KNJIŽEVNA KRITIKA: prostor za otpadnike

'Prostor za otpadnike' za našu znanost važna je knjiga koja bi mogla pripomoći u otrežnjenju od nacionalističkog mamurluka

27.11.2018 u 11:35

Bionic
Reading

Studija Nebojše Lujanovića 'Prostor za otpadnike' predstavlja prvi znanstveni pokušaj da se utvrdi specifikum književnosti između nacionalnih kultura i izgradi interdisciplinarna teorijska platforma koja će omogućiti drukčija, otvorenija čitanja književnosti koju stvaraju pisci koji žive između dvaju i više sredina ili su porijeklom iz jedne, a djeluju u drugoj državi. O Lujanovićevoj knjizi piše kritičarka Katarina Luketić

Na stotu obljetnicu rođenja Ive Andrića, vremenski nam udaljene, a mentalno tako bliske 1992. godine u Zagrebu je održan skup pod nazivom 'Ivo Andrić – pisac dvojne pripadnosti'. Bio je to jedan od ranih pokušaja da se razdijeli književno naslijeđe prema novim nacionalističkim paradigmama i pisce koji su participirali na cijelom jugoslavenskom prostoru i čiji su identiteti bili naglašeno heterogeni ukroti i svrsta u uže nacionalne okvire.

Na tom je skupu 'dvojna pripadnost' artikulirana kao Andrićev problem, jer za novu nacionalnu paradigmu temeljenu na načelu 'jedan narod, jedan jezik, jedna kultura' svaka je mnoštvenost, hibridnost i nestalnost problematična i nenormalna. Taj je 'Andrić-problem' samo rastao narednih godina, uslijedili su nove obljetnice i novi skupovi, referati i knjige, u kojima se Andriću pripisivalo svašta: politička prevrtljivost, konformizam, nacionalna ravnodušnost, lažirano porijeklo, mržnja prema Bosni i antimuslimansko raspoloženje.

Proces nacifikacije književnosti i falsificiranja opusa jedinoga jugoslavenskog književnog nobelovca paralelno s hrvatskom tekao je i u susjednim sredinama, pa je jedna grupa bošnjačkih intelektualaca tvrdila da je Andrić anticipirao 'estetiku genocidnosti' i stvorio ideološku osnovu za rat. U Srbiji je pak druga grupa tvrdila da samo oni imaju pravo raspolagati mrtvim piscem, tiskanjem i interpretiranjem njegovih djela te da je on isključivo 'srpski nobelovac'. Ukratko, jad i čemer. Nacionalistička grabež nakon velike i brutalne jugoslavenske razvodne parnice.

Nacija i književni kanon

Nije samo Andrić u posljednja dva i pol desetljeća bio žrtva takva velikog pospremanja i rekonstrukcije nacionalnih književnosti; slično je zadesilo Kiša, Kovača, čak Ujevića i Matoša koji su sredinom 1990-ih od nekih članova tadašnjega saborskog Odbora za kulturu proglašeni nepodobnima – jer bili su 'previše bliski sa Srbima'. Slično su prolazili i još prolaze neki suvremeni pisci koji žive između dviju i više sredina ili su porijeklom iz jedne, a djeluju u drugoj državi.

Takvi 'križanci' žuljaju dio naše kulturne scene, a razlozi su sasvim neliterarni: oni su doseljenici iz susjedstva, njihov je jezik širi od jezika koji se naziva hrvatskim u razlikovnim rječnicima, njihovo je iskustvo obilježeno granicama i selidbama, a identitet naglašeno mnogostruk. Takvi nacionalistički bjesovi manje obuzimaju tzv. obične čitatelje; oni čitaju (ako i kada čitaju!) djela suvremenih proskribiranih pisaca s manje predrasuda. Zapravo, opsjednutost čistom nacionalnom književnošću i održavanjem suženoga književnog kanona karakteristična je najviše za elite: pojedine književne povjesničare i kritičare, akademike, povjesničare.

Tako ideološki kontaminiran kontekst treba imati na umu čitajući studiju Nebojše Lujanovića 'Prostor za otpadnike', koja predstavlja prvi znanstveni pokušaj da se utvrdi specifikum književnosti između nacionalnih kultura i izgradi interdisciplinarna teorijska platforma koja će omogućiti drukčija, otvorenija čitanja te književnosti.

