KNJIŽEVNA KRITIKA

Rečenica duga 90 stranica koja usisava čitatelja u svijet izbjeglištva

10.10.2017 u 12:13

Bionic
Reading

'Mađarska rečenica', novo djelo crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa, za koje je autor u jakoj konkurenciji osvojio Nagradu Meša Selimović za najbolji roman s područja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore objavljen u 2016., ispisano je u jednoj jedinoj rečenici na devedesetak stranica, a reflektira jedno od najtraumatičnijih i najmasovnijih iskustava novije povijesti – izbjeglištvo

'Mađarska rečenica' Andreja Nikolaidisa je roman ispisan u jednoj jedinoj rečenici koja se proteže na devedesetak stranica i započinje riječima: 'Sve se to čini sada beskrajno daleko', a završava priznanjem pripovjedača kako je 'vrijeme da zatvorim mađarsku rečenicu'. Takvo autorsko samodiscipliniranje formom u povijesti književnosti nije novost, i Bohumil Hrabal je napisao roman u jednoj rečenici ('Satovi plesa za odrasle i napredne'), dok je npr. Georges Perec otišao još dalje, pa nije niti jedan put upotrijebio slovo e u svom romanu 'Ispario' (naslov u hrvatskome prijevodu).

No u novijoj književnosti na ovim prostorima takvi eksperimenti su rijetki, a kad ih ima, svjedoče više o izgubljenosti pisca u prijevodu priča i značenja u formu, negoli o njegovu/njezinu umijeću. Kod Nikolaidisa je drukčije, njegova 'Mađarska rečenica' nije važna i dobra knjiga samo stoga što je to roman-rečenica, dakle zahtjevna forma, nego stoga što ta jedna rečenica, ta diktatorska forma nije nadvladala sadržaj i progutala značenja, odnosno što je u njoj uspješno stvoren bogat romaneskni svijet. Taj svijet romana književno reflektira i naš današnji i onaj jučerašnji svijet, kao i ovdašnji: balkanski, mediteranski, srednjoeuropski, i uopće sveeuropski i globalni svijet. Odnosno, reflektira jedno od najtraumatičnijih i najmasovnijih iskustava novije povijesti – izbjeglištvo, pa onda i osjećanje stranosti i nepripadanja u tuđoj kulturi te trajne nesigurnosti u modernom vremenu.

Izbjeglištvo: Naše zajedničko iskustvo

U prvom je redu tako 'Mađarska rečenica' roman o izbjeglištvu za koje samo bezumni i samozadovoljni ljudi mogu misliti da ih se ne tiče – jer oni i njihovi preci su ovdje, navodno, oduvijek i jer oni i njihovi potomci će ovdje, navodno, zauvijek i ostati. Bijeg od doma zbog rata, nasilja, gladi ili nekih drugih razloga, sumnja u vlastito 'ispadanje iz povijesti', čežnja za onim što je ostavljeno, stalni pogled unatrag i stalni strah od onoga što dolazi – takva su osjećanja dijelili i dijele ljudi i s početka i s kraja stoljeća, i oni koji su bježali od nacizma, od rata u Hrvatskoj i Bosni i oni koji sada bježe od rata u Siriji, nasilja u Nigeriji, beznađa u Afganistanu.

Andrej Nikolaidis Izvor: Pixsell / Autor: Dusko Marusic/PIXSELL

Ta velika, mučna tema u 'Mađarskoj rečenici' kristalizira se u priči o Joeu, njegovu bijegu iz Bosne u Ulcinj, preživljavanju, lutalaštvu, pisanju, pa odustajanju od pisanja i iznova pisanju posljednjeg djela: nedovršenoga teksta Waltera Benjamina te samoubojstvu u Dunavu. Tu priču pripovijeda njegov prijatelj vozeći se vlakom od Budimpešte do Beča i noseći Joeov 'Benjaminov rukopis'; dakle roman-rečenica je zapravo meditacija glavnoga lika: njegova struja svijesti i monološki, stvarnosni traktat o Joeu, izbjeglicama, ratu, politici, moći i nasilju, ali i umjetnosti, hodu povijesti i (ne)mogućnosti promjene/napretka. Putovanje vlakom od jedne do druge postaje narativni je okvir u kojem se odvija unutarnje putovanje lika od jednog do drugog sjećanja/emocije/ideje, pri čemu ispisujući svoju rečenicu Nikolaidis osluškuje – poput nekih drugih autora čiji su romani također meditacije iz vlaka (npr. Jerofejeva u 'Moskva-Petuški') – i sam zvuk vožnje. Pojedini dijelovi romana, poput odličnog prikaza tranzicijske svakodnevice Ulcinja, kao da slijede jednoličan ili pak ubrzavajući prolazak vlaka sa sinkopiranim ritmom tračnica. S druge strane, zadana forma jedne rečenice stvara dojam da ste kao čitatelj usisani i zarobljeni u tekstu, ukrcani u taj vlak i ne možete s njega sići do zadnje postaje, do konačne točke na kraju romana.

