Kao jedini glumac u ovom dramskom monologu pojavljuje se glumac ZKM-a Frano Mašković. Jan Fabre potpisuje tekst, režiju, scenografiju, kostimografiju i oblikovanje svjetla. Dramaturginja i asistentica režije je Caroline Lamaison, kostime je dizajnirala Doris Kristić

Tema je predstave ponajprije osobni obračun autora s 'nepodnošljivom žudnjom za uspjehom' koji se u biografiji klauna i glumca ne ostvaruje. U 'Caru neuspjeha' Fabreov se junak – fiktivni klaun ili realni glumac – s lakoćom transformira u mnoštvo likova nastojeći vještinom doprijeti do idealnog i u tom se nastojanju neprestance spotiče o iste pogreške, poput umjetnika prepuštenog ponavljanju istoga. Klaun sve tvrdoglavije pokušava prikazati nešto 'originalno' (jer vježba vodi savršenstvu), čak i kad u tome neprestano podbacuje. Biti izvrgnut ruglu u javnosti dio je igre i on je toga svjestan. Za vrijeme svojih 'radnji' on naširoko razglaba o filozofiji, nudeći svojevrsnu egzistencijalnu obranu svoga raison d'être: 'Zaboravljam sve osim odbacivanja.' To je nedvojben argument za potragu za lijepim, uzvišenim, za 'sanjanjem neostvarivoga sna', a za pisca Fabrea on govori i o stanju uloge umjetnika. Onoga koji je, poput Sizifa, osuđen na neprestano ponavljanje i koji je u svojem zadatku osuđen na neuspjeh.

Fabre je sam Maškovića izabrao na audiciji, a po furioznom tempu u kojem ovaj provodi sat i četrdeset minuta sam na sceni, teško je uopće zamisliti boljeg interpreta ovog složenog teksta. Dok Mašković žonglira ili izgovara rečenice koje upućuju na njegovu potragu za lijepim, odnosno mogućom utjehom u umjetnosti, on ispada iz simboličnog sustava i postaje znak iskoraka, svjesne želje za pobunom ili promjenom, istodobno i uzvišen i tragičan u nemogućnosti da ikoga nasmije ili sebi dokaže da će pronaći prostor u kojem bi smjestio/premjestio vlastito srce.