Kultura se ne predaje. Nikada nam nije bila bliže pa smo sada na samo nekoliko klikova udaljeni od kazališta, opera, filmova i muzeja. Tako je svoju besplatnu virtualnu izložbu 'Mirakul' otvorila i Branka Grubić, šibenska slikarica koja je u tridesetima prvi put uzela kist u ruke, a čiji se radovi danas nalaze u četrnaest zemalja na četiri kontinenta. Izložbu, koja će biti otvorena do jeseni, posvetila je snazi i neuništivom duhu žena.

'Inspiriraju me žene koje znaju što hoće i koje se ne boje uzeti život u svoje ruke. Male curice s velikim snovima od kojih ne odustaju i kad ih cijeli svijet uvjerava da se ostave gluposti i odrastu. Žene koje vole svoj život, bile one umjetnice, znanstvenice, vozačice kamiona, blagajnice, tajnice ili domaćice. Naravno, najveća su inspiracija one koje su mijenjale svijet poput Dian Fossey, Ellen DeGeneres, Fride Kahlo ili onih desetak cura koje su odlučile trčati New York City Marathon zajedno s muškarcima, iako su im rekli da se to ne smije. I ne moraju to biti uvijek neke 'badass-mother-of-dragon' heroine, niti kraljice svojih svemira poput Eme Thompson, Pink ili Meryl Streep. Jednako su inspirativne i zaljubljene male curice s čvrstim karakterom, poput Ellie iz 'Nebesa' i zaljubljene i nezaustavljive robotice Eve iz 'Wall-e'', kaže Grubić.

Izložbu je nazvala 'Mirakul' jer je, kako kaže, žensko lice čudo.

'U proteklih pet godina napravila sam preko stotinu ženskih portreta, a imam dojam da sam tek sad počela otkrivati sve nijanse emocija koje ono može prenijeti. Jedan potez kista, mala promjena položaja obrve, i odjednom se pred vama pojavi sasvim nova osoba. Victor Hugo je rekao da kad žena priča, treba 'slušati' govor njezinih očiju. A Gibonni je to opisao jednostavno, u jednoj riječi – Mirakul.

A i ta riječ možda najbolje opisuje sve ono što ja proživljavam zadnjih nekoliko godina. Čitava ova luda vožnja od črčkanja u tajnosti u mom studiju na dvanaestom katu nebodera u Šibeniku, do samostalnih izložbi, nagrada i suradnji s ljudima iz cijelog svijeta. Ne znam kako to drugačije nazvati nego – čudo', ističe.

Na pitanje je li, kad je počinjala slikati, zamišljala da će za kratko vrijeme postati toliko tražena i hvaljena, kaže da slikanje nije zanimanje, nego poziv.

'Time se počneš baviti kad shvatiš da vidiš stvari drugačije od drugih i imaš mogućnost taj osjećaj prenijeti na papir. To je nešto što jednostavno moraš izbaciti iz sebe, makar kemijskom olovkom na pozadini novina. Većina se nikad ne usudi svoje radove pokazati drugima, a kamoli da zamišlja da će biti 'traženi i hvaljeni'. I meni su trebala desetljeća da se usudim pokazati svoje črčkarije ljudima koji nisu članovi moje uže obitelji. Sve to što je uslijedilo kasnije meni je još uvijek poprilično nadrealno. Bez ikakvog upozorenja, odjednom sam se našla u situaciji da razgovaram s medijima, biram lokacije za samostalne izložbe, dopisujem se s galerijama iz cijelog svijeta i pakiram slike za Australiju i Hong Kong. Nema šanse da bih se ikad usudila takvo nešto zamišljati. Najviše što sam se usudila vjerovati je da će doći netko objektivan, pogledati sliku i reći 'ovo je OK'', priznala je.

Kad krene stvarati, najčešće je, kaže, pokrene glazba.

'Dok slikam, moram isključiti cijeli svijet, a to najbolje postignem kad se utopim u glazbi. U pravilu palim nekakav lagani, nježni soul ili neki nenametljivi ambijentalni jazz. Nešto poput Michaela Kiwanuke, Gregoryja Portera ili Paola Nutinija. Obožavam boje, ritam i vokale južnoafričkih zborova i rasplesane brojeve iz mjuzikala. Često inspiraciju nađem i u dubokim, tamnim tonovima Depeche Modea. Najljepše od svega je što zahvaljujući slikarstvu imam priliku putovati i posjećivati koncerte svih tih ljudi koji me inspiriraju', otkriva slikarica.

