INTERVJU: SELMA BANICH

Očekuje nas divna, divna katastrofa

26.04.2012 u 11:31

Bionic
Reading

Suvremena plesačica i koreografkinja Selma Banich nedavno je podigla popriličnu medijsku buku kontroverznim umjetničkim projektom darivanja izmeta zagrebačkom Gradskom uredu za kulturu, obrazovanje i sport. U intervjuu za tportal.hr otkrila je otkuda crpi ideju za performanse, kakve su bile reakcije na njen posljednji performans te kakvu budućnost predviđa hrvatskoj kulturi

Riječ je o vidljivijem nastavku njezinog rada na umjetničkoj kritici domaće kulturne politike, kojem su prethodili performansi poput 'Hrvatske narodne predaje', kad je tijekom radnog vremena stajala ispred istog ureda na Ilici s podignutim rukama, ili 'Republike', kad je noću kopala po kontejnerima, kao i nizu akcija pod naslovom 'Državu treba jebati'.

Ovakva radikalizacija umjetničkog izraza, koja je plodnu autoricu, koordinatoricu platforme ekscena i jednu od voditeljica umjetničke organizacije OOUR, iz plesne dvorane izvela, ili odvela, na ulicu, ne iznenađuje kad se uzme u obzir kako financijski stoji domaći suvremeni ples i nezavisna kultura. No ova vrsta kritika kulturne, ali i drugih politika ne vrti se samo oko novca, jer ti noviji radovi Selme Banich govore vrlo jasno o disproporcijama ili izlobljenostima današnjeg svijeta.

Vaš se umjetnički izraz u posljednje vrijeme zaoštrava. Najprije serija performansa 'FUCK ili Državu treba jebati', odnijeli ste i izmet ispred Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport. Je li riječ o umjetnosti, aktivizmu, protestu ili...?

Zbog autoritarnih i opresivnih mehanizama koji vrše pritisak na to kako biramo biti zajedno, pristajemo na kulturu potpune kontrole društvenih odnosa. Mene zanimaju procesi osnaživanja otpora i radikalniji iskaz potrebe za promjenom te paradigme. U tom procesu je zaista nebitno je li to što radim umjetnost, aktivizam, protest ili nešto drugo. Želim moći svakodnevno proširivati kontekst u kojem stvaram, koristim i dijelim s drugima znanje i alatke kojima možemo pružati otpor tom mehanizmu. Umjetnička praksa bitno utječe na to kako mislim kao građanka, ali me i građanska odgovornost bitno usmjerava kao umjetnicu.

Otkud vam ideja?

Od 2006. godine smo intenzivno radili na uspostavljanju dijaloga sa službama koje su direktno odgovorne za oblikovanje javnih potreba u kulturi, znači državnim i gradskim uredima, da bismo promicali usustavljivanje uvjeta rada za izvaninstitucionalnu kulturnu proizvodnju. Pomaci u unapređenju tih uvjeta su otada isključivo kozmetički, u najboljem slučaju. Svjedočimo procesu potpune devastacije kulture, a time i procesu zatiranja kritičkog potencijala umjetničkih praksi. Ta nesretna pozicija umjetnika-pregovarača nas je pacificirala, preselila je fokus s naše borbe za priznavanje kulture kao javnog dobra na uredsku politiku, da parafraziram Petera Gelderloosa. Shvatila sam da je došlo vrijeme za promjenu pristupa problemu, šteta samo što mu osim etike nedostaje i smisla za humor. Akcija na Facebooku, 'Donirajte svoje govno Gradskom uredu za kulturu', pa potom i sama akcija, 'Darivanje', jest mišljena kao građanski poklon-paket instituciji koja darovani sadržaj proizvodi u obilnim količinama, naravno ne samo ona u kulturi, ali i kao test spremnosti zajednice radnika u kulturi na neposluh. U obranu neposluha, citirat ću kolegu Borisa Kadina, odnosno njegovu interpretaciju sadržaja darovanog paketa: 'To govno jest umjetnički ratni zločinac. Ono je sve samo ne govno.'

