Predstavom 'Idiot' Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, premijerno izvedenoj u ponedjeljak navečer u zagrebačkom HNK, dobili smo inovativno postavljeno i misaono poticajno veliko kazališno djelo, kojim je ruski redatelj Vasilij Senjin spojem magije, poetičnosti i ironije, te uz izvrstan glumački ansambl, koji je ostavio srce na sceni, pokazao kako se postavljaju klasici u današnjem kontekstu
Postavljanjem 'Idiota' Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, jednog od najvećih romana ruske i svjetske literature, koji nije igrao na sceni zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta gotovo 60 godina, taj je teatar dobio odličnu predstavu, koju je publika nakon premijerne izvedbe ispratila s gromoglasnim pljeskom.
Za to je najzaslužniji ruski redatelj Vasilij Senjin, ujedno i autor adaptacije te scenograf, kojega zagrebačka publika pamti po izvrsnim predstavama 'Ana Karenjina' i 'Galeb', postavljenima u ZKM-u prije petnaestak godina. On je 'Idiota', ljubavnu dramu o patnji, pohlepi za novcem i društvenom licemjerju, postavio kao inovativno, dinamično i zanimljivo te misaono poticajno kazališno djelo, u kojem je iskazao perfekcionizam kroz sve kazališne elemente, od scenografije i kostima do opojne glazbe i video projekcija te sposobnost da iz glumačkog ansambla izvuče maksimum.
Rezultat takvog pristupa je književni klasik insceniran iz današnjeg konteksta, u kojem se prožimaju i nadopunjuju poetično i ironično te magično i vizualno atraktivno, i koji živošću i uvjerljivim i vrlo životnim glumačkim interpretacijama na čelu s izvanrednom Jadrankom Đokić korespondira s publikom.
U predstavi je vrlo dojmljiva scenografija koja s jedne strane svojim shabby šik stilom djeluje oronulo, a s druge ukazuje na klaustrofobičnost sanatorija i općenito ustajalost društvene zajednice, koju Senjin kao autor scenografije rastvara u drugom dijelu, stvarajući magične prizore u kojima dominiraju slika punog mjeseca i nizovi visećih prozora/vrata.
Crno-bijele video snimke Tome Zidića koje prikazuju ljepote Sankt Petersburga, jurećeg vlaka, te fizionomije glavnih junaka vrlo su efektne i funkcioniraju kao poveznica između prošlosti i sadašnjost, odnosno, svijeta koji je nestao i ovog u kojem živimo. Kostimi Doris Kristić su visoko estetizirani, posebno ženski, a glazba (Ozren K. Glaser, Vladimir Bjičkovskij, Igor Esipovič), predstavi donosi poseban ugođaj, posebno u djelovima gdje je korišten ruski etno. Također, posebno su izražajni zadnji prizori predstave u kojima se ispred mrtvog tijela Nastasje Filipovne Knez Miškin u interpretaciji Luke Dragića doslovno slama, a Bojan Navojec kao Ganja proročanski izjavljuje 'Sad je gotovo'.
vezane vijesti
Senjin je poznat kao redatelj koji donosi svoju viziju ruskih klasika, a taj glas u potpunosti je opravdao i ovim suvremenim čitanje, koje će sigurno naići na oponente i nezadovoljnike. On u ovoj verziji 'Idiota', uz asistenciju dramaturginje Mirne Rustemović, naglasak nije stavio na moralne dvojbe glavnog junaka – dobrodušnog kneza Miškina nego na temu ljubavi i lik Nastasje Filipovne, iznimno lijepe ali siromašne žene, koja je spletom otegotnih okolnosti, kao siroče, postala ljubavnica svoga mecene, dakle, prezrena žena, i time izazvala sablazan tzv. društvenog establišmenta. U tom kontekstu, njegov se 'Idiot' može doživjeti i kao komad koji na krilima feminističke misli kritizira patrijarhat vremena F.M. Dostojevskog, a također i ovog sadašnjeg, pokazujući da se zapravo u odnosu prema ženama malo toga promijenilo.
Iz te ideje na sceni oživljuje začudni svijet izvrsno profiliranih likova čije se dileme i dvojbe vrte oko vječno aktualne teme ljubavi, a tek potom i pitanja pohlepe, novca i društvene hipokrizije, zatim slobode i osjećaja krivnje te pitanja bolesti (epilepsija) kao diskriminatornog faktora te katoličanstva, koje je, kako kaže Miškin, čak 'gore od samog ateizma jer propovijeda izopačenje Krista'. U prvom planu su emocije, odnosno, suočavanje gledatelja s pitanjima na koja smo zaboravili: koga i kako voljeti, može li se voljeti samo jednu osobu ili dvije istodobno, te u konačnici možemo li se osloboditi patnje što potvrđuje i podnaslov Senjinove adaptacije 'Umjetnost patnje'.