Tragovima Waltera Benjamina

Walter Benjamin nije se u 'Mađarskoj rečenici' našao slučajno jer, osim što je njezin autor u svome književno-publicističkom radu često inspiriran njegovim postavkama, i on je sam bio izbjeglica i tako je skončao život na granici Španjolske i Portugala. Bježeći od nacista Benjamin je najprije došao u Francusku, a kad su nacisti bili nadomak Pariza, dobio je vizu za Ameriku. Putovati je trebao iz Portugala, pa je uspio najprije prijeći francusko-španjolsku granicu, ali je zatim zaustavljen. Franco je naime zabranio tranzitni prolazak zemljom, što je značilo povratak Nijemcima. Tu noć u hotelu u malom mjestu Portbouu, bojeći se povratka nacistima, Benjamin se ubio velikom količinom morfija. Iduće jutro odluka je promijenjena i njegovoj je izbjegličkoj grupi ipak odobren odlazak u Portugal.

Ta poznata priča s ironično-dijaboličnim obratom i uzaludnim samoubojstvom jednog od najvažnijih autora 20. stoljeća ima još jednu dimenziju – tom je prilikom navodno Benjamin u torbi nosio i svoj posljednji, nedovršeni rukopis koji je tada nestao. Joe se zato i pita: '…zanima me jesu li pobjednici, dok brinu ima li među izbjeglima terorista, sigurni da među poraženima, onima koji uzalud pokušavaju preživjeti put kroz granice Evrope, u nekom malom gradu koji se ne zove Portbou, i ne nalazi se u Kataloniji, nego, na primjer, u Turskoj, u nekoj maloj hotelskoj sobi, sa dragocjenim rukopisom u putnoj torbi, velik kako samo slabi mogu biti, nije neki drugi Walter Benjamin…'.

Nikolaidis dalje preuzima motiv 'izgubljenog rukopisa', pa je Joe (taj talentirani pisac čije ideje krade pripovjedač za svoje knjige) napisao 'Benjaminov posljednji tekst' i svoga prijatelja zadužio da ga proda kolekcionaru u Beču. Uz taj, u 'Mađarskoj rečenici' odzvanja još mnogo drugih Benjaminovih tragova: od slike Paula Kleea koju je čuvao cijeli život, preko aluzija i parafraza na 'Jednosmjernu ulicu', na teze o povijesti, Mesiji, Zlu, smislu umjetnosti i 'dokumentima kulture kao dokumentima barbarstva', do prevladavajućeg tona melankolije kojim odiše knjiga. Također, Portbou je ovdje Budimpešta, a Mađarska sa svojom politikom bodljikavih žica i nasilja prema strancima postaje zamjena za dominantnu europsku 'antipolitiku' koja je suprotna temeljnome – i europskome! – humanizmu. U duhu Benjamina ostaju pitanja: jesmo li išta naučili iz povijesti; može li se uopće išta naučiti iz povijesti i je li povijest doista gibanje naprijed, prema pravednijem, solidarnijem i manje nasilnom društvu?

Melankolija i angažman

Uza sve, 'Mađarska rečenica' progovara i o osobnoj prošlosti, tj. o nostalgiji u kojoj žalimo ne toliko za onim što je stvarno postojalo, nego što je moglo postojati. Tako se pripovjedač u vlaku stalno osvrće unatrag, sjeća se svoga života s Joeom i mnemonički pokušava obnoviti cjelinu. No sjećanje je nemoćno, 'jučerašnji svijet' nepovratno je potonuo, a melankolija zbog gubitka trajno je osjećanje ljudi ovog vremena. Pri tome zanimljiva je i doza nostalgije prema austrougarskom, srednjoeuropskom kulturnom kodu, iskazana ne na onaj provincijalni način fascinacije drangulijama K&K kao u nekim ovdašnjim književnim djelima. Ipak, čini se da austrougarski kod ima ponešto drukčije značenje i potencijal gledano iz crnogorsko-bosanske perspektive ili barem da ne priziva toliko nacionalne mitizacije i malograđanskih stereotipova kao npr. u Zagrebu.   

'Mađarska rečenica' je tako ispisana na matrici raznih kulturnih referenci, pa uključuje i neke pripovjedno stare, provjerene sastojke ('izgubljeni rukopis', poetika vlakova, motivi fin de siècla). Istovremeno, ona problematizira sasvim aktualne teme i ukazuje na neke transpovijesne traume ovoga prostora. Ona uključuje i nostalgiju i resantiman, i prihvaćanje i negaciju, i očekivanja i razočarenja onime što je prošlo i što danas jest. Kontrapunktiranje, antiteze i obrat uvriježenih općih istina – među kojima i onih o toleranciji, civilizaciji, Drugima ili umjetnosti – i inače su autorove strategije u pisanju.

Ukratko, 'Mađarska rečenica' je vješto ispisan, jezično i značenjski kompaktan roman u kojem – unatoč zahtjevnom konceptu, brojnosti kulturnih signala i nevelikom opsegu – u prvome planu ostaje ono najvažnije: imaginacija, emocija i originalnost. Vjerojatno najcjelovitiji autorov roman dosad, u kojemu se pokazuje ona mješavina realističnih scena i filozofskih pasaža, melankolije i bijesa, pritajenosti i angažmana, koja se već može odrediti kao specifična nikolaidisovska poetika.