'Pisci stvaraju opću kulturu jedne zajednice. Oni su pojedinačni stvaratelji, koji proizvode društveno bogatstvo koje je teško kvantificirati.' Tim riječima je socijalistički zastupnik Carlos Heller objasnio svoju zakonsku inicijativu da se piscima u Argentini počne dodijeljivati državna mirovina. Ovih dana su tako zastupnici Donjeg doma argentinskog parlamenta zaokupljeni proučavanjem Hellerovog prijedloga, po kojem bi pisci dobivali mirovinu od oko 550 funti, što je inače ispod minimalne mirovine u Argentini. Da bi se pojedini pisac kvalificirao za državnu mirovinu, mora biti stariji od 65 godina, i imati objavljenih pet knjiga ili najmanje dvadeset godina biti 'posvećen književnom stvaranju', kako stoji u prijedlogu.

Argentinski komentatori smatraju da je ova ideja dio predizborne kampanje predsjednice Cristine Kirchner, koji socijalisti inače podržavaju. Bez obzira na moguću političku pozadinu, argentinska kulturna javnost smatra kako je riječ o dobroj inicijativi, koju podržava i Graciela Araoz, predsjednica tamošnjeg nacionalnog društva književnika.

'Ovaj zakon bi omogućio piscima da u starosti žive dostojanstveno.', izjavila je za medije Araoz, dok je pisac i sveučilišni profesor Mario Goloboff izjavio da bi uvođenje državne mirovine za pisce 'ispravilo anomaliju naše kulture, po kojoj se piscima daje veliki prestiž, a pod stare dane se muče bez novaca'.

Slični prijedlozi su se u zadnje vrijeme pojavili i u Francuskoj i Španjolskoj, a pitanje pravednog plaćanja pisaca za njihov rad u Hrvatskoj je pokrenuo autor Robert Perišić. Da se nadležne institucije, odnosno Ministarstvo kulture time itekako trebaju pozabaviti najbolje pokazuje primjer Vesne Parun, velike pjesnikinje koja je dobar dio svoje starosti provela u teškom siromaštvu. Također, poražavajuća je činjenica da pisci iz budžeta Ministarstva kulture dobivaju tek najmanje promile, pa se tako za pisanje romana, što zna trajati i godinama, zaradio standardnih deset tisuća, dok se za pisanje scenarija po istom romanu dobije sto tisuća kuna.

Perišić je svoju inicijativu predstavio javnosti prošle godine, a njegovi prijedlozi su i praktični i provedivi, kaže ovaj pisac: 'Konkretno, prijedlozi inicijative Pravo na profesiju predviđaju trošenje 3 promila proračuna Ministarstva kulture - znači, tri tisućine od novca za kulturu - za cijelu hrvatsku književnost. Zvuči nevjerojatno, ali to već bitno mijenja stvar. Praktično, to bi se raspodijelilo na dva fonda na koje bi pisci mogli aplicirati s projektima budućih knjiga, pa tko prođe, prođe. Fonda su dva, ne zato što je love previše, nego zato da jedna komisija ne odlučuje o svemu, da se slučajno ne centralizira moć. Jedan fond bi tako ocjenjivao i podupirao samo započete rukopise, tj. projekt buduće knjige, a drugi fond bi valorizirao knjige iz prethodne godine, tako da bi autori koji su napisali uspjelu knjigu mogli računati na određenu potporu (bile bi tri razine: A, B, C) za rad na idućoj knjizi. Dakle, nema ništa garantirano, nego tko prođe kod kojeg povjerenstva. Ukupno bi kroz sustav poticaja, manjih ili viših, prolazilo pedesetak knjiga svih žanrova. To su sredstva koja bi smanjila pritisak drugih poslova barem u jednom dijelu godine kad pisac koristi potporu. Svaka potpora bi bila ugovorno uvjetovana rezultatom, to jest knjigom, pa bi to povećalo i broj potencijalno kvalitetnih knjiga. Nema sumnje da bi to povećalo i broj prijevoda s našeg jezika, te stvorilo bolje uvjete za prepoznavanje naših autora u inozemstvu. Sve to zajedno traži ulaganje otprilike koliko i pola jednog prosječnog filma.'

Argentinski primjer pokazuje da su političari ti koji se brinu o dobrobiti pisaca, dok je u Hrvatskoj situacija obratna, pa se jedan nagrađivani pisac, u naponu svoje kreativne snage, zapravo ide baviti sindikalnim radom.

Perišić nema iluzija o tome gdje živi: 'Premda spadam među takozvane uspješne i priznate pisce, sa solidnim međunarodnim odjekom, sasvim sam navikao da se konstantno moram baviti drugim poslovima, a ne pisanjem knjiga, što dovoljno govori o tome što znači biti 'uspješan i priznat pisac' u Hrvatskoj. Budući da je već tako, ne pada mi teško gurati kampanju da se to koliko-toliko promijeni, jer barem imam dojam da trošim vrijeme na nešto što dugoročno ima smisla. Sebe kao pisca, na kraju krajeva, ni ne doživljavam kao lika koji živi u kuli bjelokosnoj, ja tako niti ne pišem, pa mi ova konkretna akcija nije nešto strano.'

