U snježnoj kulisi Gorskog kotara smještena je radnja trećeg dugometražnog ostvarenja Nevia Marasovića 'Goran', crnohumorni triler čiji je potencijal ostao zakopan pod mećavom pogrešnih odluka, a sveukupna redateljska vizija ostavila zbunjuć i nedorečen dojam, piše u kritici filma 'Goran' Matej Beluhan, sudionik pulske radionice mladih filmskih kritičara koju mentorira Tomislav Kurelac
Već nam je na početku otkriveno krvavo lice protagonista Gorana (Franjo Dijak) i pozornost gledatelja se usmjerava na njegovu mentalnu rastrojenost i femme fatale element koji je odredio njegovu sudbinu. Nakon što je u uvodnoj prolepsi bačena narativna udica ulazimo u surovu zimsku idilu delničkog kraja i u skandinavskom se filmskom ambijentu upoznajemo s Goranovim svijetom. Slijepom suprugom Linom (Nataša Janjić) koja je u njegovim očima jedino za što se je spreman boriti, njezinim ocem (Milan Štrljić) i bratom (Janko Popović Volarić) između kojih titraju grube muške tenzije i Goranovim prijateljem Slavkom (Goran Bogdan). Iako je opčinjen Linom, Goran najveselije trenutke provodi sa Slavkom, no nakon što otkrije da mu je žena trudna, miran život lokalnog taksista ubrzo se pretapa u svijet prepun krvi, droge i seksa.
vezane vijesti
Jedna od svjetlijih točaka filma je fotografija koja uspješno dočarava hladni krajolik i ljude udaljene jedni od drugih. Kombinacija minimalističkog pristupa eksterijeru zavijenom u snijeg i paleta smeđe boje u prikazu interijera dočaravaju slojevitost ljudske psihe koja se iznad površine možda doima jednostavnom a iznutra je ispresijecana tajnama i kompleksima. Uvjerljivosti priče pridonijela je i bogata scenografija a naravno i glumačka izvedba koja je utjelovila suzdržanost i tajnovitost potrebne za stvaranje iščekivanja u gledatelja da će kobni trenutak u filmu naletjeti već u sljedećem kadru.
Ipak, sve pada u vodu zbog ritma i atmosfere kojima se Marasović priklonio pri pronalaženju dinamike filma i odmotavanja klupka. Na početku, u prikazu odnosa Gorana i Slavka, film je humorističnih nota a zatim poprima dramske oblike u ocrtavanju unutarobiteljske napetosti da bi naposljetku pojurio ka trilerskom završetku. Oslanjanje na elemente različitih žanrova odgovara filmskom kontekstu ali nedostatak osjećaja za mjeru i trenutak koštali su film kvalitetnije komunikacijske dimenzije koja bi zavela gledatelja da osjeti povezanost s likom koji ga vodi kroz filmsku priču. U slučaju empatije gledatelja spram glavnog lik odmognula je i Dijakova izvedba koja je lik malo previše unijela u pasivan karakter bez istaknutih osobina pa je Goran ispao nezanimljiv.
Dio krivnje svakako pripada glazbenoj podlozi, odnosno drone tonu lišenog melodijske linije i emocionalnog govora a samim time i napetosti potrebne da se nadoda dinamika unutar scene i priča vodi prema kraju. Iako se film najavljivao kao nešto još ne viđeno u hrvatskom filmu, Marasović se oslonio na motive svojstvene našoj kinematografiji – poljuljani odnosi s ocem, alkoholizam, sukob stanovnika iz ruralnog kraja s urbanim figurama, pa i noviji motiv homoseksualnih parova. Unatoč dojmljivom vizualnom jeziku i inovativnom pristupu kompleksnosti ljubavnih odnosa, Marasović je filmu dao neodgovarajuće spor ritam, nije nas dovoljno približio glavnom liku i ponekad se previše prepustio humorističnim elementima u trenutcima kada je trilerska napetost na vrhuncu. Goran je tako ostao distanciran od publike, uveo nas je u zanimljiv svijet i obećavao napetu filmsku priču koja se ubrzo zaledila pod snježnim pokrivačem Gorskog kotara.
