Knjiga koju trenutno čitam

Jan Carson, 'Postcard Stories': Jan sam nedavno upoznala preko jednog književnog događanja na Zoomu. Dobar dio događanja preko Zooma odzvanja pikselima neugodne distance, prazninom i tugom forsirane događajnosti. Manji broj njih šakom probiju ekran kroz koji zatim prosukljaju spontanost i neka autentična energija. Susret s Jan bio je jedan od takvih. Jan mi je nedugo zatim poslala svoju knjigu kratkih priča napisanih kao razglednice prijateljima. Sve su razglednice iz različitih dijelova Belfasta i bilježe male, svakodnevne događaje i osjećaje koje pripovjedačica promatra u svojoj neposrednoj blizini. U vrijeme u kojem su knjige o putovanjima dospjele na policu fantasyja, a epidemiološka literatura pod self-help, kako to kaže jedna šala, 'Postcard Stories' podsjetnik su na ne tako davna vremena u kojima se moglo slobodno putovati i uživati u promatranju ljudi na aerodromima, obijesno ispijati kave koja te ne čini nužno sretnijom osobom, biti iritiran ljudima u gužvi... Takve jednostavne i jezgrovite slike iz starog normalnog od kojih se sastoji ova knjiga gotovo da bude nostalgiju u ovom novom abnormalnom.

Knjiga koja mi je promijenila život

Miroslav Krleža, 'Tri kavaljera frajle Melanije': Ne, nemojte shvatiti doslovno da se doista radi baš o toj knjizi. Teško mi je uprijeti prstom u tu jednu jedinu knjigu koja mi je promijenila život. Možebitno mi je cijela književnost promijenila život. Jednostavna i banalna premisa koja glasi da svi koji čitaju književnost ne bi bili to što jesu da je ne čitaju. Isto vrijedi za one koji ne čitaju: ne bi bili to što jesu da čitaju. No autor koji je svakako bio prekretnica u formiranju mojih književnih afiniteta jest Miroslav Krleža, čije britkost i ironija rašivaju sve iluzije, sablasti i tlapnje koje jednako vrijede danas kao i u vrijeme o kojem je pisao. Štoviše, nevjerojatno podsjećaju baš na to vrijeme. Da moram izdvojiti jedno jedino Krležino djelo u kojem je koncentrat toga što me privuklo kod njega, bio bi to roman 'Tri kavaljera frajle Melanije'. To nije knjiga u čiju sam svaku rečenicu zaljubljena niti sa svakom rezoniram, ali je to knjiga koja je svojim ironijskim iglicama u meni probudila živce kao u nekoj literarnoj akupunkturi. Ni s čime usporediv ironijski učinak ovog Krležina teksta trajno me zarazio i zbog toga, bojim se, najviše uživam u literaturi koja mora biti duhovita na pomalo brutalan način i istodobno brutalno kritična prema svim lažima, iluzijama i okoštalim oblicima gluposti.

Knjiga za koju bih voljela da sam je napisala

Ivana Pipal, 'Priča o teti Mandi': Puno je knjiga kojima se divim i voljela bih da sam ih ja napisala. Primjerice, divim se romanima mojih vršnjaka Olje Savičević Ivančević i Kristiana Novaka i sva sreća da su ih napisali baš oni. Ali ima jedna knjiga koju, uz to što joj se divim, osjećam pomalo kao 'svoju' jer su mi njezin doživljaj, atmosfera i stil jako bliski pa je osjećam duboko pod svojom kožom. Riječ je o slikovnici 'Priča o teti Mandi' Ivane Pipal. Jednostavna priča o teti Mandi, preko čijih stvari, fotografija, krhotina priče i sjećanja progovara cijeli jedan život koji stane u slikovnicu i pritom ne gubi ništa od svoje autentičnosti. Naravno da ja ne bih mogla napisati i nacrtati ovu knjigu baš ovako savršeno kako ju je napisala i nacrtala Ivana Pipal, ali ona je, moram priznati, utjecala na mene i izrasla u mojim pričama u kojima su neke druge tetke procvjetale u nekim novim svjetovima, baš mojim.

Knjiga koje je na mene najviše utjecala

Dubravka Ugrešić, 'Kultura laži': I ovdje ne mogu uprijeti prstom u tu jednu jedinu knjigu. Takav bi izbor uvelike reducirao mnoštvo glasova i pluralnost perspektiva kakve donosi literatura. Ali Dubravka Ugrešić i čitav njezin opus za mene su uzor nepotkupljivosti, lucidnosti, inteligencije, autentičnosti i dosljednosti. Ugrešić svojom britkošću, ironijom, kritičnošću i erudicijom uvijek donosi nove i drugačije poglede na aktualnu sadašnjost kao spasonosan lijek od nerijetko zaglupljujućeg i predvidljivog kulturnog i političkog mainstreama. Njezina 'Kultura laži' zasjala je kao svjetionik u mladim danima mog literarnog formiranja, oštreći moje senzore za detektiranje kulturnog konformizma i razotkrivajući laži nacionalnih svetinja, licemjera i ratnih huškača, kako onih s puškom, tako i onih s perom.

