Čelan je u TBF-u proveo njegove, ali i svoje formativne godine početkom devedesetih, a nakon razlaza i prije nego što je izdan prvi album upustio se u niz drugih kreativnih projekata, poput osnivanja benda Libar. Unatoč tome, i dalje se smatra punopravnim TBF-ovcem - evo, posljednjih godinu dana na nastupima je mijenjao Sašu Antića. U knjizi predstavljenoj ovog tjedna u izdanju Dalmatinskog portala opisao je proces nastanka grupe, no i stavio ga u kontekst vremena.

'U njoj ne treba tražiti biografiju TBF-a, jer ona to nije, niti monografiju splitske scene tog doba, premda knjiga sadrži sve to. Ovo je neka vrsta memoarskog opisivanja tog doba', govori Čelan za tportal.

Vrlo pitko štivo pisano je u prvom licu i iz osobne perspektive, što mu daje dodatnu autentičnost jer je autor zbilja jedan od važnijih aktera tog doba. Doba rata, nasilja i droge, ali i nevjerojatno kreativnog razdoblja u kojemu je Split cvjetao usprkos dosta sumornim okolnostima.

Kod Čelana nema uljepšavanja: kirurškom preciznošću opisao je nastanak i sazrijevanje hip-hop i rap scene paralelno s vlastitim, katkad neugodnim i posramljujućim djetinjastim pokušajima, ali i događaje poput čestog primanja batina naprosto zato što su reperi bili nepoželjni na grubim i netolerantnim splitskim ulicama, sve do gotovo slučajnog prvog javnog nastupa s Dinom Dvornikom u legendarnom Kakaduu.

Frontmen TBF-a Mladen Badovinac na promociji knjige najprije je u šali ukorio Čelana jer je otkrio neke nespretne mladenačke ideje i pokušaje, a potom sasvim iskreno priznao: 'Nakon čitanja knjige osjetio sam spokoj i bio sam sasvim zadovoljan svojim životom.'

U svakom slučaju, hrvatska glazba i Split su kroz 'Baštinu' po svemu sudeći dobili vrlo važan dokument vremena.

Pitanje možda zvuči naivno, ali ipak: Kako ste preživjeli splitske devedesete?

Pokušao sam odgovoriti na to pitanje na gotovo dvije stotine stranica, koliko ih je nastalo u sveukupno 11 mjeseci rada do finalne verzije. Devedesete su bile točno onakve kakvih sam ih uspio za sebe stvoriti - na momente kreativne, ekstatične i nestvarne, na neke druge kao da nisam znao što me snašlo, ali takvo je vrijeme bilo: rat i poraće. Mislim da sam ih, barem u ovom najosjetljivijem i najbrutalnijem periodu, ipak preživio ponajviše zahvaljujući MTV-u, potom globalnoj underground i alternativnoj glazbenoj sceni. Oni su mi, kao i mojim kolegama i suborcima, tijekom čitavog desetljeća uspijevali stvoriti paralelnu stvarnost i vrijednosti koje smo manje-više uspješno preslikali u svoju mikrocjelinu i okoliš. TBF je od svega opstao kao najkvalitetniji i najispravniji, najuspješniji takav napor.

Čini mi se da u knjizi ne upadate u zamku idealiziranja tog doba, kao što se dogodilo u izdanjima posvećenima splitskim osamdesetim, sedamdesetim, šezdesetim...

Ma kakvo idealiziranje... U više navrata sam hodao po rubu litice, dijelom zbog okolnosti, dijelom i zbog vlastitog karaktera i sklopa. Nema se tu što idealizirati. Rekoh, rat je obilježio kritične godine moje mladosti, adolescencije, i iz te atmosfere čupali smo se kako smo mogli i znali. Iz nekog razloga nismo se znali zauzeti za sebe, poput mnogih, priskrbivši si sebičnu i materijalnu korist. Jednostavno za to nitko od nas nije bio kvalificiran. Valjda smo se i na taj način okupljali i grupirali oko umjetničkog stvaralaštva. Međutim nakon iskustva opisanog u ‘Baštini’ sigurno smo se prekalili i izašli jači i otporniji. Nadam se da će nakon artikulacije tog iskustva i kroz ovo djelo trud postati prepoznatljiv i pripadajuće vrednovan, odnosno da će ono, na neki način, dopuniti onaj dio naslijeđa koji TBF, kao potpuno vitalan relikt onog vremena, još uvijek posreduje svojim više no aktivnim statusom na sceni.

