COSTANZA QUATRIGLIO

'Moj film o modernom Odiseju istinita je i osobna priča koja je istovremeno vrlo univerzalna'

12.11.2018 u 10:51

Bionic
Reading

Na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu gostuje talijanska redateljica Costanza Quatriglio s filmom 'Kao da je moj sin', u kojemu glumi i hrvatska glumica Tihana Lazović. U njemu autorica govori o dvojici braće koja su kao djeca u Italiju pobjegli iz Afganistana pred progonom etničke manjine Hazar, a priča je zapravo istinita, temeljena na životu protagonista iz ranijeg redateljičinog dokumentarca. Film se prikazuje u ponedjeljak, 12. studenoga

Otkad su kao djeca pobjegli iz Afganistana pred progonom etničke manjine Hazara, braća Ismail i Hassan žive u Italiji. Nakon nekoliko uznemirujućih telefonskih razgovora s majkom, za koju su vjerovali da je mrtva, braća će se naći na prekretnici. Trebaju li se vratiti u udaljenu zemlju i suočiti s obiteljskom sudbinom ili ostati u svojoj domovini?

Radnja je to filma 'Kao da je moj sin', istinite priče temeljena na životu Mohammada Jana Azada, protagonista redateljičina dokumentarnog filma 'Il mondo addosso' (2016.). 'Kao da je moj sin' premijerno je prikazan izvan konkurencije na Festivalu u Locarnu 2018., a na ZFF-u se prikazuje 12. studenoga.

Costanza Quatriglio rođena je u Palermu. Njezin prvi dugometražni film 'L'isola' prikazan je, među ostalim, u programu 15 dana autora u Cannesu 2003. (Nagrada CICAE Art Cinema) i na festivalima u Pusanu i u Rotterdamu. U novijim filmovima, 'Il mondo addosso', 'Terramatta', 'Triangle' i dr., autorica isprepliće elemente stvarnosti i fikcije.

Otkako ste 2003. snimili svoj dugometražni igrani prvijenac, bavili ste se samo dokumentarnim filmom. Zašto ste se filmom 'Kao da je moj sin' odlučili vratiti fikciji?

Dok sam snimala dokumentarni film o maloljetnim migrantima, 'The World on Their Shoulders' (2006.), upoznala sam Jana, mladića čija me osobna priča nadahnula. Poput mnogih mladića njegove dobi, on godinama nije dobivao nikakve vijesti o svojoj obitelji, još otkako ga je, kao dječaka, majka natjerala da pobjegne iz Afganistana. Kada mi je nakon nekoliko godina Jan javio da je pronašao majku, počela sam razmišljati o tome da bi se njegova priča mogla ispričati kroz igrani film. No, znala sam da će biti potreban velik glumački trud kako bi se izazvali duboki osjećaji o kojima se kroz film govori, a glumačke izvedbe i dobra režija mogu dirnuti u one emotivne žice u koje dokumentarni film ponekad ne može.

Zašto ste se odlučili posvetiti upravo Janovoj priči kao predlošku za 'Kao da je moj sin'?

To sam odlučila jer sam shvatila da je njegova osobna priča zapravo vrlo univerzalna. Pritom mi je, prilikom pisanja samog scenarija, velik izazov predstavljalo kako ne samo iznijeti tu osobnu priču od koje sam krenula, već i kako je upotrijebiti kao zrcalo sličnih priča iz cijelog svijeta. Čini mi se da je u njegovoj istinitoj priči sadržan duh velikih bezvremenskih priča: o putovanju i povratku u domovinu, čiji protagonist je poput modernog Odiseja.

Kada je riječ o igranom filmu potaknutnom istinitim događajima, kako ste pomirili te dvije spojene stvarnosti, dokumentarnu i fikcionalnu i kako ste se pritom odlučili za određeni pripovjedni i vizualni stil?

Prije no što počnem snimati dokumentarni ili igrani film, uvijek si postavljam ista pitanja o tome kako pronaći točku gledišta koja je ključ priče. U slučaju filma 'Kao da je moj sin', odlučila sam se za strukturu putovanja, te na početku filma pratimo Ismaila i preuzimamo njegovu perspektivu; kamera mu je pritom vrlo blizu. Kako se priča razvija i dok se upoznajemo s njegovom dramom, perspektiva se širi, a gledatelji, zajedno s drugim likom, djevojke Nine, počinju sudjelovati na putovanju gdje se pripovijedanje i spoznaja preklapaju. Spoznaja o Ismailovoj osobnoj drami postaje spoznaja o drami jednog naroda. Kada Nina shvati da iza intimne priče o Ismailu i njegovoj obitelji stoji drama hazarskog naroda, film se radnjom prebacuje u Pakistan, a planovi se šire. Scenarij je napisan tako da osjećaji koji će biti prikazani budu duboko ukorijenjeni u onome što proživljavaju likovi Hazara. Na primjer, svi muškarci koji su sudjelovali u sceni pogreba, u svojim su životima proživjeli istu situaciju te podijelili svoju bol vjerujući u važnost toga da svijet sazna za dramu hazarskog naroda.