Knjiga zbog koje sam promijenila mišljenje o nečemu

Howard Zinn, 'Narodna povijest Sjedinjenih Američkih Država': Dobro je ako nam svaka knjiga može barem malo promijeniti mišljenje o nečemu, makar da pomislimo kako je XY dobar (ili pak loš) pisac. No šalu na stranu, knjiga koja mi je otvorila drugačiji pogled na to kako se mogu pisati povijesti bila je 'Narodna povijest SAD-a' Howarda Zinna. Zinnova povijest, pisana 'odozdo', gnjevnim pogledom potlačenih, može se čitati kao strastven roman o borbi za pravdu i jednakost u Sjedinjenim Američkim Državama u onim beznadnim trenutcima u kojima se ta borba može činiti uzaludnom. Od Kolumba sve do G. W. Busha, Zinnovom knjigom marširaju gladni, ugnjetavani, obespravljeni, ogorčeni, deziluzionirani, diskriminirani zbog svoje boje kože, roda: od djece do ratnih veterana. Zinnu pripada glasovita rečenica: 'You can't be neutral on the moving train', koju je jednom prilikom izrekao svojim studentima, višestruko apostrofirana rečenica u angažiranoj popularnoj kulturi. Oslanjanje na ovu Zinnovu povijest, nimalo neutralnu i 'objektivnu', već pasioniranu u borbi protiv nepravdi svih vrsta, nerijetko mi je priskrbilo puno svađa i polemika u razgovoru s neistomišljenicima, a u rijetkim ih je prilikama nagnala i da oni barem pokušaju promijeniti mišljenje o nečemu.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Miljenko Jergović, 'Selidba': Rijetko plačem nad knjigama. Prije mi suze izmami kakav potresan film ili muzika. Nad knjigama koje me potresu obično se skamenim i taj osjećaj pohranim negdje duboko u svoju memoriju i on odzvanja još dugo mojim mislima. Recimo, 'Černobilska molitva' Svetlane Aleksijevič je klasik na tom polju. Jedna knjiga koje me u posljednje vrijeme zarazila svojim oporim okusom bila je 'Selidba' Miljenka Jergovića. Iako tek naizgled kataloški hladna i deskriptivna, 'Selidba' preko stvari, kao nečeg neživog, udara u samo središte živog. Naime 'Selidba' je konceptualni roman koji se bavi dubinskom poviješću predmeta i stvari što su svjedoci života ljudi koji su živjeli u jednom stanu na sarajevskom Sepetarevcu. Osebujan književni arhiv 'Selidbe' donosi afektivnu povijest predmeta i materijalnog okoliša: od recepata, nefunkcionalnih predmeta, raznoraznih memorabilija, sve do fleka na zidu i historijata krivo postavljenih pločica. Predmeti i različiti materijalni tragovi u ovome romanu imaju prije svega antropološku vrijednost i sabiru rasute linije ljudskih života. Pripovjedač je pristupio poslu smrtno ozbiljno i arheološki minuciozno, kao da radi inventuru kakvog groba, pišući preko zatečenih stvari ne samo povijest jedne porodice, već i jednu povijest mentaliteta. U tom katalogu prepoznajemo stvari iz stanova naših roditelja, tetki i stričeva, baka i djedova i ljudi kojih više nema. Rijetko plačem nad knjigama pa tako nisam i nad ovom, ali je taknula nešto duboko u meni što se tiče osjećaja konačnosti svih stvari (i 'stvari') i nagnala da se zapitam što zapravo nakon svega ostaje od naših života.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Drew Daywalt i Oliver Jeffers, 'Pastele se vraćaju kući': Za ovu knjigu bez zadrške mogu reći da me dobro nasmijala kao malo koja u posljednje vrijeme. Njezin smijeh ne pamtim samo zato što je riječ o duhovitoj i maštovitoj slikovnici, već i stoga jer sam je čitala sa svojom kćeri, a čitanje u dvoje, koje k tome podrazumijeva smijanje u dvoje, čista je epifanija. 'Pastele se vraćaju kući' nastavak je slikovnice 'Pastele u štrajku' i prikazuje svijet duboko nesretnih pastela u potrazi za smislom svog postojanja. Pogubljene u nemarnim dječjim rukama i razasute po raznim dijelovima svijeta i kutovima stana, pastele dobivaju svoj glas i pišu nam dirljiva pisma o tome kako se osjećaju, eksploatirane i napuštene, stradale ili jednostavno zaboravljene, negdje duboko u unutrašnjosti kauča ili mračnog dijela podruma. Pričaju nam o svojim apsurdnim specijalizacijama (bordo boja za crtanje krasti, neonsko crvena za crtanje sunčanih opeklina na koži…) i prepričavaju mikrodrame svoga svijeta…I naravno, na kraju pronalaze smisao života… do novog nastavka.