Cijeli proces oko nastanka njezinih slika počne, otkriva, puno prije ulaska u studio.

'Sate i sate provodim na internetu u potrazi za 'savršeno – nesavršenim' licem, a onda i detaljima koji će definirati emociju slike. Prije ulaska u studio, moram urediti cijeli stan i pozavršavati sve započete poslove. U studio moram ući čiste glave. Tada palim glazbu, gasim cijeli svijet i ne puštam kist dok ne završim najveći dio slike. Nekad znam crtati i dvanaest sati u komadu, dok me ne zabole leđa. Slika ostaje na štafelaju još nekoliko dana tijekom kojih slijede dorade, potpis i lakiranje', pojasnila je Branka koja se osvrnula i na aktualnu temu - pandemiju i na to koliko će ona utjecati na umjetnost i nakon što prođe period karantene.

'Imam osjećaj da su se umjetnici prvi prilagodili novonastaloj situaciji. Nakon prvog šoka koji je uslijedio zbog otkazivanja svih događanja, krenuo je ogroman val 'umjetnosti iz dnevnog boravka'. Kvaliteta sadržaja na društvenim mrežama nikad nije bila veća. Žive svirke, emisije iz dnevne sobe, dosad neviđena količina humora i virtualne izložbe preplavile su internet. I ja sam se uključila u taj val i otvorila 3D virtualnu izložbu 'Mirakul'. Bilo je to više iz zezancije i nisam imala nikakva očekivanja. Međutim, izložba je izazvala veliku pozornost. Primila sam dosta upita 'posjetitelja', a i mediji su pokazali veliku pažnju. Ljudi su ostali doma i naučili konzumirati umjetnost na neke do jučer nezamislive načine. Ne znam kako će izgledati svijet kad ponovo izađemo na ulice, ali sam sigurna da će neke navike ostati', smatra.

Zanimalo nas je je li joj žao kad neka slika ode od nje.

'Svaka slika ima svoju priču. Neke od njih su nastale u posebnim trenucima, a neke su potpuno promijenile moj život. Kako se ne vezati emotivno za prvu sliku koja je primljena na izložbu ili neku koja je nastala kad sam bila najsretnija u životu. Da stvar bude još gora, sve moje slike imaju oči i svoje ime, pa im često tepam da su 'moje cure'. Ipak, uglavnom nemam problema s tim, jer znam da idu u dobre ruke, ljudima koji žele da postanu dio njihovog doma. Ali s vremena na vrijeme se baš emotivno vežem. Prošle godine sam imala predivnu priču s izložbama u Šibeniku i Zagrebu. Čitav vizual izložbe nosila je najdraža slika ikad – 'Imagine'. Nakon četiri mjeseca neprestanog izlaganja, našla je svoj stalni dom u Ljubljani. Nakon što sam ju skinula sa zida, zapakirala i predala ljudima, morala sam zatvoriti galeriju na pola sata i isplakati dušu. Bilo je to nevjerojatno emotivno pražnjenje', iskrena je Grubić.

U posljednje vrijeme naslikala je brojne slike s poznatim licima poput Davida Bowiea, Michael Cainea, Rowana Atkinsona, Borisa Dvornika, Jacka Nicholsona.

'Kad sam krenula s portretima, prvo sam radila poznate ljude. Razlog je pomalo smiješan. Kad tek počnete crtati i niste sigurni u sebe, onda nacrtate nekog poznatog i pratite hoće li ga ljudi prepoznati. Tu sam dobila dosta pozitivnih komentara i skupljala samopouzdanje za ovo što danas radim. Crtala sam uglavnom ljude koji su me inspirirali kroz djetinjstvo i mladost. Od Freddieja Mercuryja i Davida Bowieja, do Borisa i Dine Dvornika. Ipak, danas mi je puno draži čisti autorski rad i izmišljena savršeno – nesavršena lica mojih cura', zaključuje.