Književna kritika

Putovanje u Karabah: antiratni roman u kojem nema patetičnog patriotizma i ideološke demagogije

25.09.2018 u 10:16

Bionic
Reading

Gruzijski pisac Aka Morchiladze predstavit će roman 'Putovanje u Karabah' u utorak 25. rujna u 19 sati u zagrebačkom klubu Vinyl. Uz autora, na predstavljanju će sudjelovati rusistica Ivana Peruško i urednica Ana Hadžić. U srijedu 26. listopada u 19 sati u klubu Booksa na programu Autor vs. Autor s Morchiladzeom će razgovarati pisac Gordan Nuhanović. Donosimo književnu kritiku romana

Devedesetih godina, osobito u vrijeme ratnih sukoba, u domaćoj književnosti objavljeno je malo toga vrijednog trajanja. Hrvatski autori/ice, kao i mnogi u susjedstvu, pisali su redovito patriotske pjesmuljke, nacionalističke beletrizirane manifeste i tobože angažiranu prozu koja niti je imala snažnu mirovnu potku niti je literarno bila upečatljiva. Izuzev nekoliko djela – poput Radakovićeva romana Sjaj epohe (iz 1990.) i proznih knjiga više bosanskohercegovačkih autora koje čine daleko najbolje što se u to vrijeme pojavilo u Hrvatskoj (Sarajevski Marlboro objavljen je 1994.) – na književnom prostoru prevladavali su suša i korov. Četverored, Hrvatska Bogorodica, Smrt Vronskog i slična djela, po mome sudu, ostala su zanimljiva kao svjedočanstva političke instrumentalizacije književnosti, i ne puno više od toga. I u srpskoj je književnosti bilo slično, pa je roman U potpalublju Vladimira Arsenijevića (iz 1994.) po antiratnoj liniji, urbanom ambijentu i suvremenom jeziku bio 1990-ih iznimka u moru nacionalističkog i tradicionalističkog šunda.

Rat i književnost

No, takva situacija nije specifična samo za ovdašnje kulture. Rat često utišava književnost, nacionalistička buka i bijes zamagljuju pogled, a kolektivističke ideje zatiru individualizam i originalnost. Najbolja antiratna proza često nastaje godinama nakon rata, u grozničavom sjećanju na proživljeno, kao što je slučaj i s jednim od najpoznatijih antiratnih romana uopće, Remarqueovim Na zapadu ništa novo, objavljenom desetak godina nakon Prvog svjetskog rata u kojem je autor sudjelovao.

Razliku između vremena radnje književnog djela i vremena pisanja istog djela u slučaju pojedinih tema i pristupa navela sam ovdje kako bih naglasila drukčiji put romana koji je u fokusu ovog teksta. Naime, Putovanje u Karabah gruzijskog pisca Ake Morchiladzea odvija se u vrijeme građanskog rata u Gruziji i sukoba u cijeloj kavkaskoj regiji nakon raspada Sovjetskog Saveza početkom 1990-ih, a napisan je i objavljen gotovo istovremeno, već 1992. godine. Riječ je o dubinski antiratnom romanu modernog izraza u kojem nema patetičnog patriotizma i ideološke demagogije. Uz to, on se redovito navodi kao najpoznatiji postsovjetski gruzijski roman, štoviše kao prijelomno djelo koje je potaknulo svojevrsno oslobođenje te književnosti od ideoloških natruha i tradicionalnih konvencija. Sudeći po nama dostupnim pregledima gruzijske književnosti, roman je važan u tamošnjem kontekstu i zbog svoje poetičke orijentacije: nepodržavanja sovjetskih literarnih kanona te okretanja zapadnim kulturnim utjecajima. I inače, pitanje čiji će utjecaj prevagnuti: onaj Istoka ili Zapada, odnosno složena tema odnosa europejstva i azijatstva (koji se često banalizira kao odnos civilizacije i barbarstva) zapravo je ključna za sve kulture na tome prostoru u dugom trajanju.

Anarhija i izgubljena generacija

Aka Morchiladze (pseudonim Giorgija Akhvledianija) rođen je Tbilisiju, a nakon studija povijesti neko je vrijeme radio na tamošnjem fakultetu. Uskoro se ubacio u novinarstvo, pa je godinama izvještavao o političkim i sportskim događanjima za ozbiljne novine, zatim uređivao popularni tabloid i vodio TV emisije o književnosti. Putovanje u Karabah njegov je prvi roman koji je odmah postao bestseler i preveden je na brojne jezike (na hrvatski s engleskoga, a ne originala). Do sada je Morchiladze objavio dvadesetak romana i tri zbirke proza za koje je dobio više puta najvažniju nacionalnu nagradu SABA (dodjeljuje je gruzijski PEN i TBC Banka). Za autorovu poetiku indikativan je i podatak da mu je jedan od omiljenih pisaca, kako navode neke službene biografije, Milorad Pavić, autor Hazarskog rečnika.