Knjiga koju sam poklonila

Lana Bastašić, 'Uhvati zeca': Potrošila sam već pravo malo bogatstvo na kupovanje knjige 'Uhvati Zeca' Lane Bastašić drugim ljudima za poklon. Nema kome je nisam poklonila, naprosto zato što me oduševila. Roman 'Uhvati zeca' još jedna je hipnotizirajuća priča o prijateljstvu Lejle i Sare, čiji se životni putevi rastežu od Dublina do Mostara. Iako se nakon Ferrante može činiti da više nema smisla pripovijedati o ženskom prijateljstvu, kad je riječ o romanu Lane Bastašić, ta tvrdnja pada u vodu. Istodobno formativna i destruktivna uloga ženskog prijateljstva u oblikovanju identiteta kao spekulativna kategorija, koja se čas razotkriva u svojoj nježnosti, čas okrutnosti, čas slatkoći, čas oporosti, ovdje je dominantno smještena u prepoznatljiv kronotop Bosne i Hercegovine, koju u svojevrsnom romanu ceste prolaze i čije granice prelaze dvije junakinje.

Ispod naizgled sitnih drama djevojačkog prijateljstva, čiji duhovi prošlosti tlače sadašnjost, zapravo pulsira gnoj jednog rata, gnoj jedne zemlje koja jednako tako kao koprena obavija sadašnjost zemlje po kojoj se kreću ove dvije junakinje. No to trulo tkivo društva, čijim su vonjem natopljene stranice ovoga romana, nije u prvom planu, ono izbija i opojno se provlači kroz Lejlu i Saru pri njihovom ponovnom susretu nakon godina i godina šutnje. Opet, način na koji je priča ispripovijedana, a ne samo ono o čemu ona govori, temeljni je sastojak ljepila koje čitatelja drži prikovanim za stranice ove knjige. Retrospektivno pripovijedanje raslojeno do poetičnih detalja koji se ponovo grupiraju u pripovjedno tkivo zadivljujuće je u svojoj tečnosti i snazi. Opojan i opor, ovaj roman najbolji je poklon ako želite nekoga hipnotizirati književnim tekstom i učiniti da osjeti onu dragocjenu nelagodu koju samo može proizvesti književni tekst.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Epaphras Chukwuenweniwe Osondu, 'Voice of America': Puno je knjiga koje zaslužuju veću pažnju, više nagrada i panegirika, koje zaslužuju biti prevedene i bolje prodavane, a nisu sve te sreće ili možda njihovo vrijeme tek dolazi... Žao mi je što na hrvatski nikada nije prevedena knjiga E. C. Osondua 'Voice of America' o iskustvima afričkih izbjeglica razmještenih i rasutih po Americi na potresan i bolan, ali nimalo patetičan način. Različite pripovjedne perspektive, niz antropoloških detalja, humor u teškim situacijama koje prikazane teme ne čini nimalo lakšima, autoironija, ljudskost, toplina i jednostavno iznimno pripovijedanje čine ovu knjigu još nedovoljno prepoznatim remek-djelom, barem na ovim prostorima. Nagovarala sam neke urednike i izdavače u Hrvatskoj da se ova knjiga prevede, ali bezuspješno. U međuvremenu je svijet o kojem piše Osondu, svijet izbjeglica i rasnog nasilja, poniženja, bijede i neravnopravnosti postao globalno prepoznatljiva suvremenost, nadam se svima, a ne samo njima. Možda je napokon došlo vrijeme da i ova knjiga kod nas bude prevedena.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitala

Moram priznati da, iako se bavim književnošću i pišem književnosti, gomila je knjiga koje još nisam pročitala iako čitam svakodnevno i gotovo u svakoj slobodnoj prilici. Stvar je u tome da je puno knjiga, a premalo života, kao što i život ne čine samo knjige. Tako, dokle me god bude služio zdrav razum, ja ću čitati i čitati pa će tako na red doći i 'Buddenbrookovi' Thomasa Manna.