Drugi pogled,( što je, sjetit će se poznavatelji opusa, sintagma čvrsto povezana uz Dabca) onaj kada se motritelj bolje zagleda, otkriva mu da je posrijedi poseban Tošin pogled na svijet i to po formi i sadržajem. Primjerice slika iz 1934. gdje plesačice Mercedes Goritz Pavelić i Ljubica Valentaković prosto zrakom lete sadrži, osim njih samih, još samo dva elementa - travu u podlozi i nebo u pozadini s bijelim pramenastim oblicima, sve viđeno iz žablje perspektive. Reklo bi se tako to rade majstori Tošina kalibra. U to doba, tridesetih prošloga stoljeća, Toši su sasvim bliska fotoreporterska iskustva, a što znači da je već bi sviknuo da za tehnicističku stranu fotografiranja potroši najkraće moguće vrijeme i da unutar pokreta, bilo kakvog kretanja u obavljanju zadatka treba samo unutar kratka vremena izabrati i snimiti ono što kazuje nabolje i najviše. Naime, snimajući za novine u svakom trenutku morao je biti kadar stići i uteći sa snimljenim pravim trenutkom. To mu je nesumnjivo razvilo brzinu reakcije, gotovo uvjetovane reflekse što mu je u cjelokupnu kasnijem radu iznimno koristilo.

Zato se na svim ostalim njegovim slikama plesa jasno vide plesačice, a pušteno je samo malo rubne neoštrine, tek toliko da pokret ne bi bio ukipljeno zaleđen. Tako se bosonogoj plesačici sasvim jasno vide prsti na stopalima, ali veo i kostim ipak su malo zamućeni da se iskaže pokret. Na snimci balerine Nevenke Perko iz 1936. iz baleta Djeveruše opet je posrijedi žablja perspektiva koja je diskretno erotizirana pogledom pod suknju, ali sva je na njoj izoštreno, folklorna odjeća, obuća i posebno njen pogled preko ramena, ali sama suknja cirkularno je razvučena, napuhana u vrtnji. Ukratko, prava dabčevska fotografija.

Zanimljiva je posebno fotografija polaznica plesnoga studija Ane Maletić iz 1946. godine. Pet plesačica snimljenih bočno bacile u su zrak kolutove koji kao da zajedno čine leteći logo olimpijskih igara. Namjerno ili ne? Možda bi se i to moglo istražiti.

Mornar na karikama iz 1940. primjer je snimljena trenutka mirovanja u pokretu. To se doima kao da je zaustavljen sam vrhunac pokreta, njegova negacija. Fotografija atletičara iz 1939. pak također je zaustavljen pokret, ali u općem naponu pri dramatičnoj maksimalizaciji težnje prema cilju. Po izrazu lica obojice "uhvaćenih" natjecatelja bila je to utrka dugoprugaša. Iz navedenih dinamičkih prizora evidentno je, dakle, da Dabac uvijek hvata onaj odlučujući trenutak unutar pokreta, a ne pokret sam po sebi. Primjer je za to i među kazališnim motivima gdje Dabac snima i jedan popratni grupni portret, sjedeću publiku koja zaista nije u ni u kakvoj kinetičkoj situaciji, ali on hvata neku umirenu, unutrašnju dinamiku onaj odlučujući trenutak kada se publika osjeća uhvaćenom u kazališnoj magiji. U sceni u kojoj se na Lovrjencu mačuju Hamlet i Laert, posebno za Igre angažirani Dabac, također ne lovi pokret nego samo zaustavlja za uvijek pokret kad je dramatski maksimaliziran, viđen kao najčišći simbol kazališne umjetnosti.

Izložba o kojoj je ovdje riječ, a koja je inicijalna manifestacija za ovogodišnje Dane fotografije Arhiva Tošo Dabac, još je jednom pokazala kakvog je sve javnosti nepoznata fotografskoga blaga ostalo iza velikoga fotografijskoga umjetnika i to na sreću dobro očuvana i pod stalnom stručno istraživačkom paskom. Po ovogodišnjem tematskom izboru i prezentaciji sudeći predstoji tu još mnogo muzealsko arhivskoga posla kako u pogledu daljnjeg sortiranja, tematiziranja te posebno dokumentarističkog legendiranja fotografija, barem sudeći po tome što su pojedine fotografije na temu plesa dovoljno iscrpno legendirane, zahvaljujući istaknutoj suradnji s predmetnom strukom, ali šteta je što i teme iz sporta i kazališta nisu na isti način također preciznije potpisane. Jer ti dokumentaristički elementi, sadržaj potpisa pod sliku, itekako su važna vrijednosna komponenta svake fotografije.

Kao i inače Peti dani fotografije ATD predstavljaju i zanimljiv niz radionica, predstava, predstavljanja umjetnika i predavanja koja su, sudeći po temama, fotografima i predavačima, zapravo tematski derivirana iz predmetne izložbe i posebna su dodatna vrijednost koju ATD priređuje. Inače, to je jedna od rijetkih manifestacija u nas u kojoj se fotografiji, kao svjetski zanimljivom i sve masovnijem fenomenu, prilazi ozbiljno i s posebnim smislom za opću zanimljivost teme. Kako oni koji snimaju samo mobitelima i usputno pa tako i profesionalci s naj sofisticiranijom opremom na Tošinim danima imaju što vidjeti, a i čuti.