UOČI PREMIJERE NA SPLITSKOM LJETU

Otello - izazov najzrelije Verdijeve opere

14.07.2010 u 08:00

Bionic
Reading

Priča o nastanku opere 'Otello', koja je praizvedena u milanskoj Scali 1887. godine, ima svoje uzorito mjesto u povijesti lirskog teatra. Naime, nakon 'Aide' (1871) i 'Requiema' (1874), Verdi se nastojao povući s glazbene scene, no pod utjecajem libretista i skladatelja Arriga Boita te ambicioznog nakladnika Giulia Ricordija, Verdi je, nakon dugog nagovaranja, pristao skladati novu, svoju pretposljednju operu prema Shakespeareovom predlošku

Boitov libreto pružio mu je dinamičnu i komprimiranu verziju Shakespeareove drame koja prilično vjerno prati original, a Verdi je, kako se to uobičajeno tvrdi u glazbenoj povijesti, njome samo ustoličio svoje zavidno mjesto u povijesti opere. Otello je odmah nakon praizvedbe doživio ekstatičnu recepciju, kako publike, tako i kritike, iako se danas daleko manje izvodi od drugih Verdijevih opera.

Otello se generalno smatra najzrelijom operom u Verdijevom opusu. Orkestracija, pod utjecajem Meyerbeera, Gounoda i Wagnera je značajno gušća no u najizvođenijim Verdijevim operama srednje faze, 'Traviati', 'Trubaduru', 'Aidi' te često ima samostalnu ulogu ocrtavanja atmosfere u scenama. A čitava glazbena struktura više upućuje na glazbenu dramu nego na klasičnu formu talijanske opere (sa strukturom recitativ-arija).

No unatoč odstupanju od klasične strukture te jasnoj tendenciji stapanja glazbe i drame u jedinstvenu cjelinu (prijelazi među scenama su često izvedeni bez šavova), Otello sadrži niz sjajnih individualnih scena, poput prizora oluje na početku, Otellov uvodni 'Esultate', Jagov nihilistički credo iz drugog čina, Dezdemoninu 'Canzone del salice'...
Složeni odnosi među glavnim protagonistima Otellom, Dezdemonom i Jagom Verdiju pružaju idealnu priliku za bogato psihološko nijansiranje likova, iako operi ne manjka ni veličanstvenih grupnih prizora.

Naslovna uloga jedna je od najzahtjevnijih tenorskih uloga uopće te traži glas jakog dramatskog naboja koji je u stanju nadići se nad gustom orkestracijom. Nakon originalnog Otella, Francesca Tamagna, posebice se pamte interpretacije Maria del Monaca iz 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća te vjerojatno najpoznatijeg suvremenog Otella, Placida Dominga. Domingo iza sebe ima čak tri studijske snimke, a najviše se možda cijeni posljednja, iz 1994. godine, nastala za diskografsku kuću Deutsche Grammophon.

Splitska izvedba nastala je u koprodukciji s Teatro Verdi iz Trsta u režiji Giulija Ciabattija. Sudeći prema prvim fotografijama, produkcija se najavljuje kao iznimno klasična, dok će izvođači, zbog veličine trga Prokurative i manjka akustike, pjevati uz pomoć mikrofona što uvijek značajno remeti prirodnost zvuka.

Naslovnu ulogu izvest će Badri Maisuratze, prvak Boljšoj teatra, Jaga pjeva Paolo Rumetz dok splitska primadona Valentina Fijačko tumači lik Dezdemone. Nemali zadatak imat će i dirigent Nikša Bareza (jer se Otella često naziva i 'dirigentskom operom') koji će, uz zbor i orkestar splitskog kazališta, morati savladati zahtjevnu Verdijevu partituru.