ROSE IS A ROSE IS A ROSE

Mogu li ruže ljubavi bez klišeja?

10.03.2010 u 17:04

Bionic
Reading

Jedno od brojnih općih mjesta ne samo suvremenog teatra, već i izvedbenih praksi u cjelini, jest mantra o izvedbi kao o mjestu oslobađanja raznolikih i divergentnih čitanja publike, o bliskim i intenzivnim susretima izvođača i publike koji su stanju osloboditi recepcijsko polje i prebaciti žarište s prepakirane, didaktične dramske 'poruke' na proces, trajanje, iskustvo...

Dakako, ta uvjetno naslovljena sugestivnost modernog teatra u praksi uvijek nosi potencijalni rizik, koji na sebe moraju preuzeti kako autori-izvođači tako i (nenamjerna) publika. U realnosti hrvatskog teatra, posljednji projekt Ivane Sajko 'Rose is a rose is a rose' , koji je hrvatsku premijeru, nakon Graza, Munchena i Luzerna, doživio 9. ožujka na pozornici ZKM-a bilježi pozitivan iskorak u izvedbi koja se unutar svoje slobodne i nezadane strukture uspijeva uglavnom riješiti docirajućeg tona sa scene.

'Rose is rose a rose is a rose' predstavlja se u formi autoreferencijalnog čitanja-performansa autorice Ivane Sajko u pratnji četvorice glazbenika, Vedrana Peternela, Krešimira Pauka, Alena Sinkauza, Nenada Sinkauza. Radnja, ili možda bolje rečeno okvir dramsko-performativne situacije jest sljedeći: ljubavna priča koja se dešava u noći kada na ulicama predgrađa izbija frka.

Na tu rudimentarnu shemu nakalemljena je slobodna i asocijativna dramska forma, fragmentarno iskazivanje autorice koja kroz sat i pol izvedbe neprestano žonglira među ulogama 'dramskih lica', pripovjedača, meta komentatora djelujući kao kakav maître de cérémonie. Malo drukčije rečeno, najeksploatiraniji literarni predložak ljubavnog susreta izvodi se u uber-suvremenoj hibridnoj formi.

Naslov projekta posuđen je od Gertrude Stein, a cijeli projekt inače obilježava visoka svijest suvremenog, autoreferencijalnog pisanja, svijest o jeziku kao prostoru stalnog raskoraka između iskaza i performansa. Kratke, eliptične rečenice, brojna ponavljanja - izvedbena forma Ivane Sajko posve je razvezena i razvedena.

No mjesta na kojima izvedba dosiže onu sugestivnost koja dokida 'didaktiku sa scene' nisu u znalačkim ili umjesnim referencijama, već dolaze kroz sinesteziju teksta i glazbe (koja se kreće u širokom luku od citiranja pop klasika do akustičnih i elektronskih improvizacija) te kroz ispovjedni, neopterećeni i visoko poetični iskaz. U tom pogledu, umetnuti metakomentari s postavkama filozofa Alaina Badioua o disjunkciji u ljubavi ili opaske o kompoziciji Rembrandtova platna nepotrebno razbijaju inherentnu sugestivnost scenske namjere.

Ivana Sajko donosi na scenu zaokruženo autorsko pisanje dok istodobno djelovanje u ulogama redateljice i izvođačice rezultira primjerice u početnoj neuhodanosti izvedbe i ponekim mjestima praznog scenskog hoda. Ukratko, ono što funkcionira u tekstu nije nužno scenski, i obrnuto. Ljubavni predložak tretira se kroz rastrzane bilješke, kroz proizvoljni šum komunikacijske buke, kroz svijest o nemogućnosti iskoraka iz nekih zadanih situacija.

Na kraju, unatoč nekolicini manirizmima suvremene prakse (inače, ne pretjerano prisutnim na hrvatskim pozornicama), 'Rose is a rose is a rose' sasvim je dovoljno pomaknula fokus s vlastite tendencije na publiku ostvarivši u cjelini intimistički ton čija interpretacija ostaje u krajnje osobnoj vizuri posjetitelja.