.

Lenko i Lina Blažević
govore o otočnom kazalištu i napredovanju toga prominentna amaterizma, književnica Anela Borčić, govori o učeničkim istraživanjima kulturne baštine; Joško Božanić, književnik i profesor na splitskom Filozofskom fakultetu govori o projektu falkuše što smatra svojim životnom misijom, ali i metaforom cjelokupnoga odnosa današnjega doba prema tradiciji, spominje tako, primjerice, da je Martin Bogdanović s otoka Biševa prvi u povijesti upotrijebio led za konzervaciju ribe, da je Komižanin Jakov Kuljiš izumio karbidni ferala za ribolov noću ili da je Lorence Žuanić najveći ribar u povijesti svijeta jer je osamdesetih godina njegovih trinaest, tada najmodernijih tunolovaca, lovilo otprilike pet posto ukupnoga svjetskoga ulova tunida.

Ali Božanić kaže i da se današnji Višani nemaju pravo njima ponositi 'jer smo izgubili identitet i prekinuli onu nit povijesnoga pamćenja koja povezuje sadašnje i prošle generacije s onima koji dolaze u zajednicu koja ima budućnost upravo zato što ima oslonac u prošlosti. Mi ga više nemamo.'

On spominje tako i da je na Visu najstariji arboretum sa šumom jedinstvene vrste rogača u svijetu, tu je stanište stabala iz Kristova doba te je Vis samim time prebogat otok, ali on to se još ne zna. Umjesto toga, ističe se na web stranicama Turističke zajednice da su tu karakteristične kulture loza, maslina i oleandar. A loze gotovo više nema, masline nije ni bilo, a oleandra, kaže Božanić, on zna za tri. A motorne pile samo što nisu krenule na arboretum, jer je to područje Prostornim planom uvršteno u graditeljsku zonu. Tako će posvemašnja ignorancija pogodovati – oleandrima pred budućim vikendicama.

Damir Karuza Kalamber, ribar na uobičajeno pitanje o Visu ovako odgovara: 'Otkako sam ovdje došao živit ne živim više na tri nego na jedan, da se usporedim sa špaherom. Tamo u Splitu ima puno svita, auti, šušura…' Posebno je zanimljiv sugovornik na važne viške teme, iako nije rođeni Višanin, Boris Čargo, viši kustos Arheološke zbirke i lokaliteta Issa. On iznosi zanimljivu i malo poznatu činjenicu da je u gradu Issa pronađeno više od 90 posto svih helenističkih predmeta u Hrvatskoj, a to što je u posljednje doba u medijima bilo polemika koji je grad stariji Isa ili Faros, tj. Vis ili Stari Grad na Hvaru on ne smatra znanstveno važnim pitanjem, iako je to sigurno zanimljivo Višanima i Starograjanima.

183115,181124,180020,183078

Jakša Fiamengo
, danas najpoznatiji živi pisac s Visa, o svojoj zavičajnosti kaže: 'Bez obzira gdje živio, ja sam doživotni Komižanin…' Za drugoga velikoga književnika, kojem je rodna kuća u Visu, a grob u Komiži, Ranka Marinkovića, on kaže: 'Šjor Ranko je neprijeporna vertikala mog jezika i kulture, on je otočanin i kozmopolit, daleko od naših malih svakodnevnih budalaština, osobito od onih s političkim predznakom.' Dosad kada je riječ o Visu najčešće se nailazilo na citate već spomenutoga Tina Ujevića i to iz čuvenoga putopisa iz 1930. 'Nit u srcu mora: Komiža na Visu'.

Stoga evo još jednoga o ribarima i književnicima: 'Ovi ribari žive u beskonačnoj i neiskazanoj poeziji na kojoj im svi sretnici moraju zavidjeti, a ja još i više. Mislim da bi siromašni književnici i umjetnici problem umjetnosti mogli riješiti ispomažući se ribarstvom kada bi bilo dobrih ljudi da im kupe čamac, mreže, udice, parangale i osti. Inače, trebalo bi osnovati književno-ribarsku Ligu za samopomoć. Na to sam već više puta pomišljao, tako i prošle zime, pa ipak ne mogoh da spojim kraj s krajem i tako riješim problem najslobodnijeg opstanka.'

Možda bi za sljedeće izdanje 'Voljeti Vis II' trebalo buduće sugovornike pitati gdje su danas i ribari i književnici.