'LEKSIKON' KREŠIMIRA NEMECA

Oni su kultni domaći likovi: Koju od hrvatskih fatalnih žena bije najgori glas, a koji mladić predvodi kolonu neshvaćenih nesretnika

01.11.2020 u 17:28

Bionic
Reading

Hrvatska je dobila prvi 'Leksikon likova iz hrvatske književnosti' što okuplja stotinjak reprezentativnih junakinja i junaka hrvatske proze, dama i epova, od Marulićeve Judite do danas. Autor knjige objavljene u izdanju Naklade Ljevak književni je povjesničar i teoretičar Krešimir Nemec te kroz opsežne natuknice s opisima i citatima likova, kao i podacima o tome gdje su i kada zaživjeli u filmu, na televiziji i u kazalištu, nudi, kako sam kaže, karakterološku 'krvnu sliku' hrvatske književnosti. Prošli smo kroz 'Leksikon' i doznali tko je popularizirao lik 'hrvatskog nesretnika' koji pati za rodnom grudom i koja je bila prva domaća fatalna žena

Lako je, kaže Krešimir Nemec, uočiti sklonost hrvatskih pisaca određenim književnim tipovima, a među popularnima su svakako mladići koji sa svoje rodne grude odlaze na školovanje u grad i propadaju. 'Odlazak s rodne grude, dislokacija iz pastoralnoga zavičaja, koji je redovito shvaćen kao izvor zdravlja, etičke posebnosti, duševne harmonije i životne energije, za naše je mladiće bio u pravilu koban izbor', piše autor 'Leksikona likova iz hrvatske književnosti'.

Ni gospodin ni seljak

Galeriju 'hrvatskih nesretnika', koji su 'bačeni u neprijateljsko urbano okruženje protiv svoje volje - uzalud sanjali o svojim 'bregima', o moru, o suglasju s prirodom, o povratku u neiskvarene krajolike sretnoga djetinjstva', predvodi Ivica Kičmanović, glavni junak romana 'U registraturi' Ante Kovačića, objavljenog 1888. S njime velika tema iskorijenjenosti ulazi u hrvatsku književnost, piše Nemec. Grad je, dodaje, Ivicu 'udvospolio' - nije postao ni gospodin ni seljak. Sličnu sudbinu doživio je Tito Dorčić, lik iz istoimenog romana Vjenceslava Novaka iz 1906., koji napušta rodni Senj i ribarsku obitelj te odlazi na studij prava u Beč.

No titulu prvog u nizu nesretnih i neshvaćenih intelektualaca u hrvatskoj književnosti ima Prijan Lovro Augusta Šenoe, iz istoimene novele iz 1873., za koju je pisac inspiraciju pronašao u kratkoj bilješci iz dalmatinskog dnevnika Il Nazionale. U njoj je stajalo kako je splitska gimnazija izgubila jednog od najboljih nastavnika, Lovru Mahniča, koji je u trenutku žalosna pomračenja uma počinio samoubojstvo. Lovro je anticipirao Kičmanovića i Dorčića, ali i Janka Borislavića u istoimenom romanu Ksavera Šandora Gjalskog iz 1887., 'hrvatskog Fausta', te Đuru Andrijaševića iz 'Bijega' Milutina Cihlara Nehajeva iz 1909., čiji bijeg završava također suicidom.

Još jedna varijacija na ovu temu svakako su likovi umjetnika, kojima se bavila čitava plejada romansijera 20. stoljeća, među njima Thomas Mann i James Joyce. Bili su, naravno, popularni i kod hrvatskih književnika. Općenito je prvi domaći roman o umjetniku bio 'Radmilović' Ksavera Šandora Đalskog (1894.), a slijedio ga je 'Dva svijeta' Vjenceslava Novaka iz 1901. U njemu je glavni junak Amadej Zlatanić, 'hrvatski Mozart', talentirani glazbenik kojeg nerazumijevanje malograđanske okoline odvodi u propast. U galeriji poznatih domaćih književnih umjetnika ističu se i Ivan Galeb Vladana Desnice, violinist iz 'Proljeća Ivana Galeba', objavljenog 1957., te Filip Latinovicz, slikar iz 'Povratka Filipa Latinovicza', romana Miroslava Krleže iz 1932.

