Jedna od trenutno iznimno aktualnih tema svjetske kulturne javnosti su najavljena otkazivanja opernih predstava u Italiji. Vijest je, što zbog lako pitke senzacija, što zbog privilegiranog mjesta Italije u lirskoj umjetnosti, instatno dobila pristojni tretman u većini svjetskih medija.

Žrtve novog reda protesta u talijanskim opernim kućama su, uz spomenutu operu 'Simon Boccanegra', glasno najavljivana premijera Wagnerovog 'Rajninog zlata' 13. svibnja u Scali, Straussova 'Žena bez sjene' u Maggio Musicale Fiorentino, Rossinijev 'Seviljski brijač' u Teatro Regio u Torinu, Puccinijeva 'Madama Butterfly' u Teatro Verdi u Trstu itd. Protesti su nastali kao reakcija na nove zakonske mjere štednje, uobličene u tzv. decreto Bondi, koji previđa značajno rezanje državnih sredstava i plaća.

No iza zvučnih napisa 'Domovina opere posrće pred recesijom' ili 'Ušutkani Verdi u Scali' te pokojeg otkazivanja krije se zapravo još jedna situacija lošeg i neodrživog političkog upravljanja kulturom. Operna umjetnost je dakako zahtjevna i teško da u dobu neoliberalnog kapitalizma može računati na profit kakav se očekuje primjerice od showbizz industrije. Nedavno su čak i financijske nedaće najskuplje operne kuće, njujorškog Metropolitana, izašle na vidjelo. No za razliku od američkog modela, usmjerenog na ostvarivanje profita i bogate mecene, talijanske kuće uglavnom mirno sjede na obilatim državnim dotacijama, ne brinući se pretjerano ni o posjećenosti ni o eventualnoj isplativosti. Situacija u brojkama izgleda slijedeće: 14 talijanskih opernih kuća tzv. Enti lirici godišnje prima oko 360 milijuna eura od države, dok su godišnji radni troškovi osoblja oko 340 milijuna, a akumulirani gubitak kroz zadnjih pet godina iznosi oko 100 milijuna eura.

Iako je talijanska situacija specifična po kombinaciji deklarativnog nacionalnog ponosa lirskom umjetnošču te anakronog sustava nenadziranih i nefiltriranih dotacija, eklatantni je primjer kako političko upletanje u umjetničku granu nanovo donosi porazne posljedice. Prije svega, otkazivanja su relativno ustaljena praksa u Italiji, u čemu prednjači upravo milanska Scala. S jedne strane su dakle sindikati koji su svoju moć svojevremeno demonstrirali izbacivanjem Riccarda Mutija s mjesta glazbenog direktora iz Scale, a s druge je vlada nominalno desnog centra koja je zapravo odobrila neodrživi plan obilatih dotacija 90-ih godina. Bondijev dekret najavljuje se kao reforma, iako svi dokazi upućuju na suprotno. Jednako kao što se svojevremeno permisivno dijelilo, sada se, bez kriterija, oduzima. Alternativna bi opcija bila uplitanje privatnog kapitala, što vladi nimalo ne odgovara jer bi tako izgubila kontrolu. Naime, već od 50-ih godina u Italiji vlada praksa politički odobrenih intendanata, koji naravno djeluju prije svega kao produžena ruka izvjesne političke opcije. Zatim, mjera o štednji na operi miriše na prozirni populizam ('reže se ionako na elitističkoj umjetnosti') jer operna publika je ionako malobrojna, kako u Italiji, tako i posvuda po svijetu.

Ako iz iznesene jednadžbe izbacimo moćne sindikate, situacija bi se u mnogo komornijem obliku mogla slobodno preslikati na hrvatske teatre, neodržive, preskupe i s predstavama upitne kvalitete.

U pravoj teatralnoj maniri koju je nemoguće promatrati bez ironije, prosvjed je zaključen improviziranom uličnom izvedbom u Firenzi Verdijeve himne svih potlačenih, 'Va pensiero' iz 'Nabucca', pod ravanjem slavnoga Zubina Mehte. Novi 'teatro all'italiano' bi, po mnogim komentatorima, mogao nalikovati na onu 'mnogo buke ni za što', jer je umjesto prave reforme i dugotrajnog plana donesen reduktivni dekret s očito jako lošim kratkosežnim efektom. A tu situacija prestaje biti samo talijanska specifičnost.