FRLJIĆ PRIVEO POLITIČARE

Samo okovana publika je dobra publika

21.08.2012 u 11:13

Bionic
Reading

Uz pojačanu želju za revolucijom i smanjenju mogućnost da se ona dogodi, čovjeku ostaje samo terorizam. A razlika između terorizma i terora samo je u tome što je drugi institucionaliziran i provodi ga se odozgo, ili barem s neke šire ako ne i više platforme, a terorizam je partikularan, gotovo osobni čin. Olivera Frljića već su nazivali kazališnim teroristom, najprovokativnijim redateljem ovih prostora, u najboljem slučaju tek 'enfant terribleom' domaćeg kazališta. Povodom njegove najnovije predstave, 'Dantonove smrti' Georga Büchnera na Dubrovačkim ljetnim igrama, odrednica terorista koji je u prilici da počini teror zaista jest – adekvatna

Redatelj koji je iz offa vrlo brzo, a čini se i lako, pa čak i bezbolno prešao u mainstream, Oliver Frljić ne zaboravlja korijene i razloge svojeg bavljenja kazalištem. Iako mu karijera izgleda kao popločana uspjesima na regionalnoj razini, što je razvoj karijere kakav u tako kratkom vremenu vjerojatno nitko nije postigao čak i kada je regija bila 'jedinstvenija', neke postavke Frljićevog teatra i dalje opstaju.

Nije riječ samo o formalnim aspektima, poput vrlo slobodnog tretmana predloška, dvostrukih i trostrukih dramaturških linija unutar jedne predstave, trajnog glumačkog 'ispadanja iz igre'… Sve su to postupci na koje je Frljić svoju publiku naučio i donekle je uspio natjerati da ih zavoli.

S gledateljima se Frljić igrao ipak nešto manje nego s glumcima: u 'Škrcu' ih je smjestio na putujuće tribine, u 'Bakhama' namjerno promašivao sirovim mesom, a u 'Sedmorici protiv Tebe' patili su prekriveni najlonom… U dijelu opusa koji se ne odnosi na dramske predstave nego na performanse, tretman publike bio je nešto opakiji, od gušenja u suhom ledu do odvoženja na nepristupačna mjesta…

Ipak, 'Dantonova smrt' poseban je slučaj, koji se cijeli može, a donekle i treba, čitati iz scenografske invencije koja prisiljava da se kazalište ne samo gleda, nego i na nešto doslovniji način – doživi. Zato je donekle i prekretnička, s obzirom da je redateljeva reputacija već takva da su glumci spremni na sve kada rade s njim, da od njih zahtijeva i kazališnu i političku odgovornost, kao i stopostotnu predanost izvan uobičajenih zakonitosti glumišta kao zanata. Sada to isto traži i od publike, najprije milom, jer svaki gledatelj za sebe odlučuje želi li se upustiti u avanturu ili ne, a kasnije i silom, fiksiranjem gledateljeva tijela, pa onda i percepcije, na način usporediv sa zanimljivijim stranicama srednjovjekovne penologije.

Nimalo spektakularna, jer riječ je o najobičnijoj šperploči, scenografija koju redatelj potpisuje zajedno s Igorom Pauškom, a koja gledatelja prikiva za scenu bez mogućnosti izlaska i odlaska, ujedno je i efektna i vjerna predlošku. Büchnerov komad tek je nominalno o Francuskoj revoluciji u kojem giljotina više ne bira, pa je sretan onaj koji završi život u kadi, a ne na glavnom trgu, ali ga se danas može i mora čitati kao prokletstvo svih revolucija što poslovično jedu svoju djecu, ali i bilo kojeg drugog zanosa koji, historijskom ili nekom drugom nuždom, ljudski materijal čini potrošnim.

Ili mu samo malo zornije pokazuje koliko zapravo jest potrošan. Sukob principa i realnosti, vrline i poroka koji u pretjerivanju zamjenjuju značenja, manje je važan kao konkretan sraz Dantonove sumnje i Robespierreove ustrajnosti, jer i njihove se glave na kraju ljube u košari ispod giljotine.

Umjesto drame, Frljić ovom predstavom postavlja, vjerojatno najprije sebi samom, pitanje o mogućnosti revolucije u bilo kojem kontekstu, o mogućnosti korjenite promjene koja ne bi bila samo eksponent igre u koju više nitko ne vjeruje, koja nosi, u konkretnom domaćem slučaju, još donedavno žuđeno ime Demokracija.

Zato, kad se i Milan Pleština i Sreten Mokrović zaklinju u narod, ta riječ zvuči potpuno jalovo, pogotovo uspoređena s nedvosmislenim zvukom željezne oštrice u padu. U sat i nešto sitno predstave naznačena su sva težišta izvornika, od rulje koja siluje i ubija, preko razloga zbog kojih to čini, do razočaranosti onih koji su mislili da se humanost bez okova prikazuje u boljem svjetlu. I zato jest manje važno to što se na pozornici događa, koliko su zacrvenjeni Dean Krivačić, Nikša Butijer, Filip Juričić i Dražen Šivak, niti to koliko je puta Revolucija Ivane Roščić silovana. Pravo značenje je pristanak gledatelja na poziciju koja daje drugu vrstu razumijevanja viđenog.

U radikalnijoj inačici, sve bi završilo po Dantonovom receptu o životu koji provodimo kao na pozornici dok nas na kraju zaista i ne zakolju, ali možda je za takav korak u Frljićevoj karijeri još rano. S obzirom na to da se zbog jedne kokoši koja u predstavi strada javilo čak i Društvo za zaštitu životinja, od takve vrste ne samo kazališne revolucije, čini se, ipak još neko vrijeme neće biti ništa. Sječa glava ih sigurno ne čini pametnijima, ali zorni prikaz svakodnevne pozicije poput ovog možda pomogne. Makar i u ekskluzivnoj igri zvanoj Igre s kojom se ova predstava ne bavi dovoljno. Ali i to je dio Teatra, jer bez Igara ne bi bilo ovakve predstave, bez publike ne bi bilo ni javnih smaknuća.