Ljevičar nije vjernik – štoviše, on vjeru uopće ne razumije, sve religijske sustave prezire i suprotstavlja im svoju viziju raja na zemlji.

Uz to, današnji je ljevičar – tvrde branitelji s vjerskog predziđa – nasljednik onih povijesnih ideja i društava u kojima je religija bila marginalizirana, protjerivana ili zatirana.

Zbog svega toga ljevičara treba diskvalificirati iz svake rasprave o Bogu i ne dati mu priliku da uneredi – a na to je spreman – mirno teološko okrilje.

Širenje područja borbe

Uvriježene predrasude o ljevici i njezinu neprijateljskom odnosu spram religije i vjere razobličuje engleski ljevičarski teoretičar Terry Eagleton u svojoj knjizi 'Razum, vjera i revolucija', s nepretencioznim podnaslovom 'Refleksije o raspravi oko Boga'.

Eagleton je utjecajni profesor književnosti i autor kultnih knjiga (od 'Književne teorije' iz 1983. do npr. novije 'Teorije i nakon nje') koji je uvijek nastojao širiti područja svoje teorijske borbe, pa književnost nikada ne promatra kao estetsku razbibrigu u kuli bjelokosnoj, nego kao dio šireg društvenog (političkog, ideološkog, kulturnog...) konteksta.

Njegove rasprave uključuju pitanja postmodernosti i društvene preobrazbe u liberalnome poretku, ideje kulture i dominacija u ime kulture, a prije svega kritiku liberalnog kapitalizma zapadnog tipa koji uz konzumerizam, korporacijsku moć i sl. uključuje i nove oblike zakrivena rasizma.

Nakon 11. rujna Eagleton često angažirano piše o ratu protiv terorizma, vjerskom fundamentalizmu i neokolonijalnim politikama koje su taj terorizam i porodile, i zbog kojih danas živimo u svojevrsnom trajnom izvanrednom stanju.

Njegove refleksije o Bogu i vjeri prije negoli u formi knjige bile su iznesene u obliku serije predavanja na Yaleu 2008. i dobrim su dijelom osmišljene kao polemika s ispraznošću i površnošću popularnih kritika religije Richarda Dawkinsa i Christophera Hitchensa.

U svojim knjigama 'Iluzija o Bogu' i 'Bog nije velik' oba autora iznose prezir prema vjeri / religiji kao iskazima zatucanosti i nerazumnosti, te slave ateizam kakav se njeguje u neoliberalnoj današnjici, a koji po isključivosti nekad, poručuje Eagleton, prerasta u 'ateistički fundamentalizam'.

Bog kao megatvorničar

Kao primjere njihova neznanja i gluposti, Eagleton navodi najprije temeljnu tezu da zahvaljujući izumu mikroskopa religija nema više ništa važno za reći. Znanost i religija tu se vide kao suprotstavljene grane posvećene istome: nastanku, stvaranju, svrsi svijeta, pri čemu je religija sasvim izgubila bitku jer nije u stanju podastrijeti ono u što moderni čovjek jedino može povjerovati – laboratorijski dokaz o postojanju Boga.

Za Eagletona, znanost i religija su odvojene i nesumjerljive razine, religija (tj. kršćanstvo o kojemu najviše piše već i zbog svoga irskog katoličkog odrastanja) 'nije mišljena kao dokaz ili objašnjenje', a Bog 'nije megatvorničar'.

Pozivajući se na Tomu Akvinskog i izvornu emancipacijsku i revolucionarnu potku religije, ali i braneći Novi Zavjet od površna čitanja u kojem se on tumači samo kao povijesni dokument, a ne i kao fikcija / iluzija, Eagleton iznosi svoje tumačenje kršćanstva koje sam detektira kao 'ortodoksno, biblijsko i tradicionalno'. Banalno bi bilo pitati se je li Eagleton doista vjernik, jer prije svega je važan način na koji on vjeru razumijeva, te zašto se, kako i ističe, u današnjem postreligijskom vremenu mislioci sve češće vraćaju ovoj temi.

Kako god bilo, divan je paradoks što jedan, za mnoge ozloglašeni ljevičar i marksist ovako strasno i razložno brani vjeru od agresivna i 'šlampava' ateizma, inače odana liberalnim svetinjama Razuma i Napretka; što jedan, za institucije vjere, otpadnik i marginalac pobija predrasude o nepostojanju Boga bolje negoli četa zagriženih i praktičnih vjernika.

A opet, ni 'druga strana' ne treba se radovati, jer Eagletonov je pogled poliperspektivan, on usložnjava a ne banalizira temu, pa kritizira i izdaju temeljnih principa vjere od strane Crkve, njezin povijesni konformizam i današnje sluganstvo kapitalu, kao i sudioništvo u imperijalističkim politikama Zapada.

U pozadini polemike s tezama Dawkinsa i Hitchensa te potrebe za tumačenjem 'tajni vjerovanja' stoji, za Eagletona očekivana, kritika neoliberalizma, novog kolonijalizma i uopće dugogodišnjih represivnih politika Zapada prema drugima (on postavlja opreku između Zapada koji se predstavlja kao civilizacija i drugih koji se u najboljem slučaju vide samo kao kultura).

Naime, za liberalni racionalizam, kojega je oličenje i spomenuti dvojac, kapitalizam predstavlja zadnju postaju u hodu povijesti; on je trijumf napretka i trijumf modernosti, iza njega nema dalje, nema vizija pravednijeg društva i sretnih zajednica. Religija se tu vidi kao svojevrsna retardacija, povratak djetinjem, ali i zatucanosti i bezumlju.

Ta vjerska retardacija je za neoliberalne pristaše stanje stvari na Istoku. Pri tome se ne vidi da je vjerski terorizam čudovišno čedo Zapada i da je fundamentalizam izazvan dugogodišnjom imperijalističkom politikom prema muslimanskim zemljama.

Na koncu, važan razlog za čitanje Eagletona jest dinamičan i pronicljiv način pisanja i argumentiranja te slobodno lutanje poljima popularne kulture, književnosti, aktualne politike...

I onda kad se s njime dubinski ne slažete, a takvih će neslaganja oko ove teme sigurno biti, njegov diskurs osvaja. Eagleton voli obrate, ironiju, komične efekte i paradokse, i čitatelja nastoji privući već od prve rečenice. Na primjer, prva rečenica ove knjige glasi: 'Religija je unijela neizmjernu bijedu u ljudski život.' Nakon nje ne slijedi daljnje širenje istoga, već obrat – i to obrat ka analizi bijede koju je pak vladavina kapitala unijela i u religiju i u naš život.

Terry Eagleton: Razum, vjera i revolucija – Refleksije o raspravi oko Boga; preveo Dinko Telećan, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.