U knjizi se ne navode primjeri iz zatrovanoga književnog života, poput skupa o Andriću iz 1992., no sasvim je jasno da su oni stvorili stanje koje autor nastoji demontirati. Uz to, on je ispravno uočio da nacionalna književnost postavljena na današnji način zapravo isključuje brojne pisce: oni postaju svojevrsni 'otpadnici', dok se njihova djela u želji da se svrstaju u uske okvire lažiraju ili ignoriraju. Motiv za bavljenje ovom temom je, uza sve, bio i osoban, jer Lujanović je sam rođen u Novom Travniku, studirao u Zagrebu, živi u Splitu te predaje u Splitu i Zenici, a ta poliperspektiva iskazuje se i u njegovim romanima.

Kombinirajući razne teorijske postavke (postkolonijalne i postmarksističke kritike, kulturalnih studija, sociologije, teorije identiteta i sl.), Lujanović nastoji utvrditi odgovarajuću metodologiju i odrediti karakteristike novoga književnog polja koje se stvara između dviju nacionalnih književnosti: hrvatske i bosanske. Novo polje obilježavaju specifično prepletanje različitih kulturnih paradigmi i dubinska heterogenost koja se ne može tumačiti samo kao mješavina dviju 'čistih' nacionalnih boja, već je ona nastala supostojanjem različitoga u dugom kontinuitetu. Zapravo, Lujanović nastoji na precizan analitički način i uz čvrstu teorijsku potporu (od Bourdieua, Foucaulta i Eagletona do Kazaza i Kordića) rastaviti nacionalističku matricu i osvijestiti odnose između ideologije i identiteta, načine na koji ideologija određuje nacionalnu kulturu i uvjete pod kojima nastaje nacionalni književni kanon.

Andrić, Jergović, Mlakić

Kao paradigmatski autori tog 'međuprostora' u knjizi se izdvajaju Andrić, Miljenko Jergović i Josip Mlakić te utvrđuju brojne međusobne sličnosti i razlike. Bliskost među njima ogleda se prije svega u njihovu fokusu na teme sukoba identiteta i (ne)razumijevanja različitih u multi/interkulturalnim, odnosno nacionalističkim sredinama. Način na koji oni pristupaju toj temi na svim razinama književnoga djela (od jezika do krovnih značenja) čini određenu protopriču.

Nadalje, Jergović i Mlakić se u mnogome nadovezuju na Andrića, a njihovu poetičku i identitetsku bliskost Lujanović utvrđuje u naglašenoj narativnosti, realističnom pristupu (Andrić: povijesno; Jergović i Mlakić: autentično svakodnevno), odnosu prema naslijeđu (vjera, tradicija, obitelj), kontaktu s Drugima, ulozi tradicijske (Andrić) i popularne (Jergović i Mlakić) kulture u demontiranju dominantnih naracija, ironiji i osobitom doživljaju prostora i vremena sadržanom u predodžbi o bosanskom fatalizmu. Razlike među njima prepoznaje u drukčijem tretmanu temeljnoga identitetskog sukoba (kod Andrića on je vezan više uz religijsko), pa u poetici i konkretnim značenjima. Pojednostavljeno rečeno, Andrić je stroži, pravocrtniji i nije sklon izravnom autorskom iskazu o raznim temama, dok su Jergović i Mlakić ležerniji, slobodniji, ironičniji i okrenuti intimizmu (Jergović) i kritici apsurda rata (Mlakić). Svi oni svojim djelima, po Lujanoviću, dovode u pitanje dominantne naracije, hegemonijski poredak i veliku priču nacionalne kulture (iako mi se čini da je kod Andrića trebalo istaknuti u tome i razliku između recepcije i konteksta u njegovo vrijeme i danas).

Takve interpretacije konkretnih književnih tekstova te pametno izvučeni zaključci najzanimljiviji su dijelovi ove knjige. U njima se autor predstavlja ne više samo kao vrstan poznavatelj kulturne teorije sposoban da akribijski posloži vlastiti teorijski modul od tuđih uvida, nego prvenstveno kao senzibiliziran čitatelj koji umije prizemljiti teoriju u književnom tekstu.

Nepostojeća sociologija književnosti

Gledamo li segmente, točnije neke teorijske odabire, konstrukciju teze i odabrani diskurs, moguće je naći i slaba mjesta u ovoj knjizi (kao i u drugim znanstvenim studijama). Takvi, uvjetno rečeno, nedostaci najviše su pak izazvani ovdašnjim stanjem u znanosti, prvenstveno nedostatkom odgovarajućih istraživanja i interpretacija te rigidnim uzusima znanstvenoga djelovanja i pisanja.