Je li uopće moguće biti nostalgičan za tim ratnim dobom?

Nostalgičan si za svojim iskustvima unutar tog konteksta. Kroz svakodnevno i svakovrsno nasilje kojemu smo u svojoj sredini bili izloženi sekundarno su neke vrline puno jasnije isplivavale i ukorjenjivale se. Za tim mogu biti nostalgičan kad vidim koliko su nove generacije razmažene nepostojanjem takvog iskustva. Zbog vrlina poput lojalnosti, ustrajnosti, uzajamnog poticanja i njegovanja individualnosti, požrtvovnosti i drugih, koje smo razvijali pod izvanjskim pritiscima ratnog kaosa i društva prepunog anomalija, te nam generacije zaista imaju na čemu zavidjeti.

Jedan ste od članova originalne postave TBF-a, da za ovu priliku preskočimo ostale projekte. Kako je u to doba bilo gurati novi đir?

Kad sam pušio prve batine u kvartu i školi zbog reperske kape i lanaca, prvi put i dosta rano osjetio sam i naučio što znače prkos i dišpet, jer bih ih svaki sljedeći put iznova još čvršće odlučio staviti na sebe i izaći u uličnu arenu. Na tome sam duboko zahvalan osobama i okolnostima, nasilnom mentalitetu i svekolikoj netrpeljivosti prema drugome i drugačijemu, koji je bio na snazi tih kasnih osamdesetih, sve do kulminacije prema sredini devedesetih. Primitivci koji su nas mlatili i maltretirali jer smo se usudili biti drugačiji i svoji otpadali su kao kruške i utapali se u vlastitom jadu i bespomoćnosti. TBF je posljedično naša velika pobjeda i trijumf iz tog doba. Svijest o tome ujedno je glavni povod i razlog ovoj knjizi.

Zanimljiv je detalj oko prvog javnog nastupa: Dino Dvornik već je bio upoznat s vašim radom, a noć prije koncerta sreli ste ga u gradu i on vas je jednostavno pozvao da se sutra nacrtate u Kakaduu?

Teško je ukratko prepričati jedno od, po meni, najuzbudljivijih poglavlja knjige. Dovoljno je ustvrditi kako je TBF u mladim tinejdžerskim godinama s ulice izravno na najveću tadašnju scenu doslovno pokupio i lansirao veliki Dino. U knjizi sam to detaljno opisao s nakanom da ovo i slična poglavlja sličnih događaja zbog slikovitosti jednog dana nekome posluže kao podloga za dobar biografski film o grupi. Kakogod, ovdje je riječ o kronici šire skupine, naše ekipe čiji je TBF bio dio i stvaralačka jezgra. Događaji poput karmički neizbježnog susreta s Dinom na ulici u zimu 1992. godine i prvog, povijesnog nastupa TBF-a kao predgrupe na promociji njegovog albuma ‘Priroda i društvo’ nosivi su stupovi narativa ‘Baštine’ i njezini potpornji, koje potencijalnom čitateljstvu najtoplije preporučujem iz pozicije njezina autora.

Napustili ste TBF prije njegovog snažnog proboja na nacionalnu scenu, a na promociji ste kazali da je na neki način bilo suđeno da s Antićem dobije novu dimenziju?

