Da je sjećanje subjektivna kategorija i da mu ne treba slijepo vjerovati, ljudi s ovih prostora naučili su već nekoliko puta u proteklih dvadeset godina. Naravno, ni ranije generacije nisu bile pošteđene toga da se povijest može promijeniti u trenutku. U subjektivnom osobnom pogledu povijest i politika funkcioniraju po principu top-lista, a s tim principom dijalektika ima malo veze.

Zato popularna kultura, začudo, ostaje ona poveznica koja postojanju može zadržati neki privid identitetskog i društvenog kontinuiteta. Od raspada Jugoslavije je svaki njezin dio morao proći taj proces, iako nije za sve od nekadašnjih dvadeset i nešto milijuna stanovnika tekao istom dinamikom i sasvim sigurno ne u istom smjeru. Stoga je, iako nesumnjiva poveznica, popularna kultura niša u kojoj se također miješaju istina i privid, činjenice i konstrukcije koje ih arbitrarno povezuju, i nije imuna na ideološka ograđivanja ili barem sjenčanja.

'Leksikon Yu mitologije' bio je pokušaj da se objedine, pa onda možda i pomire, različiti pogledi na taj segment zajedničke prošlosti. Nastao je, pisan rukom unutarnjih i vanjskih egzilanata, kao knjiga, a potomi kao internetski projekt kojim se na daljinu liječila i zalječivala nostalgija. Punilo ga se i subjektivno i objektivno, ali kao što subjektivno nije moglo bez činjenica i brojeva, tako ni objektivno nije moglo bez ideologije, stava i emocija. 'Leksikon' je posljedično bastardna knjiga, spomenar i enciklopedija u jednom, i točno reflektira strukturu neobične i paradoksalne pojave zvane 'objektivno sjećanje'.

No kad takvo sjećanje gradi identitet, dolazi do aporija i nelogičnosti, pogotovo kad se likovi i događaji iz 'prošlih života' medijski eksponiraju ili ih mediji sami eksponiraju slijedom logike onoga što publika želi znati, čuti, vidjeti...

Zato je medijska najava novog projekta već regionalne redateljske zvijezde Olivera Frljića bila uspješna koliko je i planirano. Gotovo svi su prenijeli da se u novoj, kazališnoj verziji 'Leksikona Yu mitologije', kojom je otvoren 18. festival izvedbenih umjetnosti Ex Ponto u Ljubljani, neke bivše zvjezdane veze pojavljuju u, malo je reći, novom svjetlu. Naprimjer, po toj alternativnopovijesnoj verziji koja, nimalo slučajno, zahvaća samo područja filma, kazališta i glazbe, Milena Dravić i Sonja Savić bile su ljubavnice sve do smrti ove druge, dok je Dino Dvornik zapravo sin Velimira Bate Živojinovića. Pa što, u krajnjoj liniji, i da je sve to istina?

Predstava počinje igranjem popularnoglazbenim činjenicama nekadašnjeg kulturnog prostora, i to u formi kviza poput 'Najslabije karike'. No igra donekle još točnim biografijama koje povezuju Boru Đorđevića, Lačni Franz, Arsena Dedića i druge ubrzo skreće u Frljićevim projektima svojstvenu i neizbježnu igru kazališnim mehanizmom i konvencijama.

Korak dalje koji se očekuje dolazi tek nakon što se ponovi da su glumci samo glumci, da je ono što upravo traje kazališna predstava i autorski konstrukt, dakle da 'Kazalište laže!'. Uz brojne glazbene citate takozvane bolje prošlosti, u izvedbi cijenjenog makedonskog benda Foltin, tako definirana predstava skreće u spomenuto trač nagađanje oko 'prave istine', ali do nje dolazi kasnije, kad se iz trača pretvori u imaginarni razgovor nedavno vlastitom odlukom pokojnog Bekima Fehmiua i njegove supruge.

U tom dramatično režiranom i na četiri jezika prevedenom dijalogu, jednostavnom po strukturi, ali zato i snažnijem po učinku, privatno postaje javno tako da ogoljuje i jedno i drugo. Kao i u nekim drugim slučajevima iz jugomitologije, društvena i osobna depresija sinergijom su dovele do tragedije, a medijska manipulacija njome tek je logična posljedica. Stoga ni predstava, koja iza bombastičnog naslova na koncu skriva tek jednu višestruko značajnu, ali ipak privatnu tragediju, nije ništa drugo nego medijska manipulacija, kazališno 'posmećenje' umjesto posvećenja. Ono ponavlja da mitovima ne treba vjerovati čak ni kad nam njihov sadržaj odgovara. Pogotovo ne tada.

Toliko se iz ovog Frljićevog rebusa, ostvarenog u regionalnoj koprodukciji koju omogućuje mreža NETA – Nova europska teatarska akcija, može iščitati. Možda u njemu ima i nešto više od jedne dramatične privatne priče i njezinih javnih posljedica, malo poigravanja ionako relativnom istinitošću mitova i ruganja nostalgiji. Možda.