Jadranka Đokić je svoj lik nekonvencionalne i neposredne Nastasje Filipovne, žene koja je itekako svjesna svoje loše sudbine koju nije sama izabrala, i niskog mjesta na društvenoj ljestvici, interpretirala vrlo životno, kao osobu koja ruši društvenu etikeciju i s lakoćom prokazuje hipokriziju društva i njegovih istaknutih članova. Ona je s velikom energijom i posvećenošću iskazala širok emocionalni luk, od osjećaja krivnje koji nosi u sebi preko osjećaja odgovornosti za vlastitu sudbinu sve do spoznaje da joj njezina prošlost i status bivše ljubavnice ne nosi ništa drugo do srljanja u propast.
Proturječan lik Kneza Lava Nikolajeviča Miškina utjelovio je Luka Dragić, koji je ovom ulogom konačno otvorio svoju glumačku kutiju. Njegov knez Miškin manje je oličenje dobrote i dobrodušnosti te kršćanskog ideala u surovom svijetu kako ga je zamislio Dostojevski, a mnogo više prikaz dragog, stalno nasmiješenog i pomalo bedastog ali simpatičnog slabića, velikog brbljavca i pozera, čija su usta puna praznih riječi. On živi u svom svijetu ideja i ne razumije odnose i vrijednosti u realnom svijetu, te na kraju, logično, završava u potpunom rastrojstvu. Naposljetku, on se ne obazire na druge premda se čini da se bavi drugima. Ovakvom knezu Miškinu ne možemo se diviti, on nije ideal niti čovjek-bog, ne imponira nam svojim osobinama, ali ga ponekad trebamo slušati, osobito onda kada kaže da se ne trebamo bojati biti smiješni i puštati druge da nas vode kad sami možemo biti vođe.
Bojan Navojec je svog Parfjona Semjonoviča Rogožina, trgovačkog sina, interpretirao kao strastvenog, sirovog i nerafiniranog grubijana, koji ispod rogobatne vanjštine i teške bunde krije sposobnost da voli i u toj ljubavi ide do kraja. Lik Gavrila Ardalionoviča Ivolgina Ganje u interpretaciji Dušana Bućana prokazuje se kao pohlepni slabić, koji smatra da mu novac donosi originalnost, i koji zapravo sublimira materijalizam ondašnjeg i današnjeg društva. Milan Pleština je likom Ardaliona Aleksandroviča Ivolgina ostvario vrlo efektnu minijaturu, a Luca Anić kao tobože moderna, emancipirana Aglaja zapravo je tom krinkom samo prekrila jad i ljubomoru.
Ostale uloge glumci HNK interpretirali su vrlo srčano i životno, uvjerivši nas u svoje motive i ideje. Zbog manjka prostora možemo ih samo nabrojiti: To su Goran Grgić kao Afanasij Ivanovič Tocki, Alen Šalinović kao Ivan Fjodorovič Jepančin, Barbara Vicković kao Jelizaveta Prokofjevna, Olga Pakalović kao Aleksandra, Iva Mihalić kao Adelaida, Vanja Matujec kao Nina Aleksandrovna Ivolgina, Tin Rožman kao Kolja / Stari Knez Ivan Petrovič, Ana Begić kao Varvara Ardalionovna te Franjo Kuhar kao Lukjan Timofejevič Lebedev, Jelena Otašević Babić kao Darja Aleksejevna / Kneginja Belakonska, Damir Markovina kao Ferdiščenko, Silvio Vovk kao Jevgenij Pavlovič Radomski, Kristijan Potočki kao Ivan Petrovič Pticin te Marin Klišmanić kao Knez N.
Zbog svega nabrojanog predstava 'Idiot' djeluje vrlo suvremeno i aktualno, ponajviše zato što u današnjem vremenu koje stalno ekvilibrira na granici spektakla i ironije, u kojem se traže nove definicije ljevice i desnice, u kojem se inzistira na užitku i gdje sposobnost zgrtanja novca postaje mjerilo uspješnosti, pokušava tragati za smislom i istinom, te vratiti čovjeka 21. stoljeća onome unutarnjem i zaboravljenom.
