IN MEMORIAM: R. KONSTANTINOVIĆ

Odlazak autora kapitalne 'Filozofije palanke'

31.10.2011 u 15:05

Bionic
Reading

Prije nekoliko dana, tiho i skoro pa neprimijećeno, u Beogradu je u 83. godini umro Radomir Konstantinović, autor legendarne 'Filozofije palanke'

Vjerojatno nije bilo lako biti Radomir Konstantinović u Srbiji u proteklih dvadesetak godina. Ne samo zato što se urušila jedna bogata kultura, koju je zatrovao do srži ekstremni nacionalizam i paranoja, i ne samo zato što je turbofolk postao novo mjerilo, nego zato jer je Konstantinović još 1969. godine napisao knjigu u kojoj se dijagnosticiraju najopasnije bolesti srpskog društva i opasnosti koje u tome vrebaju.

Riječ je o legendarnoj 'Filozofiji palanke', djelu koje je pregnantno oštrim i bolnim uvidima u zluradu provincijalnost jednog dijela Srbije ujedno bilo upozorenje da se protiv iste mora bespoštedno boriti, govoriti i pisati da cijeli narod ne bi sa sobom povukla u bezdan.

Konstantinović je, nažalost, doživio taj bezdan, kao i to da je u međuvremenu postao toliki da se iz njega jako teško izvući, čak i onda kada se čini (poput rušenja Slobodana Miloševića) da se možda uspjelo. 'Iskustvo nam je palanačko', upozorio je Konstantinović već u prvoj rečenici svoje velike knjige, čija se upozorenja mogu u značajnoj mjeri primijeniti ne samo na Srbiju, već i na Hrvatsku.

S obzirom na sve što se dogodilo na prostorima bivše Jugoslavije od njenog raspada - od zločina preko pljačke i svojeg i tuđeg naroda pa do sustavnog njegovanja bezakonja – 'Filozofija palanke' je i danas, možda i previše da ne bi bilo tužno, aktualna knjiga. A njezin autor je morao svjedočiti svemu protiv čega je u tom djelu ustao kao vrsni intelektualac, filozof i pisac, što je poraz ljudskosti od kojeg se nije lako oporaviti.

Primjerice, kada su Thomas Mann i Bertolt Brecht otišli iz Njemačke nakon Hitlerova dolaska na vlast te počeli upozoravati cijeli svijet na deformaciju njemačkog društva koja je rezultirala jednim od najgorih pokolja u povijesti čovječanstva, oni su imali tu sreću dočekati trenutak kada je nacizam bio poražen. Radomir Konstantinović pak nije otišao iz Srbije, nego je ostao i govorio i dalje protiv palanke kao metafore za sve loše i zločinačko, ali Srbija nije slušala, nego je većinski zaključila da joj se palanka sviđa. Iako je još od 1969. imala knjigu u kojoj se jasno kaže što će takva palanka izroditi.

Zato i ne čudi to da je Konstantinovićeva smrt u srbijanskim medijima slabo zabilježena, većinom objavljivanjem šturog priopćenja Tanjuga u kojem se spominje nekoliko romana tog autora. A zapravo je umro intelektualni gigant jedne bolje Srbije, pa i cijelog Balkana, koji je – nema sumnje – bio toliko iznad vlastite sredine da bi mu ona to mogla oprostiti. Za razliku od lažnog nobelovca Dobrice Ćosića, koji je pisao hvalospjeve srpskoj laži, Konstantinović ju je razobličavao i prozivao, rekao je istinu o toj laži. Istina, znamo, strašno boli.

Radomir Konstantinović rođen je 27. ožujka 1927. u Subotici, a u književnosti se prvo oglasio zbirkom pjesama 'Kuća bez krova' 1951. Nakon toga slijedi serija romana, od kojih svakako vrijedi pročitati 'Daj nam danas' iz 1954. te NIN-ovom nagradom ovjenčani 'Izlazak' iz 1960. godine. Nakon 'Filozofije palanke' Konstantinović se ponajviše posvetio esejistici i filozofskim tekstovima koji su objedinjeni u osam tomova djela 'Biće i jezik' 1983.

Devedesetih godina Konstantinović je pisao o srpskom nacizmu te se nije previše oglašavao u medijima koji su većinom bili pod kontrolom Slobodana Miloševića. U jednom od rijetkih intervjua zaključio je da 'Druga Srbija, dakle Srbija evropska, jest marginalna Srbija, i dan-danas, i upravo kao takva, kao marginalna, jedina moguća budućnost Srbije'.