Da, to sam posebno apostrofirao tijekom promocije: povijesni fakti vezani za moj boravak i odlazak iz benda, pogotovo u aspektu izravno vezanom za prostor koji se takvim razvojem otvorio Sašinom dolasku, fasciniraju me i njima sam se u priči posebno posvetio. Sklop neslučajnih slučajnosti koji je doveo do Sašinog otkrića, upoznavanja, potom i ulaska u bend posljedica je karaktera i osobina nas aktera i članova grupe te nevjerojatnih povijesnih okolnosti koje su do toga dovele. Ukratko - stvari su se posložile na gotovo biblijski način, kao da je upliv u naše akcije i odabire imala neka viša, općenitija volja s ciljem koji se nastavlja uozbiljavati do današnjeg dana, kroz rast općenitog značenja i važnosti TBF-a, onog koji se prelijeva debelo izvan čisto zabavno-glazbene funkcije. TBF je do danas postao toliko snažna i velika institucija da je nama uključenima u njegovu povijest odavno postao egzistencijalno definirajuća činjenica, ona od koje više ne možeš pobjeći sve i da to želiš. I ne samo nama, već i ogromnom broju ljudskih koncentričnih krugova ‘odabranih’ da tu postoje. 'Baština', među ostalim, nastoji iz prve ruke ispričati upravo tu centripetalnu, gravitacijsku silu koja se dogodila skupini splitskih mulaca zatečenih u urbanom kaosu jedne očito sasvim neobične i u mnogome jedinstvene gradske sredine, u jednom trenutku njezine historije.

Nastupate s njima i danas, pa ne možete biti potpuno objektivan - no kako procjenjujete utjecaj TBF-a na hrvatsku scenu?

Utjecaj TBF-a na hrvatsku, pa i regionalnu scenu u segmentu hip hopa je apsolutan. Saša je svojim tekstovima postavio standarde u odnosu prema kojima se vrednuje sve što se u tom prostoru zbiva i danas, a tako će, vjerujem, biti još dugo u budućnosti. Što se tiče šireg konteksta scene, TBF tu vidim kao svojevrsno utočište u kvaliteti koja već dugo polako ali sigurno erodira iz pop i rock mainstreama ka mulju idiokratske prevlasti estrade. Nastupajući s njima ovo ljeto pak svjedočio sam enormnom respektu publike i mladih umjetnika koji svojim ponašanjem i verbalno na koncertima pokazuju koliki je utjecaj što ga je TBF ostvario svojim stalnim kreativnim rastom i jačanjem. Najviše me fascinira taj fenomen naslijeđa, vidljiv i u naslovu koji sam odabrao za knjigu: nove generacije koje su se susrele s onime najboljim od benda kao gotovim proizvodom, koje nisu, poput mene, tu priču gradile i pratile od početaka. Na neki način, mi smo se na TBF ‘navikavali’ postupno, dok je njima on serviran kao činjenica, zaokružen proizvod, što sve skupa eksponencijalno pojačava njegov doživljaj i važnost. Takvom recepcijom, a ona je obilježje zaista najvećih u povijesti i umjetnosti, stječe se neka maglovita predstava, natruha onoga što se u literaturi i predaji naziva ‘besmrtnošću’. To do ulaska u aktualnu životnu dob nisam imao priliku naslutiti, a s privremenim povratkom u bend ni toliko jasno i snažno iskusiti i doživjeti.

Na promociji knjige ste se, pomalo rezignirano, požalili na 'cajke i Rozgu' na uličnim plakatima ovih dana?

Rozga se tu našla u društvu srpskih i crnogorskih izvođača koje sam nekidan uočio na velikom billboardu na Blatinama, a koji mi je ocrtao stanje u duhu i umjetničkoj produkciji Splita 2017. godine. Ono je takvo da je ‘tragično’ preslaba riječ za sramotu kojoj svjedoči generacija čiju priču nastojim prenijeti iz ‘mračnih’ devedesetih u današnju situaciju. Impresije rodbine i prijatelja koji me ljeti posjećuju iz Beograda, pri susretu s plakatima izvođača koji koncertiraju po aglomeraciji, unisone su: ‘Ovo smeće se ni kod nas ne sluša.' Postali smo stovarište najgorega iz turbofolk, narodnjačke i nazovipop produkcije susjednih država na istoku, koje istovremeno difamiramo kad nam tako odgovara u dnevnopolitičke svrhe. Sašini stihovi iz 'Heroyix': ‘Svi Hrvatine, a svaki skače ka’ klokan čim čuje Cecu il' neki hit turbofolka’ danas, petnaest godina kasnije, odzvanjaju jače no ikad.