Krležini tankoćutnici i buntovnici

Krležini su likovi, inače, u 'Leksikonu' dobili najviše prostora. Nemec ih je izdvojio devet (slijedi ga Andrić sa svojih šest). Pored Filipa Latinovicza, tu su još Leone Glembay iz 'Gospode Glembajevih' (1928.), u čijem je portretiranju psihološke dimenzije 'do punog izražaja' došla 'dubinska struktura Krležina stvaralaštva'; zatim Krešimir Horvat iz 'Vučjaka' (1923.), 'tipičan krležijanski tankoćutni, egzaltirani, psiholabilni intelektualac, pravdoljubivi idealist'; a tu su i Doktor iz romana 'Na rubu pameti' iz 1938., 'koji nije slučajno bezimen', nego objedinjujući osobine brojnih Krležinih buntovnika ostaje simbolom pojedinačnog revolta protiv malograđanštine, te Kamilo Emerički mlađi iz 'Zastava' (1976.), 'pravi hrvatski homo politicus'.

Mjesta se našlo i za junaka jedine Krležine komedije, 'Lede' (praizvedene 1930., a objavljene 1932.), Olivera Urbana, bratića Leonea Glembaya, 'pseudointelektualnog rutinera i velemajstora fraziranja', 'spremnog da, već po potrebi, oportunistički zastupa svako mišljenje ili nazor', kao i za legendarnog Petricu Kerempuha (1936.), pučkog stihotvorca, jednog od rijetkih književnih likova koji ima spomenik u Zagrebu.

Od Krležinih ženskih likova Nemec je izdvojio barunicu Castelli-Glembay i Lauru Lenbach iz drame 'U agoniji' iz 1928., u čijoj se karakterizaciji pisac, ocjenjuje, 'u velikoj mjeri oslobodio mizoginih elemenata i kulturnih stereotipa' te stvorio 'najsloženiji ženski lik' u svome dramskom opusu. Barunica Castelli je pak moderna femme fatale, lukava, inteligentna i nezasitnog libida, 'na prvi pogled tipična nietzscheovska žena-mačka'. No nije jednodimenzionalna, napominje Nemec: 'Portretirajući je u prozi 'O Glembajevima', Krležin pripovjedač ističe, ne bez simpatija, kako se krvavo probijala kroz nemilosrdan i bezosjećajan muški svijet.'

Ukupno se u 'Leksikonu' mogu naći 24 ženske junakinje, od čega su ih četiri kreirale žene - Marija Jurić Zagorka njih tri (kontesa Nera, Ksenija Magdalenić, Mirjana Grgić) i Dubravka Ugrešić jednu, ali vrijednu - kultnu Šteficu Cvek iz romana 'Štefica Cvek u raljama života' iz 1981., u kojemu se spisateljica kreiranjem 25-godišnjakinje u grozničavoj potrazi za ljubavnom srećom poigrala stereotipima i klišejima iz ljubića i modnih časopisa - pričama, ukratko, kakve su se redovito prodavale kao 'ženske'.

U slučaju Zagorke, njen najpoznatiji ženski lik, Nera iz 'Gričke vještice' (1912. - 1914.), nastala prema stvarnoj Mariji Keglević-Malatinski, nalazi se 'na pola puta između subverzije i stereotipa', piše Nemec. Snažna i odvažna, ima potencijal za feministički otpor, ali istovremeno dosljedno zastupa tradicionalne vrijednosti patrijarhata: 'iskrena ljubav prema plemenitom vitezu Siniši povezana je s vjernošću prema domovini i ognjištu'. Slično vrijedi za Kseniju Magdalenić ('Republikanci', 1914. - 1916.) dok za 'Kamen na cesti' (1932. - 1934.), čija je glavna junakinja Mirjana Grgić, Nemec piše kao o jednom od prvih romana u domaćoj književnosti u kojemu je feministički angažman izrazito naglašen. Često ga se promatralo i kao svojevrsnu Zagorkinu autobiografiju.

