Kao i uvijek kad je riječ o radovima s potpisom Boruta Šeparovića, odgovor je višeznačan, istodobno pitak i pitijski.

Šeparović je poznat po tome da marketinške strategije uspješno implementira u svoj rad, najprije kako bi ga učinio dovoljno 'sexy' i 'pop' te tako privukao što veću medijsku pažnju i brojniju publiku, ali i kako bi se tim istim strategijama igrao u izvedbi samoj. Koncepti i procedure takvog spoja – poput medijske i izvedbene manipulacije, prikrivanja i zametanja tragova iznutra i izvana, iznevjeravanja očekivanja ili poigravanja percepcijom... – zato i jesu nemilosrdne prema onima koji ih žele pogrešno tumačiti, a ni prema onima koji ne žele nisu ništa blaže.

Suprotno od razglašenog '55+' u Dvorani Lisinski, 'Budućnost je sada' gotovo je nevidljivo dvanaestak puta odigran za mali broj gledatelja u konferencijskoj dvorani zagrebačkog sjedišta Hrvatske gospodarske komore. Mjesto nije slučajno odabrano jer institucija koja je domaćoj ekonomiji i boljitku domaćih smrtnika pridonijela samo time što je bila uteg oko vrata svojeg 'kao greh lepog' predsjedničkog kandidata, zaslužuje biti i nešto manje službenom pozornicom nego što je to ionako. Projekt je i pažljivo tempiran, s obzirom na to da vrijeme kad svi na ovaj ili onaj način govore o bližoj ili daljoj utopiji, u okviru Subversive Festivala kao i na predizbornim skupovima, zaista jest ono kad i (se) kazalište(m) može i treba govoriti o – budućnosti.

Umjesto lakim obećanjima ili strukturnim promišljanjem hoda kroz institucije ili mimo njih, Montažstrojev govor o budućnosti zasniva se na dramskom predlošku Rainera Wernera Fassbindera 'Anarhija u Bavarskoj'. Kazališni rad slavnog filmaša u Hrvatskoj je postao poznatiji nakon što je mali zagrebački izdavač DAF objavio knjižicu tekstova iz njegove radikalnije faze, među kojima je najeksplicitniji upravo ovaj koji iz pozicije realizirane utopije, u ovom slučaju socijalističko-anarhističke zajednice, govori o njezinim slabostima i upisanim pogreškama. Kako utopija kao tema, bez obzira koriste li se povijesni podaci ili takozvani zdrav razum, nužno povlači i ustaljene fraze poput onih o dobrim namjerama popločanom putu u pakao ili krmači koja proždire svoj okot, 'Budućnost je sada' od njih ne bježi.

Baš naprotiv, uspostava Socijalističke Anarhije Hrvatske u 2017., što je pozicija iz koje kreće izvještaj-tekst predstave u izvedbi dramskim likovima ili scenskim imenima zakrivenih Ratka Ivekovića, Svebora Kamenskog Baćuna, Siniše Kovača, Nikole Nedića, Sare Renar i Darija Stajčića, zna svoje mane i pokušava se s njima nositi. Nakon što se jedva kontroliranom stihijom razvlaste kapitalisti, ponište novac i religija, a hramovi pretvore u muzeje, izgradnja društva utopije ostaje samo ideologijom podgrijano i paranoično preživljavanje u gotovo predcivilizacijskim uvjetima. Izvođači pod svojim imenima i prezimenima tvrde da su na to spremni, izvrgavajući ruglu sve koji to nisu, i time samo učvršćuju vjeru u novim mogućim sljedbenicima – samim gledateljima njihove igre.

Tu je otprilike i kraj suspenziji nevjerice, a 'Budućnost je sada' pretvara se u stroj za manipulaciju i prodavanje revolucionarne magle, namijenjen onima koji su je već kupili.

Od inverzne strategije medijske (ne)prezentacije, preko odustajanja od kapitalističke logike već pri samom dolasku jer se ulaznice ne kupuju novcem već razmjenjuju za jelo, piće ili intelektualne usluge, do himničnog songa o dva sata rada dnevno i slobodnoj ljubavi u ostatku dana ili činjenice da su izvođači mladi i šarmantni u svojoj vjeri ili naivnosti... sve to ovu predstavu svrstava u hibridni žanr teatralizirane reklame koja, drskim relativiziranjem koje ne umanjuje snagu tematiziranog, odustaje od ideologije i prodaje isključivo samu sebe.

Montažstrojevu 'Budućnost' moguće je, s jednakom dozom zadrške, čitati kao naivni zagovor i konačni flaster na usta svim pozivima na 'evoluciju, a ne revoluciju', ali i kao ciničnu opomenu ili odustajanje od čak i mogućnosti drukčijeg pogleda na svijet. A zapravo je tek kazališna igra koja se, sublimirajući nezadovoljstvo i besperspektivnost, pita je li danas živa izvedba uvjerljivija od Facebooka, angažiranog filma i marketinško-političkih spinova. Ako jest, budućnost čeka iza ugla, a ako nije – već je prošla, pa nema smisla ni romantično buljiti u nju.