Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti čuva kompletan atelijer Ivan Kožarića, s više od 6000 eksponata, skulptura, reljefa, asamblaža, objekata, instalacija, ready madea, slika, grafika, crteža, skica i uporabnih predmeta koje je umjetnik svojedobno, 2002., izložio na jednoj od najuglednijih svjetskih umjetničkih manifestacija, na Documenti 11 u Kasselu. Voditeljica Atelijera Kožarić, viša kustosica MSU-a Radmila Iva Janković, koja je s Kožarićem najuže surađivala, podsjetila je u svome oproštaju objavljenom na Facebooku Atelijera na riječi samog umjetnika.

''Meni se baš nikamo ne žuri, pa čak ni umrijeti', jedna je od mnoštva rečenica posvećenih smrti o kojoj je Ivan Kožarić razmišljao od mladenačkih dana, prihvaćajući je s jednakom prirodnošću kao što je prihvaćao život. Ipak, potajno smo se nadali da ćemo se uz veliku retrospektivu iduće godine zajedno s njim radovati okrugloj brojci.

Za sobom je ostavio golemu popudbinu i uz nju mnoštvo kratkih, ali velikih misli. S jednostavnom krilaticom 'Svaki dan ispočetka', otvarao je prostore eksplozijama kreativnosti ili je pak jednostavno i snažno svjedočio radost bivanja između Zemlje i Neba. Još u šezdesetima sročio je i ovu divnu misao: 'Smrt je negacija živog života, smrt je novi život, zato plačimo od srca, kao što se kompletni veselimo bogatstvu života!'', piše Janković.

Kada se, podsjeća, ranih pedesetih Kožarić pojavio na umjetničkoj sceni, svjedoče njegovi suvremenici, svojim neopredjeljivanjem za klasične figurativne prosedee, jednako kao i mainstream modernizme, likovni svijet je uglavnom je zbunjivao.

'Više od stvaranja nekog prepoznatljivog stila, otvoren istraživanjima, zanimalo ga je kako na svjež i neopterećen način snažno prenijeti vizualni doživljaj. Umjetnost je za njega prije svega počinjala s 'idejom koja se mora ostvariti' - stav koji će ga približiti progresivnoj neoavangardnoj struji i grupi Gorgona i s kojim će kasnije, u sedamdesetima, prirodno uploviti u matricu tzv. Nove umjetničke prakse.

Smjelim idejama, kakvi su bili njegovi često neostvarljivi prijedlozi u prirodnom ili gradskom pejzažu, kao i mnogobrojnim nekonvencionalnim gestama, neprestano je otvarao, kako je jednom i sam napisao, nova i nova vrata. Samome sebi, ali i brojnim generacijama umjetnika koji su u njemu vidjeli glavnog suborca za nove vrijednosti. Bez predrasuda, povremeno se vraćao i klasičnim medijima, uspijevajući do kasnih godina sačuvati svježinu izraza koja je njegovim djelima priskrbila epitete suverenosti i suvremenosti', kaže Janković.

Poništavajući kronologiju i njegujući trajnu skepsu prema vlastitim dostignućima, svoja je djela Kožarić, dodaje, ponekad tretirao kao smeće, a smeće kao - zlato.

'Pitajući se neprestano o naravi 'umjetnosti koja uvijek uzmiče' i 'uvijek je nešto drugo', priklanjao se poetici slučaja, kaosa i hrpe i u svojem je radnom prostoru koji je nazivao 'laboratorijem za oživljavanje', relativizirao svaku valorizaciju, uklanjao hijerarhije... Njegov atelijer koji se danas, nakon dvije radikalne selidbe (Galerija Zvonimir 1993., Documenta, Kassel 2002) nalazi u Muzeju suvremene umjetnosti, ta grandiozna 'hrpa' koja u bilo kojoj konstelaciji sama po sebi predstavlja jedno monumentalno umjetničko djelo, bez obzira je li riječ o antologijskim skulpturama, prisvojenim predmetima, ili nekom nedovršenom pokušaju koji je ostao 'na tragu', nastavit će emanirati misao svojega tvorca - jednog iznimnog, posve individualnog slučaja traganja za vlastitim oslobođenjem - kao i nesvakidašnji doživljaj ljudske prisnosti', poručuje Janković.

Na Kožarićev rođendan, 10. lipnja, svake se godine organizirala proslava, a on bi redovito na njima sudjelovao, osim na posljednje dvije.

'Netko je', kaže Janković, 'rekao da bi rođendan Ivana Kožarića trebao postati međunarodni praznik umjetnosti. Na tu posve opravdanu konstataciju, jednostavan i skroman kakav je bio, on bi vjerojatno odmahnuo rukom i rekao: 'Kaj got!' Počivali u miru, dragi Koža, neka Vam je nebo poplun, a zemlja postelja.'