Istovremeno svjedočimo pop i kulturnom procvatu jednog Šibenika, u kojem pored vrhunskih festivalskih izdanja, sa svjetski relevantnim izvođačima, zadnjih nekoliko godina najveće svjetske atrakcije i biseri gostuju na nadrealno lijepim pozornicama u organizaciji koja okuplja publiku debelo izvan gradskih i regionalnih okvira. Za to vrijeme dalmatinska metropola nije u stanju sastaviti jedan suvisao klub suvremenog kvalitetnog programa, o infrastrukturi da ne govorim, za publiku kojoj glazba znači više od skidanja gaća i penjanja po stolovima, kamoli festival koji bi se mogao primaknuti korak bliže organizaciji uvoznih festivalskih lunaparkova poput Ultre, kao onoga nenadmašnog u lokalnoj ponudi glazbene zabave.

Knjiga je potaknula i ozbiljnu raspravu o već klasičnoj dilemi: Zašto Split, premda kreativno ne kaska, ipak zaostaje za glavnim gradom?

Dokle god se ne maknemo iz nesvjesno preuzete podređene pozicije u odnosu na centar u Zagrebu, ništa se veliko ni bitno neće i ne može dogoditi u kulturi, pa tako ni popularnoj kulturi. Na isti način kao što od pojave Haciende, Joy Divisiona, New Ordera, Buzzcocksa, Happy Mondaysa, Stone Rosesa, postpunk i acid scene, sve do Oasisa ili Hurtsa jedan Manchester nema razloga tražiti validaciju od Londona, tako se ni Split, a ni ostala središta ne trebaju oslanjati na Zagreb kao potvrdu vlastite vrijednosti i kvalitete. Mislim da to danas mnogima još uvijek nije jasno, stoga još uvijek umjetnici i kreatori biraju otići u Zagreb te od gore ‘vratiti’ nešto dobro, neki dovoljno vrijedan proizvod. Za to je, za izgradnju takve čvrste scene koja će moći djelovati kao moćno privlačno središte mimo metropole, rekoh, potrebna infrastruktura i resursi, a za tako nešto, čini se, sredine poput Splita još uvijek nisu sposobne i dorasle. TBF je primjer proizvoda koji je svojom kvalitetom probio opnu relevantnosti, no čini se da su i njihov uspjeh i vrijednost ‘zakucani’ u trenutku kad ih je prepoznao i odobrio Zagreb.

Kako se Split uopće može izvući?

U Zagrebu funkcionira industrija: umreženi su organizatori koncerata, diskografi, radijski urednici, menadžeri, producenti i promotori i oni se prešutno ili otvoreno dogovaraju što može, što ne može i što treba proći te na koji način. Tako se diktiraju sadržaj i tempo cjelokupne nacionalne scene. U Splitu nedostaje stvarnog znanja, kadra, resursa i prije svega poslovne kulture i volje za suradnjom aktera koji zaposjedaju punktove što bi trebali činiti mrežu, stoga je sve svedeno na individualne napore i entuzijazam unutar manje ili više izoliranih čimbenika. Rezultat je da takva scena opetovano gubi bitke i prostor na račun puno probitačnije ‘scene’, one masovne nekulture o kojoj pričam kad govorim o splitskoj glazbenoj ponudi billboarda.

Zanimljivo je da se kao izdavač 'tvrde' knjige pojavljuje online medij, internetski portal?

Sretan sam i ponosan da je moj debi ujedno prvijenac u bubnju knjižne naklade Dalmatinskog portala, prvog medija kojemu sam, zbog kadra koji ga čini, odavno predvidio stožernu ulogu na medijskoj sceni grada i regije, koja se po mom mišljenju već odavno ‘posvađala’ s novinarskom strukom. Situacija je međutim globalna, pa je deplasirano posebno izdvajati iz cjeline jedan slučaj i pojavu kakvu čine splitski mediji u 21. stoljeću. Činjenica jest da se dobro i vrijedno, funkcionalno i društveno odgovorno novinarstvo ne događa Splitu već desetljećima, ali pored olakotne okolnosti da je tako svugdje, projekti poput Dalmatinskog portala - uglavnom zbog kritičnosti, temeljitosti i strogog strukovnog kriterija, a sad već i renomea - već neko vrijeme mi vraćaju vjeru da tako baš i ne mora biti. Baš zato sam se odlučio na suradnju s ovim medijem, a knjiga je najljepša moguća kruna te suradnje i šlag na rođendanskoj torti portala.