Jedna od najvećih priča ne samo zapadnoga svijeta sigurno je ona o proroku, nesuđenom židovskom kralju po čijoj se godini rođenja ravna cijela civilizacija. Neiscrpna motivika tog narativa nudi mogućnost da se priču o kojoj svi sve znaju još jednom ispriča iz takozvanog drugog ugla. U višeslojnoj Stojsavljevićeve proze o ženskim identitetima i shvaćanju odanosti i ljubavi, bitan dio je i pripovijest o Mariji iz Magdale, Kristovoj ljubavnici koju jedni osporavaju, drugi i dalje traže, a treći joj, i u nju, vjeruju onoliko koliko i u ljubavnika samog.

Upravo, i nažalost, samo taj dio romana zainteresirao je Damira Zlatara Freya, izuzetnu pojavu u domaćem, ali i slovenskom, kazalištu zbog specifičnog spoja verbalnog i neverbalnog te izuzetno vizualno bogatog stila. Gotovo podjednako sklon potpuno autorskim radovima kao i korištenju dramskog ili proznog predloška, Frey je uvijek dosljedan u svom autoritarnom 'gesamtkunstwerk' pristupu.

'Život bez imena' u tom smislu apsolutne autorske kontrole nije iznimka jer redatelj u njoj potpisuje gotovo sve: od kostima i scene, preko scenskog pokreta i izbora glazbe do oblikovanja svjetla. Jedino je dramatizaciju izabranih dijelova romana prepustio Zvonimiru Peraniću, umjetničkom voditelju riječkog Rubikon Teatra, s kojim je Freyev Međunarodni festival komornog teatra Zlatni lav iz Umaga ušao u koprodukciju.

Pisana iz prvog lica, ova kontroverzna 'ispovijest' 'najdraže učenice' ili 'apostola svih apostola', iz bogate apokrifije koja se tijekom stoljeća skupila oko Marije iz Magdale uzima najsočnije detalje dodajući im stare ali i dalje učinkovite začine. U osnovi, riječ je o nesretnoj ljubavnoj priči i nestabilnoj sudbini, koja se u davanju ljubavi nije štedjela, ali je bila nemoćna pred (o)sudom suvremenika i kasnijih tumača. Umjesto grešnice i lake žene, čak i uzurpatorice onog dijela kraljevstva koji nije nebeski, Marija Magdalena ovdje je žena koja se potpuno i iskreno dušom i tijelom predala vezi s muškarcem, podsjećajući da u takvom predavanju nema grijeha. Istodobno opisuje koliko je sve ostalo 'u ono vrijeme' i s poznatim junacima, bilo i tjelesno i možda grešno, a povijest ili mitologija su to uspjeli zataškati.

Predstava je i formalno večera koju ona priprema za samo dvanaest gledatelja, na kojoj, uz svoju istinu, servira kruh, ribu i vino. Niz prokušane simbolike ipak započinje inventivno – polovljenjem jabuke, vađenjem sredine s košticama i zatim zašivanjem tako obesplođenog ploda. Takva je i protagonistica-pripovjedačica sama, pa podvojenu ili raspolovljenu Mariju Magdalenu igraju istodobno Perica Marinović i Dijana Bolanča. Svaka joj daje dio svojih fizičkih i glumačkih karakteristika: po količini teksta i snazi nastupa dominantna Perica Marinović daje patos i pobjedonosnu ženstvenost, a Dijana Bolanča prigušenu i stegnutu no ništa manje razornu strast. S njima takvima teško se, osim na čisto vizualnoj razini, može nositi Petra Kurtela kao 'treća' djevičanska Marija koja također ima svoje račune iz vizure svekrve. Sven Jakir igra Krista, emocionalno zagonetnog i poprilično pasivnog osim u trenutku kad treba pokazati 'pravu' prirodu veze s Judom Janka Popovića Volarića, pri čemu i čuveni poljubac dobiva dodatna značenja.

U tipičnoj Freyevoj hipertrofiranoj emotivnosti, te erupcije su snažne koliko i na svaki način pretjerane, od detalja u gesti i pogledu do zatrpavanja ritualnim motivima poput filetiranja ribe i miješenja kruha ili dijeljenja pogače i prženih girica. Pritom se zagrebačke izvedbe odvijaju u blagovaonici gornjogradske palače Gvozdanović, čiji građanski historicistički ambijent sa stilskim namještajem i porculanskim figurinama u vitrini, uopće ne korespondira s tematikom ili vizualnim identitetom predstave i očito je izabran samo kako bi se dobilo na 'ekskluzivnosti' cijelog projekta. Zatrpavanje simbolikom do granice pretencioznosti ne može sakriti činjenicu da je jelovnik ove večere sasvim skroman: uz par kolačića poput spomenute jabuke i povratka Dijane Bolanče, Frey ovoga puta nije ponudio puno više od podgrijane i prezačinjene juhe.