INTERVJU: lenka udovički

'Napadi na našu obitelj su tužna konstanta, ali nas još više zbliže'

10.03.2017 u 08:25

Bionic
Reading

U povodu zagrebačkog gostovanja predstave 'Antigona - 2000 godina kasnije' razgovarali smo s Lenkom Udovički, redateljicom koja za tportal govori o osuvremenjivanju klasične grčke tragedije, ali i o motivima postratne traume koje danas pronalazimo oko nas. Udovički govori i o svojoj obitelji, djeci i suprugu Radi Šerbedžiji, te o tome kako se nose s čestim napadima u javnosti

Nedavno je Kazalište Ulysses gostovalo u ZKM-u u Zagrebu s vrlo dojmljivom predstavom 'Antigona – 2000 godina kasnije' u režiji Lenke Udovički, što je završilo dugotrajnim pljeskom, a glumci na čelu s glumački nadmoćnim Radom Šerbedžijom i ekspresivnom Majom Izetbegović u naslovnim ulogama Kreonta i Antigone te Ermin Bravo, Katarina Bistrović Darvaš, Dženana Džanić, Jelena Lopatić i Damir Urban izlazili su nekoliko puta na bis.

U povodu gostovanja te predstave razgovarali smo s redateljicom Lenkom Udovički koja preko te klasične grčke tragedije zapravo propituje probleme i dileme našeg vremena.

Ovo doista posebno uprizorenje Sofoklove 'Antigone' započinje otkrivanjem masovne grobnice i ekshumacijama mrtvih, kad forenzičari identificiraju nestale i ubijene, a završava DNK analizom koja dokazuje krvno srodstvo ubijenog s ostalim članovima obitelji. Odmah je jasno da se u predstavi prepliću originalna priča i događaji na našim prostorima 20 godina nakon rata, suprotstavljene su dvije Antigone - ona Sofoklova i današnja - dok su Kreont i društvo prikazani kao članovi obitelji koja traga za sinom nestalim u ratu.

Vaša 'Antigona' direktno pogađa mnoge motive postratne traume, od nemogućnosti pokapanja mrtvih do traženja nestalih i ubijenih. Može li se reći da se Sofoklova pitanja poklapaju s temama naše postratne stvarnosti? 

Bez obzira na to pristupamo li nekom suvremenom dramskom tekstu ili tekstu koji je napisan prije više od dvije tisuće godina, kao što je Sofoklova 'Antigona', uvijek radimo iz trenutka u kojem živimo. A taj trenutak je vrlo ozbiljan i opterećen nerazriješenim sudarom pravde i prava, između kojih stoji naše društvo i cijela naša civilizacija s traumama, krugovima nasilja te dubokim svježim i starim ranama koje se ponovno otvaraju. Te naše današnje rane povezane su sa svime o čemu je pisao Sofoklo. Taj procijep između prava i pravde nismo uspjeli razriješiti.

  • +8
Generalna proba predstave kazališta Ulysses Antigona - 2000 godina kasnije Izvor: Pixsell / Autor: Dusko Marusic

Za mene je u 'Antigoni' posebno značajna jedna korska dionica koja govori o nesreći koja padne na obitelj. Ta se nesreća stalno prenosi s jedne generacije na drugu, ni za jednu generaciju nema izlaza, a zbog nje stradaju i mlade generacije. Mislim da je to vrlo duboka i tragična istina. I mi danas bacamo na pleća mladih generacija traume, podjele, neprijateljstva i mržnje prethodnih naraštaja. Mislim da na to nemamo pravo, ali to se događa. Kao da je to neko klatno, koje ide lijevo-desno, sada u zamahu prema desno. Vidjet ćemo dokle će otići.   

Kreont je u vašoj koncepciji i izvedbi Rade Šerbedžije daleko slojevitiji od originalnog Sofoklova lika. 

Živimo u svijetu u kojem se na stvari gleda pojednostavljeno i površno, sve je crno-bijelo, dobro-loše, to je recept konzumiranja života. Međutim, Sofoklo je kroz likove Kreonta i Antigone govorio puno slojevitije. Kod Sofokla i Antigona i Kreont žestoko brane i argumentiraju svoje stavove i postupke, pa smo to i mi slijedili u koncepciji i izvedbi.

Naravno, Rade je glumac koji umije tragati kroz ono što mu nudi pisac, uvijek ide daleko i duboko, dotakne neke kompleksne slojeve i uvijek donese nešto svoje. U ovoj predstavi Kreont nije samo tiranin koji naređuje i viče, nego je slojevita ličnost koja brani svoje stavove i postupke brojnim argumentima koje možemo razumjeti i čak se složiti s njima. To je jedna od vrijednosti ove produkcije i to nas dovodi u situaciju da moramo ozbiljnije i dublje razmisliti o čitavom tom problemu.       

Kako se vi i vaša obitelj nosite s ponovnim napadima i prozivanjem vašeg supruga Rade Šerbedžije zbog navodnih izjava o braniteljima? Imate li dojam da su se ponovno javili neki duhovi iz prošlosti, koji ga žele opet difamirati, kao što je bio slučaj u 90-ima? 