Kućni anđeli ili požudni demoni

Druge u 'Leksikon' uvrštene junakinje hrvatske književnosti, a koje su ispisali muškarci, često su bile izrazito plošne i stereotipne, piše Nemec, predstavljene ili kao 'kućni anđeo', nevina, anđeoska žena ili kao 'femme fatale', demonska žena koja objedinjuje sve poroke, strasti i požudu. Obje je u domaću književnost na velika vrata uveo August Šenoa u 'Zlatarevu zlatu' (1871.). Dora Krupićeva, koja također ima spomenik u Zagrebu, kućni je anđeo, statična, objekt muške žudnje ili žrtva spletke, bez psihološkog volumena i bez vlastite priče. Nevina je, vjerna, skromna, stidljiva, poslušna (muškarcu), a voljeni Pavao kaže joj: 'Ja sam muška glava, meni je misliti.' Na njenom tragu nastali su brojni likovi u hrvatskome romanu 19. stoljeća, npr. Jelka u Kumičićevu 'Jelkinu bosiljku', Marija u 'Začuđenim svatovima', Anka u Kozarčevim 'Mrtvim kapitalima'.

Suparnica Dore Krupićeve je Klara Grubar, lijepa, inteligentna, pomalo tajanstvena žena, ponosna, samosvjesna, suverena u muškom društvu u kojem često probija definirane rodne reprezentacije. '(G)dje je Dora, tamo je praznina, čistoća bez života, a svaki put kad se pojavi punokrvna Klara, možemo očekivati spletku, zaplet, neizvjesnost. Klara je zlo koje privlači, Dora dobro koje odbija. To je onaj poznati paradoks kada nametljiva intencija pisca prelazi u svoju suprotnost: odbija upravo ono što pisac silom sugerira', piše Nemec, dodajući kako je Šenoina Klara, kojoj 'bijesna krv' 'gamzi žilami kao otrovna zmija', poslužila kao model za brojne fatalne žene u hrvatskome romanu, primjerice za Kumičićevu Linu u 'Olgi i Lini' iz 1881.

Najgora od svih fatalnih žena

Ipak, daleko najgoru, zapravo čudovišnu fatalnu ženu kreirao je Ante Kovačić u liku Laure u romanu 'U registraturi'. Ova junakinja, objašnjava Nemec, korijene ima u literaturi niskoga romantizma jer je poznato kako je Kovačić bio strastven čitatelj trivijalne njemačke literature, osobito bizarnih novela austrijskog pisca Leopolda von Sacher-Masocha (po kome je, inače, skovan termin mazohizam). Kao i ostale fatalne žene, i Lauru kroz život goni lutalački nemir pa ne pristaje na udaju, dom, muža i djecu i ne mari što o tome misli okolina.

Generalno, '(f)atalni ženski likovi su podnosili najteži teret tabua i predrasuda pojedinih epoha i društava. Sve ono što je za ženu skrojenu po mjeri patrijarhalnog kodeksa prelazilo granice 'normalnoga' (...) projicirano je u područje iracionalnoga, destruktivnoga i demonskoga', piše Nemec. Isti je slučaj s Laurom. Ona je u principu 'platno na koje se projiciraju sve one predodžbe, misli, snovi i fantazije koje su u društvu zabranjene, potisnute, kontrolirane, tabuizirane'.

Marioneta koja je svjesno pokidala konce

S druge strane, kao dobro kreirane ženske likove u domaćoj književnosti Nemec u 'Leksikonu' izdvaja Gigu Barićevu iz istoimenog romana (1930.-1931.) i drame 'Bez trećega' (1931.) Milana Begovića. 'U ovom slučaju može se govoriti o visokom stupnju identifikacije muškog autora sa ženskim likom', ocjenjuje, dodajući da se Begović fabularnim rješenjima, kritikom maskuliniteta i patrijarhata te prihvaćanjem žene kao punopravnoga ljudskog bića (...) odmiče od tada aktualnih mizoginih teorija o muškarcu kao nosiocu i stvaraocu kulture'. 'Ambivalentna i višeglasna, Giga Barićeva jedan je od najsloženijih ženskih likova u hrvatskoj dramskoj književnosti', kaže Nemec. I za Gloriju iz istoimene drame Ranka Marinkovića iz 1955. navodi kako se radi o oglednom primjeru marionete koja je svjesno pokidala konce.