Usporedbe Hrvatske i Gruzije su neminovne

Na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu (10.-14. listopada) zemlja gost bit će Gruzija. Vrhunac je to promocije gruzijske književnosti i kulture koja traje cijelu godinu i uključuje njemačke, austrijske i švicarske gradove, a započela je gostovanjem 20-ak gruzijskih pisaca na sajmu u Leipzigu. Nastup na sajmu u Frankfurtu i najveću dosadašnju promociju gruzijske književnosti (jezika i njegova jedinstvenog pisma) prati i predstavljanje gruzijske umjetnosti, glazbe, arhitekture i filma (na Berlinskom filmskom festivalu). Aka Morchiladze, kao najpoznatiji suvremeni gruzijski autor, bit će također gost u Frankfurtu. O koliko važnoj promociji književnosti se radi pokazuje podatak da je od 2011. do 2017. u Njemačkoj objavljeno 65 knjiga gruzijskih autora, dok će se u 2018. pojaviti 60 novih njemačkih izdanja. Gruzija ima svoj Nacionalni centar za knjigu koji je osnovalo tamošnje Ministarstvo kulture i taj Centar stoji iza organiziranja frankfurtskoga gostovanja te brine o promociji i prevođenju gruzijske književnosti u svijetu.

Usporedbe su neminovne. Gruzija je mala i iz eurocentrične optike periferna zemlja: ima 3,7 milijuna stanovnika, kao samostalna država uspostavljena je 1991. raspadom Sovjetskog Saveza, u 1990-ima je prošla rat i kaos borbe za vlast, a cijela je regija još obilježena nacionalističkim politikama i sporom tranzicijom. Dakle, sličnosti postoje. Ipak, Hrvatska nije nikada bila zemlja gost na sajmu u Frankfurtu, Hrvatska nema Centar za knjigu (iako se njegovo osnivanje najavljuje godinama), nema nikakvu strategiju nastupa na književnim sajmovima, niti svoje kulturne ambasadore (iako ima golemu državnu upravu) koji bi ovdašnju književnost promovirali u svijetu. Hrvatski autori/ice ne prevode se ni približno u tom intenzitetu, a oni malobrojni čije su knjige prevedene na neki europski jezik i koji participiraju na široj kulturnoj mapi postigli su to zahvaljujući privatnim kontaktima. Ukratko, za hrvatsku državnu kulturnu politiku, izlazak iz nacionalne mišje rupe nije nikada bio niti trenutno jest prioritet.

Putovanje u Karabah je kombinacija romana ceste, psihološkog romana i antiratnog romana; u njemu samo putovanje u Karabah kao sižejni okvir predstavlja i svojevrsno unutarnje putovanje, otriježnjenje glavnog lika i priliku za kritiku hipokrizije tamošnjih društava. Roman prikazuje anarhiju društava zarobljenih u ratu i borbama elita za vlast, besmisao etničkih sukoba na širem prostoru te izgubljenost generacije koja u tome odrasta. U podtekstu se sugerira da iza borbi za samostalnost često stoji borba za novac, iza junaštva tek nasilništvo i kriminal, dok permanentna nesigurnost, teror i stagnacija odgovaraju određenim društvenim grupama. No, demokratizaciju i razvoj u Gruziji i okruženju nisu zaustavili samo ratni kaos, nacionalizam i frakcijske borbe, već je samo društvo dubinski patrijarhalno i tradicionalno, a rigidne društvene konvencije – pokazuje se u romanu – ograničavaju slobodu mladih. Sve skupa, dovoljno slično našoj (po)ratnoj stvarnosti – sukobima, patrijarhalnosti, hajdučkom naslijeđu i otporu modernizaciji – da nam bude razumljivo, ali i dovoljno različito da bismo pogriješili ako bismo tamošnju stvarnost mjerili svojim aršinom.

Kauboji i orijentalni otomani

Roman se odvija u dva zimska mjeseca građanskog rata u Gruziji i sukoba na širem kavkaskom prostoru. Glavni junak Gio i njegov prijatelj Goglik o politici ne razmišljaju, uglavnom gluvare po gradu, opijaju se, drogiraju, posjećuju prostitutke, dilaju na sitno, a Gioov utjecajni otac – bogataš i vođa paravojne skupine – osigurava im lakši prolaz. Jednog dana u staroj Ladi odlaze u Azerbajdžan kupiti veću količinu trave kako bi je prošvercali natrag u Gruziju, no u potrazi za selom dilera zalutaju i nađu se u ratnoj zoni, u Gorskom Karabahu. U stožeru armenske paravojske i izoliranoj seoskoj enklavi Gio se zapravo po prvi puta sabire: razmišlja, analizira i kritički vidi stvarnost. Osjeća da se nešto mora promijeniti, pa – djeluje. U završnici, nakon namjerno trijumfalističkih scena bijega na džipu, junaci se vraćaju u Gruziju. Ipak, vraćaju se na staro, u paralizirane odnose i svijet bez perspektive. (Gio kaže: „Ovaj grad se nikada ne mijenja – što god da se dogodi, nikad se ne mijenja – uvijek isti stari mentalitet, uvijek iste stvari koje potiču ljude“.) Važan motiv čini i Giova ljubav prema Yani koju brani njegova obitelj, a tu su i brojni signali koji ukazuju na kaotično društvo poremećenih vrijednosti u kojem se silno drži do starih obiteljskih, polu-plemenskih hijerarhija i istovremeno tone u kriminal i anarhiju.