Perišić je u međuvremenu s kolegom Zoranom Ferićem svoju inicijativu predstavio i novom ministru kulture Jasenu Mesiću, od kojeg je dobio načelnu podršku. No, pitanje je zašto se Ministarstvo kulture nije samo sjetilo pozabaviti se ovim važnim problemom, na što Perišić kaže da bi definitivno trebali: 'Ministarstvo kulture i postoji zbog toga da kultura i umjetnost opstanu, jer kad bi kultura i umjetnost mogle opstati same od sebe, po zakonu tržišta, onda nam Ministarstvo kulture ne bi ni trebalo. Ono i postoji upravo zato da uskoči tamo gdje je neka kulturno vrijedna djelatnost ugrožena ili egzistencijalno nemoguća. Ono se time inače i bavi – ne bi, naime, bilo u Hrvatskoj nijednog muzeja, ne bi bilo nijednog kazališta, niti bi se snimali filmovi – da se iz proračuna Ministarstva to ne pomaže. Na poticaje piscima se izdvaja samo tisućiti dio, dakle 1 promil, tog kulturnog proračuna i to je glavni razlog zašto su pisci, i kad su 'uspješni', u odvratnoj situaciji, poput ljudi bez posla i zanimanja. Pisci su praktički isključeni iz sustava subvencija, to je osnova problema. To je jednostavno greška u sustavu, jer nema logike da su svi drugi u sustavu kulture (pa i privatni poduzetnici) subvencionirani, a samo nisu pisci, koji su njezini neposredni proizvođači.'

Na to je Perišić upozorio u tekstu u Globusu, dijagnosticirajući zašto subvencije do pisaca već dvadeset godina ne stižu. Ukratko, Ministarstvo kulture se usmjerilo na osnaživanje izdavača, a na pisce je manje-više zaboravilo, kao što su to učinili i izdavači. 'Problem je što su se u nas svi na to već navikli pa je to kao normalno, iako nije. Ni sami pisci nisu bili konstruktivni, osim općenitih kuknjava koje javnost doživljava ritualno. Kulturni novinari također nisu nikad vidjeli ništa čudno u tome da honorar redatelja u kazalištu najnormalnije iznosi deset ili više tisuća eura, a da pisanje kvalitetnog i priznatog romana, što nije posao od dva mjeseca (kao režija) nego neusporedivo duži - vrijedi pet do deset puta manje. Pa zar mi nismo u istom sustavu subvencionirane kulture? Otkud takve nevjerojatne razlike? To se naše kulturno novinarstvo nikad ne pita, nego neobično šparno, kako nikad ne gleda nikog drugog, pazi na pisca: da nije možda gdje otputovao? Tko je bio u reprezentaciji, tko nije? Tko je zaslužio mrvice sa stola, tko ne? To su, uz povremenu pljuvačinu cijele scene, najdraže teme našeg kulturnog novinarstva na književnom polju. Čast izuzecima, s takvim informiranjem ponekad nije lako ljudima objasniti anomalije i nelogičnosti sustava. U nas se ljudi na svakakva iskrivljenja naprosto naviknu. S novim ministrom kulture Jasenom Mesićem ja i Ferić smo razgovarali sat i pol te se on na koncu načelno složio da problem postoji. Preporučio je usuglašavanje oba društva pisaca oko prijedloga rješenja, pa ćemo vidjeti daljnju proceduru. Ja ne sumnjam da će se tu nešto morati popraviti, jer ovdje nije riječ tek o općenitom tuženju na lošu situaciju, nego o unošenju logike u sustav. Pisci ne traže nešto čega nema, nego sredstva koja u proračunu kulture postoje, samo što se uvijek na putu do pisca zature u prometu.', zaključuje Perišić.

Perišić i Marinko Koščec su se u međuvremenu susreli s kolegama iz Društva hrvatskih književnika, konkretno predsjednikom Borbenom Vladovićem, koji je izrazio spremnost na zajedničko djelovanje DHK i Hrvatskog društva pisaca u vezi ove inicijative.

Inače, Robert Perišić je na nedavnoj skupštini HDP-a izabran za potpredsjednika ove organizacije, ali kaže da mu ta funkcija baš i ne znači mnogo kada je riječ o uvođenju pravednijeg sustava za potpore piscima: 'Ta funkcija ne postoji osim simbolički. Što god radio, honorar ti je uvijek 0 kuna. Prije je potpredsjednik bio Zoran Ferić, što je malo tko i znao, eto toliko je to važna funkcija. Meni je smiješno da se oko te navodne funkcije stvara ikakva priča. Ovu inicijativu sam pokrenuo prije, pa su se priključili i drugi. Za značaj pisca važno je ono što piše i ništa drugo. U nekim pregovorima s institucijama možda nekom službeniku te naše smiješne funkcije mogu izgledati ozbiljno, ali meni je isto – ionako bi gurao ovu stvar i sve je jednako volonterski.'