Jeste li onda od samog početka film zamišljali kao priču s tolikom širinom, priču o Hazarima?

U početku nisam ništa znala o povijesti hazarskog naroda. Kad sam odlučila snimati ovu priču, dojmio me se aspekt ljubavi na daljinu između sina i majke koji su bili razdvojeni toliko godina. Tek kasnije, kada sam produbila spoznaje, shvatila sam da iza Janove priče stoji drama progonjenog naroda. Iz tog razloga lik Nine u filmu prolazi kroz proces približavanja i upoznavanja drugačijeg. Ona, zahvaljujući bliskosti s Ismailom, predstavlja perspektivu koja se osvještava putem pažnje i priznavanja različitosti.

Odličan glumački trio iznio je čitav film. Zašto se ste odlučili upravo za njih, kao kombinaciju naturščika i profesionalnih glumaca?

Od njih troje samo je Tihana Lazović profesionalna glumica, dok Basir Ahang, koji glumi Ismaela, i Dawood Yousefi, koji glumi njegovog brata Hassana, nisu. Oni su zaista proživjeli duboke osjećaje o kojima film govori, te ih se dobro sjećaju, baš kao i sve osobe koje gledamo u pakistanskom dijelu filma. Glumačka priprema je bila duga i predana, a ključna je bila suradnja te su svi odradili čudesan posao. Tihana je imala malo scena na raspolaganju da nam iznese tko je Nina. Na svakom je detalju radila s jednakim žarom te se uskladila se s Basirom poput glazbenog instrumenta. Čak i s Basirovim tonom talijanskog, koji im je oboma zajednički, a nijednome nije materinji jezik.

Koliko je zahtjevno raditi s glumcima kada u filmu govore nekim drugim jezikom?

Vrlo zahtjevno, no istodobno je i prilika da se pronađu dublji komunikacijski kanali i uspostavi razumijevanje višeg stupnja, a upravo se to dogodilo Tihani i Basiru. S Basirom smo izgradili lik Ismaila zahvaljujući prijevodu i prilagodbi dijaloga na hazarskom jeziku te je, u nastojanju da pronađe riječi kojima bi se izrazio na materinjem jeziku, Basir stekao samopouzdanje u vezi lika kojeg je tumačio. S Tihanom smo se prilikom rada na Nininom liku veoma usredotočile na jezik tijela te doživjele i čudesne trenutke u kojima nije bilo ni potrebe za riječima.

Možete li nam više reći o onom posebnom prizoru kada Basir ponovo susreće svoju majku?

Mislim da sam taj dan snimila najtežu scenu u životu. Baš kao što su muškarci koji su sudjelovali u sceni pogreba svi proživjeli traumatično iskustvo pokapanja bliske osobe uslijed napada na vlastiti narod, tako su i sve žene koje su se pojavile u toj sceni filma vidjele u Ismailu – u Basiru – vlastitog izgubljenog sina. Sve one proživjele su odvajanje i gubitak djeteta te sam na snimanju sam osjećala odgovornost prema stvarnim ljudskim osjećajima osoba koje su velikodušno odlučile svoju osobnu bol ogoljeti na filmu. Kada smo snimali taj prizor, nastala je čarobna atmosfera tišine i dubokih osjećaja, poput zajedničke molitve. Filmska ekipa je bila dovoljno daleko da se stvorilo intimno ozračje i koncentracija koja je omogućila tim ženama da se predaju osjećajima. Još se nešto iznimno dogodilo kada smo snimali tu scenu: Basir je susreo svoju pravu majku koja je stigla iz Kabula da ga vidi. Nisu se vidjeli dulje od deset godina i svi smo bili zaista veoma dirnuti. Ako moram objasniti zašto volim kada se preklapaju film i stvarnost, odgovor leži u tom susretu.

Dio filma koji se odvija u Pakistanu sniman je na lokacijama u Iranu. Koji su bili najveći produkcijski izazovi s kojima ste se susreli tamo?

Snimanje u Iranu bio je ogroman produkcijski izazov i mi smo ondje bili prva talijanska filmska produkcija od 1976. Prvo smo mjesecima morali čekati službena odobrenja, nakon što smo završili snimanje u Trstu. Bilo je važno snimati upravo tamo jer smo morali otići u zemlju gdje živi hazarsko stanovništvo, a za priču je važno da Ismail sretne svoj narod. Samo snimanje u Iranu bila je pustolovina. Bilo je teško jer smo se često selili i nije bilo lako organizirati snimanje s toliko ljudi, no hrvatsko-iransko-talijanska ekipa bila je kombinacija prepuna energije.

Kakvi su vam planovi i ideje za budućnost – dokumentarni, igrani filmovi ili opet neka kombinacija?

Trenutno radim na više projekata koji se međusobno razlikuju u pogledu zahtjevnosti. Tako da dok razvijam produkcijski složen igrani film, trudim se snimati i jedan jednostavniji igrani film. A istovremeno se u meni opet probudila želja da se vratim jednom starom dokumentarnom projektu. Sve u svemu, film je film, definicije su nevažne!