Brza izmjena scena, vizualnost, dinamičan ritam, puno dijaloških dionica koje razvijaju dalje radnju, dominantni su u cijelome romanu. Naglašena narativnost ne umanjuje važnost emocija i psihologizacije, i autor uspijeva vrlo dobro, bez usporavanja priče i zamaranja opisima unutarnjih stanja, karakterizirati likove i njihova stanja. Značenja se lijepo otkrivaju kroz radnju, postupke likova, ambijente i razne kulturološke znakove u kojima se miješaju ono tipski istočno i zapadno. Gio je prikazan kao gruzijski „junak našeg doba“ (ležanje i kontemplacija na orijentalnom otomanu u armenskom zarobljeništvu posveta su sličnim scenama iz klasične ruske književnosti) i kao odraslo dijete izgubljeno u postsovjetskoj džungli koje sebe zamišlja kao usamljena kauboja. Prozapadna orijentacija vidljiva je i u karakterizaciji Goglika kao Jacka Nicholsona u Letu iznad kukavičjeg gnijezda i čestom variranju filmskih motiva. Roman se doista čini idealnim za jedan tip filmske adaptacije, pa je 2005. po njemu i napravljen uspješan film.

Teror bratstva

U pripovjedačkom tonu romana ima dosta cinizma, pa i hiperbolizacije koja ide u grotesku (votka, kalašnjikovi, blatnjave ceste), kako bi se pojačao dojam beznađa. Militantnost, zatucanost i neznanje nosive su oznake mentaliteta, pri čemu su primjetne spektakularizacija i autostereotipizacija. Gruzijsko i tamošnja kavkaska društva prikazuju se kao izrazito muška, mačistička i fatalistička; gotovo kao u stereotipnoj te u popularnoj kulturi dobrano iskorištenoj slici o crnačkom gangsterskom miljeu u kojem sve vrvi od opasnih, naoružanih tipova koji su međusobno u sukobu, ali jedan drugog stalno oslovljavaju s „brate“.

Žene, ženske perspektive i ženske želje u takvim „bratskim društvima“ Istoka i Zapada gurnute su na marginu. Iako su ženski likovi u romanu karakterizirani suviše tipski pa i karikaturalno (kurve, bivše kurve, požrtvovne maćehe), ipak se preko nekih signala (npr. činjenice da roditelji odvode svoje kćeri prije vjenčanja u Moskvu da ih „zašiju“ kako bi im vratili nevinost) i upečatljivih pasusa (npr. namjerno seksističkog unutarnjeg monologa glavnog lika o jednoj prostitutki) problematiziraju devijantna društvena nejednakost i uobičajeno podčinjavanje. U tom smislu, bilo bi doista zanimljivo vidjeti kako bi taj kavkaski krug rata, nasilja, anarhije i mačizma opisala neka literarno umješna autorica.

Putovanje kultura

Putovanje u Karabah roman je koji sigurno može privući široku publiku – priča je odlično i dinamično ispripovijedana; motivi, karakteri i društvo su nama i bliski i daleki, a jezik je (prividno) jednostavan. Uz to, čini se kao da je roman napisan „na mišiće“, u nekom stvaralačkom transu, iako je, naravno, takva pretpostavka najčešće pogrešna (osim u slučaju Kerouacova Na cesti). Ima dovoljno jurnjave, paravojski, droge, lažnog bratstva itd. da bi se neki slabo utrenirani čitatelj zakačio na priču, a opet te „atrakcije“ ne zasjenjuju temeljne motive i značenja i ne iskrivljuju prikaze društva koje je u kaosu i stagnaciji i emotivno rastrojenih likova koji u takvom društvu pokušavaju naći sreću.

Ipak, osobno imam dojam da sam dijelove ovog romana već čitala, samo što to nije bilo u jednom već u više romana, što oni nisu bili s takvom lakoćom ukomponirani, što njihovi junaci nisu ležali na orijentalnim otomanima i vozili stare Lade, a i nisu se odvijali u Karabahu niti je njihov autor bio Gruzijac. Zapravo, taj spoj poznatoga i nepoznatoga, odnosno način na koji se ono što poznajemo iz zapadne (pa i ruske) književne i popularne kulture transponiralo u novi, nepoznati ambijent i u njemu sasvim dobro funkcionira, po meni, čini najzanimljiviji dio ovog romanesknog putovanja.