INTERVJU: RUŽICA AŠČIĆ

'Osjećaj beznađa čini mi se univerzalnim dijelom ljudske prirode'

12.05.2015 u 09:18

Bionic
Reading

Mlada književnica Ružica Aščić, koju ćemo imati prilike bolje upoznati u sklopu festivala Prvi prozak na vrh jezika, u intervjuu za tportal.hr otkriva kako je nakon nekoliko napisanih mikro priča za Booksu zamoljena od glavnog urednika da napiše priču u kojoj nitko ne umre

Kad naslute svoj talent, možda i prije nego što ga sasvim postanu svjesni, postaju nezaustavljivi u traganju za mjerom, reakcijom, suparnicima ili istomišljenicima. Iako ne znaju hoće li ih pronaći – spisatelji moraju u potragu

Ružica Aščić je spisateljica koja beskompromisno traži i nalazi potvrdu svoje vrijednosti – objavljuje u brojnim časopisima i osvaja prestižne nagrade. Piše svojevrsne mini-horore, potresne priče u kojima iz svojih likova izvlači ono najgore, prikazujući svijet bez humanosti.

U vašim je pričama dosta nelagodnih osjećaja, strepnje i beznađa. Jesu li sive priče pune straha budućnost koja nas neminovno čeka nastavimo li kako smo počeli ili su kontrast koji može pojačati boje realnog svijeta?
Iako nikada svjesno nisam zacrtala da ću pisati priče u kojima se može naslutiti mračna ili beznadna atmosfera, čini se da je većini mojih priča upravo to zajedničko. Pretpostavljam da osjećaj beznađa koji se može iščitati iz njih nije toliko uvjetovan našom svakodnevicom i socijalnim kontekstom koliko nečim što pronalazim unutar sebe i što mi se čini univerzalnim dijelom ljudske prirode koji je, iako nikada u prvom planu, uvijek prisutan negdje u zakutku naših mozgova. Iz toga razloga uvijek svoje likove volim lišiti bilo kakvog vremenskog i društvenog konteksta jer želim naglasiti da bi se to kroz što prolaze moglo događati bilo kome i bilo gdje.

Poštovanje i za životinje

Kada sam počela pisati mikro priče za Booksu, glavni urednik Luka Ostojić nakon nekoliko napisanih priča zamolio me da napišem priču u kojoj nitko ne umre. Iako sam i sama davno prije osvijestila da se moram riješiti 'mraka' kojim obiluje moja proza, zaista je vještina napisati kvalitetnu priču koja će na suptilan način, bez puno buke i dramatike, prenijeti osjećaj, ideju ili dočarati određenu atmosferu.

Čest motiv vaših priča je žena kao žrtva - djeteta, poroda, muškog elementa. Zašto je uloga žrtve primjerenija ženi? Ciljate li na to da je ženama u našem društvu potrebno više suosjećajnosti nego muškarcima?

Ne bih se složila s time da ženama u društvu treba više suosjećajnosti nego muškarcima. Mislim da bi nam i jednima i drugima bilo puno bolje uz malo više korektnosti i uzajamnog poštovanja. Ne bih voljela da se netko prema meni odnosi suosjećajnije zato što sam žena, jer me činjenica što sam žena ne čini manje snažnom (dakako, osim možda u fizičkom smislu), od muškarca, nego zato što sam živo biće. Osim muškarcima i ženama u jednakoj mjeri, mislim da bi bilo lijepo kada bi se s više poštovanja svi zajedno odnosili prema životinjama koje su u ovom našem svijetu ipak najveće žrtve i koje se, za razliku od nas, nemaju kako zauzeti za sebe.

Ružica Aščić (Travnik, 1987.)

Studij novinarstva i povijesti završila je na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Kratka proza joj je zastupljena u antologijama „Bez vrata, bez kucanja: novi hrvatski prozaici“, „Vranac- najbolja kratka priča“ te u časopisima Zarez, Re, Fantom slobode, Urbani Vračevi, Keine Delikatessen. Dobitnica je nagrade Prozak, Ulaznica i Arteist za kratku priču i nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2013. i 2014. godinu.


Rad uz pisanje

U vašim pričama moguće je i da 'muškarac bude žena više nego što sam ja ikada bila'. Je li ženska emancipacija problem koji će se rješavati jednom, kad se riješe svi ostali odnosi ili uopće ni ne dolazi na dnevni red u svijetu uzajamnih muško-ženskih prijetnji?
Ovom rečenicom, koja je dio jedne priče napisane vrlo davno i koju bih danas zasigurno napisala drugačije, s mnogo manje pompoznih rečenica, željela sam reći da se muškarac u tome trenutku osjećao manje snažnim od žene koja je nosila teret nastale situacije na svojim leđima.
Ja sam, nasreću ili nažalost, žensku emancipaciju uvijek promatrala kroz vlastitu prizmu i kako sam se, otkad sam stupila na prag zrelosti, osjećala emancipiranom, nikada dublje nisam promišljala cijelu problematiku. Voljela bih da dođe vrijeme u kojem ćemo se svi osjećati u potpunosti ravnopravnima jedni naspram drugih, ali često mi se čini, čak i kada pomislim koliko smo svi skupa napredovali u svijesti, da su netrpeljivost i međusobno osuđivanje prisutni na koju god stranu da se čovjek okrene.

Čitaju li vaši prijatelji priče koje pišete? Kakve su reakcije? Uspijeva li vam izazvati šok kod čitatelja?
Kada sam tek počela pisati prozu i svoje, još uvijek stilski prilično nevješte tekstove slati u književne časopise ili na natječaje, uvijek sam prijateljima davala svoje priče na čitanje. Sada sve moje tekstove prvi čita moj dečko Marko, a prijatelje, barem one koji se i sami ne bave pisanjem, pokušavam što manje daviti svojim kratkim pričama. Naravno da mi je uvijek drago čuti povratnu informaciju je li ono što sam napisala kvalitetno, ali već sam sama naučila procijeniti jesam li uspjela napisati dobru priču, pogotovo nakon što tekst odstoji nekoliko dana.
Što se tiče izazivanja šoka pisanjem, to mi zaista nikada nije predstavljalo važnost u pisanju. Ne smatram da književnost mora šokirati da bi bila kvalitetna ili relevantna.

Što nakon studija novinarstva i povijesti?
Pisanje i rad. Rad uz pisanje.