Konkretno: u nas je sociologija književnosti u tragovima, istraživačka praksa ne postoji i nedostaju temeljni podaci o književnom životu nekog vremena (naklade, razvoj scene i tržišta, utjecaj časopisa i sl.) koji bi poslužili za dalju analitičku nadgradnju. Svatko tko je čitao sjajnu, kompleksnu studiju Pierrea Bourdieua 'Distinkcija' vjerujem da će razumjeti o čemu govorim. Naime, kada Bourdieu izvodi zaključke o odnosima klasa i socioloških grupa te ukusa i književnih vrijednosti, on to, između ostaloga, može uvjerljivo učiniti jer se ima na koga i što osloniti. Netko je ranije odradio dio posla i istražio teren. Nasuprot tome, kada neki naš istraživač, npr. Lujanović utvrđuje značenje konteksta, npr. Ferala i Festivala alternativne književnosti za afirmaciju suvremenih autora-otpadnika, onda se ne može osloniti ni na kakva sociološka istraživanja, jer takvih nema. Naše katedre, akademije, istraživači po institutima uglavnom se time nisu bavili i zaziru od terena. Neki od njih i planski izbjegavaju problematične točke, aporije suvremene književnosti, ne želeći dirati u svetost nacionalnoga kanona iz niza razloga. Rezultati toga su ogromne rupe u jednim te održavanje umjetnog reda i prevladavajuća dosada u drugim područjima.

Uski model znanstvenoga pisma

I drugi mogući prigovor ide sličnom trasom. Naime, diskurs ove knjige je bez sumnje znanstveno prikladan: stabilan, razložan, analitičan i teorijski fundiran, a pohvalno je i isticanje autorove subjektivne motivacije. Ipak, teško se oteti dojmu da se tema mogla bolje – prvenstveno literarnije, dinamičnije i jasnije – ispisati da su to ovdašnja pravila znanstvenoga pisanja autoru dozvoljavala (knjiga je prerađeni doktorat), odnosno da je udomaćen onaj tip slobodnijega iskaza kakav postoji u nekim zapadnim sredinama. Na primjer, iskaza jednog Terryja Eagletona koji se (s pravom) često spominje u ovoj knjizi i čiji teorijski uvidi upravo zbog literarnijega pristupa imaju tako snažan odjek.

Moglo bi se još toga problematizirati, na primjer zašto se autor ne odnosi više kritički prema stereotipnim naracijama o bosanskoj nepokretnosti i cikličkom vraćanju vremena, koje se često izvan književnosti koriste kao potpala za različite nacionalizme. No, pošteno govoreći, takvo segmentirano čitanje bilo bi nepravedno prema cjelini: prema autorovu naporu da koncipira novo književno polje, umijeću interpretiranja tekstova i hrabrosti da se upusti u pothvat od kojeg mnogi bježe. Ukupna vrijednost knjige – njezina težnja da se dokine monološka struktura i afirmira heterogeno na više razina – nadmašuje njezine pojedine slabosti. Uz to, ovaj autor ne spada u pozerske dekonstrukturaliste koji u beskraj demonstriraju svoje umijeće rastavljanja, pa tako u završnici knjige, slijedeći upravo Eagletona, inzistira na tome da se nakon svega nešto mora moći i sastaviti. On ne želi poništiti sve kategorije i načela kohezije književnih tekstova, pa tako ni ideju o nacionalnoj književnosti, nego redefinirati osnove na kojima ona danas počiva.

Knjiga i kontekst

Na kraju, ako pogledamo kontekst objavljivanja – realnost u kojoj se nacionalistički obrazac reflektira na nacionalnu književnost pa se broje krvna zrnca, važe čistoća jezika, procjenjuje stupanj poželjne asimilacije u danoj sredini itd., jasno je da je 'Prostor za otpadnike' za našu znanost važna knjiga. Knjiga koja bi mogla pripomoći u njezinu otrežnjenju od nacionalističkoga mamurluka, pa nakon toga i njezinu prihvaćanju i uključivanju sveprisutne identitetske heterogenosti u književnosti.

Sjetite se Andrića i problema 'dvojne pripadnosti', akademskoga rezanja njegova opusa na nacionalno prihvatljive kriške i optužbi za mržnju. Sjetite se javnog denunciranja Matoša i Ujevića, sporenja čijoj obali pripada Enzo Bettiza ili opetovanih optužbi upućenih Jergoviću i drugim bosanskim autorima da se ponašaju kao nezahvalni gosti u sredini-koja-im-je-sve-dala. Književne vrijednosti su tu sasvim izgubljene iz vida. I zato, da bi se književno polje zaraženo takvim ideološkim otrovima preobrazilo, potrebno je da više ljudi poput Nebojše Lujanovića na tome počne i raditi.

Nebojša Lujanović: Prostor za otpadnike: Od ideologije i identiteta do književnog polja, Leykam international, Zagreb, 2018.