Umjetnost je i etička kategorija, a umjetničko djelovanje je i etičko. Znače li takve akcije da više nema drugog načina razgovora/komuniciranja?

Igrokaz građanske participacije u procesima odlučivanja o socijalnoj organizaciji života, institucijama i politici u ovoj zemlji služi samo kao neutralizator otpora, stvara privid normalizacije društvenih odnosa i zatire naš etički potencijal. Od prepravljanja postojećih, više me zanima stvaranje novih zajednica, sugovornika, politika umjetničkog i građanskog izbora.

Kakva je bila reakcija?

Reakcije su bile očekivane. Podijeljene na one koji odobravaju takav čin jer sagledavaju dalje od vulgarnosti koju iskaz darivanja vlastitog izmeta na prvi pogled simulira, na one koji su zgroženi i uvrijeđeni i na one kojima je sve to '(ne)kulturno' jednostavno bez veze.

Ukoliko je situacija nedemokratska do te mjere da ni osnovna komunikacija više ne funkcionira, u takvoj je situaciji moguće sve. Bojite li se posljedica? Po sebe osobno ili vaš umjetnički rad, ili po cijelu scenu?

Preuzimam odgovornost za ovu akciju kao subjekt jer je on i formalno i izvedbeno iskaz mojeg nepristajanja na umjetničku i građansku autocenzuru. Posljedica će biti, ali ne samo zbog ove akcije. Bit će ih i zbog manjka ekspertize i političke volje da se umjetnička proizvodnja održi na životu, ali i zbog procesa kooptiranja i egoizma imperijalnih proporcija.

I u ranijim akcijama, poput performansa 'Hrvatska narodna predaja', ili kopanjem po kontejnerima u radu 'REPUBLIKA', već ste pokazali stav u kojem se ne libite progovoriti i javnim akcijama o problemima. Mislite li da je to pravi ili možda čak i jedini put umjetnosti, ukoliko želi biti umjetnost?

Ne znam je li pravi ili jedini, ali jest moj. Mislim da je za umjetnike ključno da rade na mijenjanju mehanizama unutar kojih i zbog kojih nastaje umjetnički sadržaj. U tom smislu u promišljanju vlastitog rada uvijek dajem prednost etici ispred estetike, empatiji ispred utopije, umjetnosti ispred politike, prirodi ispred društva.

Na sličan način prema gradskoj kulturnoj politici reagirao je nedavno i Siniša Labrović. Ima li još sličnih primjera?

Naravno da ima. Umjetnici, kulturni radnici, građani svakodnevno vrše pritisak na politike moći, ukazujući na potrebu destabilizacije autoriteta institucije kao neospornog arbitra naše budućnosti. Od njih učim. Ne zaboravimo da postoji jedna cijela generacija nadolazećih umjetnika i radnika u kulturi koja će iz gerilskih uvjeta braniti pravo na umjetnički rad, mislim pritom na većinu mlađih kolegica i kolega koji nemaju što za izgubiti jer im ova kulturna politika nije omogućila gotovo ništa.

Koja je vaša politička pozicija? Sudeći po posljednjim radovima, bio bi to anarhizam...

Da, moglo bi se reći da mnogo crpim iz anarhističkih ideja, da istražujem i prevodim ih u izvedbeni jezik, ali ne bih rekla da je to moja politička pozicija. Prije inspiracija i otvoreni poziv za promišljanje, djelovanje i uspostavljanje nekih novih solidarnosti.

Ako je suvremeni ples već 'šutke pao', što očekujete da će se dogoditi ostatku hrvatske kulture u bližoj ili malo manje bližoj budućnosti?

Odgovorila bih na ovo pitanje citatom naslova jedne predstave - očekuje nas 'divna divna divna katastrofa'.