Od umjetnika se oprostio i Tihomir Milovac, muzejski savjetnik u MSU, koji je na Facebooku podijelio fotografiju Kožarićeve skulpture 'Nedjelja' iz 1969., uz riječi: 'Najbolji dan. I za odlazak.'

I mnogi drugi kolege, umjetnici, dizajneri, glazbenici, književnici od Kožarića su se oprostili dijeljenjem njegovih djela.

Redatelj Ivica Buljan prisjetio se druženja i suradnji s Kožarićem na scenografiji za predstavu 'Edip u Korintu' Iva Svetine u Slovenskom narodnom kazalištu u Ljubljani.

'Družili smo se dvijetisuće pete, pa šeste, sedme. Nalazili u njegovom stanu na Trnju, odmah iza Zagrepčanke. S visokim metalnim prozorima, krasnim namještajem iz pedesetih, komadima od drva, kože, koji su izvirali posvuda u nekom magičnom redu. Pili smo kavu, na kraju bi mi ponudio jabuku. Osjećao sam poštovanje koje se prelijevalo u strah pred tako moćnom pojavom. Na prvom dogovoru jedva sam disao od uzbuđenja, plašio sam se da ne izvalim neku krivu misao koja će me zauvijek diskvalificirati. (...) Iz Kožarića sam, uz ta rijetka druženja,upio toliko toga. Njegova je umjetnost egoistična, arogantna, toliko superiorna da njezina jednostavnost vara. Kao kad je u starim vremenima vidjeti kralja donosilo sreću, pripisujem dio svoje životne sreće tom posebnom čovjeku. Nalazimo se pred vratima svijeta u koji svatko može imati pristup, ali za propusnicu treba imati njegovu magičnu jabuku. Ne mogu reći zbogom, jer se taj pozdrav dogodio već davno. Mogu šapnuti hvala u svoje ime jer me je pripustio u svoju začaranu šumu. I u ime svih koji su bili njegovi suvremenici u dugačkih stotinu godina. A da imamo mašte, da baš išta u glavi imamo u ovoj zemlji, u ovom gradu, podigli bismo njegovu skulpturu 'Nazovi me kako hoćeš' na križanju Savske i Vukovarske. Možda bi konačno razbili prokletstvo hladnog grada', napisao je Buljan.

Iz zagrebačke Kuće za ljude i umjetnost Lauba od kipara su se oprostili njegovim 'Uzletom', veličanstvenom skulpturom koja Laubu krasi već duži niz godina, a koja je s vremenom postala njihov prepoznatljivi simbol.

'Jučer nas je napustio izniman umjetnik i osoba velikog srca - Ivan Kožarić. Svojim nevjerojatnim umjetničkim opusom ostavio je dubok trag u svijetu suvremene umjetnosti, a svojom će veličinom mnogima ostati vječna inspiracija. Uzletom koji sada gleda prema tebi, šaljemo ti pozdrav', poručili su iz Laube.

Od kipara su se oprostili i iz sisačke Gradske galerije Striegl iz koje su napisali kako je Sisak jedan od sretnijih gradova jer mu ostaju čak dva djela Ivana Kožarića u javnom prostoru, 'Antipodi' i jedan od njegova tri Matoša.

'Napustio nas je jos jedan velikan, veći od najvećih i istinitiji od istinitih', poručili su.

Kožarića se prisjetio i Josip Zanki iz Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

'Ivan Kožarić je 2002. napunivši 82 godine hodao rame uz rame sa mnom i s drugim umjetnicima te se popeo na vrh Veliki mozak, na južnom Velebitu. U jednom smo trenutku ostali sami, okruženi gorostasnim stablima bukve čije su bajkovite trolovske oblike oblikovali udari bure. Ivan Kožarić me pogledao i razdragano upitao: 'Zanki možemo li ikako dobiti helikopter i samo prenijeti ove bukve u neku galeriju?' Sjaj u njegovim očima nikad neću zaboraviti, iako je on kao i ja znao da je to nemoguće i da će se bukve posušiti i istruliti upravo na tom mjestu. Danas kad hodam po vrhu Veliki mozak, Kožarićevih bukvi više da i nema, međutim u svijest mi se vrati zajednički trenutak. Ono čemu smo i jedan i drugi tada svjedočili jest mogućnost prepoznavanja otklona od prirodnog reda, mutacije, nestvarnog, drugačijeg; što je jedini dar kojeg u odnosu na kozmički poredak umjetnik ima. Dragi Ivane Kožariću, sad kad si prešao na drugu obalu nastavi hodati očima djeteta', napisao je dopredsjednik HDLU-a.