Kad se dogodi neki takav napad, to nas uvijek kao obitelj ponovno zbliži. A ti napadi postali su na neki način tužna konstanta. Čovjek se uvijek nada da će dobro pobijediti pa je teško vidjeti kako se laži opet vraćaju. Cijela situacija je apsurdna i besmislena te je to eklatantan primjer vrlo destruktivnih pojava u društvu u kojem živimo. 

Kako tumačite tu ogromnu količinu mržnje koja se ponovno pojavljuje u javnosti i koja je usmjerena svemu što je drukčije i različito?

Mislim da su to samo glasni eksponenti manjine, dok većina ljudi ne misli tako i time je potpuno zgrožena. Mislim da su ti koji su započeli hajku protiv Rade brzo uvidjeli da su se zaletjeli i da se bumerang okrenuo i vratio njima. Ovaj put su precijenili svoju moć misleći da će ljudi povjerovati njihovim lažima. Mislim da je to stvarno suludo.

Kako doživljavate ovo vrijeme u kojem svjedočimo valu neokonzervativizma i radikalne desnice u društvu?

Zapravo je nadrealno biti svjedokom ponovnom pokretanju tog nekog kruga, kao da opet tonemo u neke bivše priče za koje smo se nadali da smo ih prevladali i izašli iz njih. To je posebno loše za mlade generacije, za koje smo se nadali da će živjeti bolje živote i imati ljepšu budućnost. Kako sam sada zrelija, direktnije vidim tu manipulaciju, to izvlačenje koristi i puštanje magle da bi se iza toga pravili neki veliki dealovi i da bi netko obrtao velik novac i dograbio se vlasti.

Pitam se što su ljudi spremni učiniti zbog vlastite koristi, bez obzira na to koliko će to čitavu zajednicu gurnuti unazad te zaustaviti razvoj i progres u Hrvatskoj? Mislim da Hrvatska ima fantastične potencijale i da ima pravo ići naprijed. Ali taj zaokret udesno trenutačno je svjetski trend. Ono što nam se prije 20 godina činilo kao neka čudna devijacija sada se na žalost pokazuje kao trend. Naravno, čovjeka zbog tog trenda hvata užas, najviše zbog mladih ljudi koji odrastaju u takvom čudnom okolišu, a trebaju krenuti u nove živote. S druge strane, ako pogledamo historiju i to neko klatno, koje sam već spomenula i koje se pomiče malo lijevo, zatim desno, vidljivo je da sada snagu dobivaju destruktivne sile. Optimist sam i vjerujem da će taj zamah klatna udesno sigurno pokrenuti i ljude s pozitivnom energijom, one koji će imati snage, ideje, načina i kreativnosti da se prevladaju ove zaista mračne tendencije.  

Kako objašnjavate pokušaj Crkve i nekih katoličkih organizacija, pa i državnog vrha, da se miješaju u pravo žena da raspolažu vlastitim tijelom i da se zabrani abortus te da se čak mijenja naš liberalni zakon?

Mislim da je to apsurdno i besmisleno. To je pokušaj koji ne može uroditi plodom jer su se žene već prije nekoliko generacija izborile za ravnopravnost i slobodno odlučivanje o svom tijelu i abortusu. Mislim da neće biti moguće nametanje takvih ideja. Moja baka je bila potpisnica Povelje o pravima žena u Ujedinjenim narodima u ime Bolivije i ona je tu svoju borbu za ravnopravnost žena i svoja uvjerenja da žena ima pravo odlučivati o svom tijelu i svojoj sudbini prenijela na svoju kćer, moju majku, a ona na mene i moje sestre. Mislim da je to apsolutno promašen pokušaj. To mi je nezamislivo i zvuči mi kao neki loš SF.

Predajete na studijskom programu Gluma i mediji pri Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Kakva su vaša iskustva u radu s mladim ljudima?

Divna! Taj me rad s mladim ljudima jako inspirira. Raditi s mladim ljudima, gledati kako se otvaraju i otkrivaju sebe i život, ulaze u svijet umjetnosti i teatra te im pomagati u tome daje mi izuzetnu satisfakciju. To je vrlo zahtjevan i odgovoran posao, a ja im se predajem sto posto, ali i tražim i od njih stopostotnu predanost u studiju, poslu i istraživanju. U 'Antigoni', kao i u prošlogodišnjoj predstavi 'Shakespeare ljetne noći - varijacije', igra dio naših studenata. Kako je 'Antigona' bila koprodukcija sa sarajevskim MESS-om, u predstavu su uključeni studenti sa sarajevske Akademije. Bilo je divno vidjeti kako se ti mladi ljudi druže i uče jedni od drugih. Kad uđem u učionicu i vidim te divne, mlade i pametne ljude, znam da će Hrvatska prebroditi sve ovo mračno i ružno što se događa u ovom trenutku. Njihov se glas još uvijek ne čuje dovoljno, ali nadam se da će se uskoro čuti.   

Što rade vaše tri kćeri? Jesu li završile školovanje?

One su na raznim stranama. Najstarija Nina diplomirala je film i medije u Philadelphiji, a trenutačno je u Los Angelesu te radi u kreativnoj agenciji za talente. Srednja Vanja je na završnoj godini psihologije u Beču, a najmlađa Milica uzela je pauzu između srednje škole i studija te trenutno putuje po svijetu. Ona će vjerojatno studirati muziku.