Zanimljiv je primjer Lucija Stipančić iz 'Posljednjih Stipančića' Vjenceslava Novaka iz 1899., za koju autor 'Leksikona' kaže kako je 'jedna od najbolje ocrtanih ženskih figura hrvatskoga romana 19. stoljeća', bliska modelu femme fragile (čija je seoska predstavnica Janica Labudan iz 'Breze' Slavka Kolara, 1928.). Femme fragile modernija je inačica kućnog anđela, a obilježavaju je krhkost, nježnost, boležljivost, eteričnost, aristokratska produhovljenost, potisnuta seksualnost, nemir i živčano rastrojstvo, bezvoljnost, nedostatak energije. Lucija međutim jest fragilna, ali je i na putu prema ženskoj samosvijesti, piše Nemec, dodajući kako u ovom liku vidimo prvu pobunu kćeri protiv očeva autoriteta u domaćoj književnosti.

Privilegirani Andrićev junak

Nobelovac Ivo Andrić, kako je spomenuto, u 'Leksikonu' je dobio prostor za šest svojih likova. Pored Davila, odnosno Jean-Baptiste-Etiennea Davillea iz 'Travničke kronike' (1945.), za kojeg Nemec piše da je 'zahvalan materijal za ksenološku studiju o ponašanju čovjeka koji se zatekao u njemu posve stranoj kulturi', tu su i antologijski fra Petar, koji se pojavljuje u nekoliko Andrićevih djela, među njima i u 'Prokletoj avliji' (1954.), a koji u piščevom opusu ima 'upravo privilegiran status' te je s vremenom postao njegov 'drugi glas', te Karađoz, također iz 'Proklete avlije', demonska figura zloglasnog upravitelja zatvora koji se može tumačiti kao simbol nasilničkog bezumlja i autokratske samovolje. Od Andrićevih ženskih likova istaknuta je Mara Garić, glavna junakinja pripovijetke 'Mara Milosnica' iz 1926., katolička djevojka koja je zgriješila, ali za koju njena okolina nema kršćanskog oprosta. Preko njene se sudbine, ocjenjuje Nemec, tematizira kako drama žene u bosanskom mikrokozmosu, tako i uopće ženska patnja u svijetu u kojem vladaju religijski i patrijarhalni kulturni obrasci.

Judita Marka Marulića najstariji je ženski i uopće najstariji lik zastupljen u 'Leksikonu'. Radi se, dakako, o glavnoj junakinji epa iz 1521., temeljenog na starozavjetnoj priči o bogobojaznoj, hrabroj i lijepoj udovici koja ubija poganskog osvajača i spašava svoj grad. Ta tema, ubojstvo inovjernog tiranina, obilježila je i druga dva velika epa hrvatske književnosti, Gundulićeva 'Osmana' i Mažuranićevu 'Smrt Smail-age Čengića', koje je Nemec također obradio u kategoriji likova nadahnutim stvarnim ličnostima. Uz njih je i Krsto Frankopan ('Vuci' Milutin Cihlar Nehajev, 1928.), prikazan objektivno i bez idealiziranja, čime je, napominje autor 'Leksikona', u domaćoj književnosti otvoren proces 'deheroizacije' povijesnih likova.

U izbor je ušlo i nekoliko junaka dubrovačkog klasika Marina Držića, pri čemu se kao 'jedan od najbolje psihološki razrađenih likova stare hrvatske književnosti' ističe njegov Pomet iz 'Dunda Maroja' (1551.), kao 'tipični renesansni homo novus' i vjertouz. Nisu ostali zakinuti ni ljubitelji kultnog bećara i patnika Đuke Begovića iz istoimenog romana Ivana Kozarca (1909.), u čijoj se sudbini 'jasno osjeća drama šokačke Slavonije i svijeta koji nestaje', a obrađen je i Melkior Tresić kao čovjek koji se boji, homo timens, glavni junak 'Kiklopa' Ranka Marinkovića. I zagrebački detektiv Nikola Banić iz niza krimića Gorana Tribusona našao je svoje mjesto u 'Leksikonu', kao i Mali iz romana Slobodana Novaka 'Izgubljeni zavičaj' (1954.), 'Mirisi, zlato i tamjan' (1968.) i 'Pristajanje' (2005.). 'Najmlađi' je pak domaći književni junak uveden u 'Leksikon' Dželaludin Pljevljak Miljenka Jergovića iz romana 'Volga, volga' iz 2009.