INTERVJU: DINO PEŠUT

Mladi u Hrvatskoj izumiru poput pandi

02.05.2015 u 12:27

Bionic
Reading

Mladi dramatičar Dino Pešut, dobitnik dvije državne nagrade Marin Držić i to za radikalnu dramu "L.U.Z.E.R.I." i za tekst "(Pret)posljednja panda ili statika", koja će se praizvesti u režiji Saše Božića 16. svibnja u ZKM-u, značajan je po tome što je u hrvatsko kazalište unio probleme generacije rođene početkom devedesetih o kojima se do sada malo ili nimalo govorilo na kazališnim daskama.

Pešut je iskustvo stekao radeći kao dramaturg na predstavama "Žuta crta" redatelja Ivice Buljana i "Tartuffe" Jerneja Lorencija u ZKM-u, koje su obilježile sezonu u Zagrebačkom kazalištu mladih. Napisao je tri drame – "Pritisci moje genearcije", "L.U.Z.E.R.I." i "(Pret)posljednju panda ili statiku", i u njima je oslikao tzv. izgubljenu generaciju, koja je stasala u kaotičnom tranzicijskom razdoblju i u uvjetima liberalnog kapitalizma ne može naći svoje mjesto u hrvatskom društvu.

Koje su teme u fokusu vaše najnovije drame "(Pret)posljednja panda ili statika", koja se bavi, kao i prethodne dvije, problemima mladih?

U tom tekstu pratim odrastanje četvero mladih ljudi od trenutka njihovog rođenja u Sisku, preko ratnog perioda, školovanja i studiranja u Zagrebu, sve do njihove 28 godine, koji imju slične startne pozicije, ali će ih život odvesti potpuno razičitim putevima: jedan će završiti u Parizu kao umjetnik, drugi postati tzv. lijevi salonski intelektualac, treći odlazi putem opurtunizma, a meni najdraža osoba iz drame, Marija, ostaje na zemlji, ima obitelj i zadržava najviše čovječnosti.

Možete li objasniti koliko su rat i poratno razdoblje, te tranzicija odredili živote vaših likova ne samo u ovoj nego i u ostalim vašim dramama?

Činjenica da su rođeni 1990., te odrastali u ratnom i poratnom periodu određuje njihove živote, međutim, oni su više okupirani vlastitim intimnim svjetovima i emotivnim pitanjima, nego događajima na društvenom planu. Sada kad pogledam te tri drame u cjelini doživljavam ih kao trilogiju o mladim ljudima koji se pokušavaju osamostaliti i formirati u nesigurnim vremenima. U "Pritiscima moje generacije" mladi ljudi više se ne suočavaju s traumama i posljedicama rata, nego s roditeljima, neočekivanom trudnoćom, ljubavnim trokutom, lošom ekonomskom situacijom, velikim očekivanjima, emotivnim kaosom... U "L.U.Z.E.R.I-ma" se bavim temom prijateljstva, a naznačujem i pitanja homoseksualizma i govora mržnje, ksenofobije te ekstremnih političkih stavova, koji su u pisanju drame bili naglašeni u medijima. Dakle, ratna i poratna zbivanja više su kulisa i pozornica za njihove intimne drame.

379501,378742,378812,378606

Što ste htjeli sugerirati terminom 'pretposljednja panda' iz naslova, koji automatski asocira na odumiranje vrste?

Naslov drame ima političke i kulturološke konotacije. Naime, mladi ljudi su najugroženija vrsta u društvu, kao i pande, koje u Kini simboliziraju način mijenjanja političkog ustrojstva države, ali istodobno predstavljaju vrlo specifične životinje poznate po ljekovitom djelovanju na ljudsku psihu. Zbog toga se fenomen mladih u Hrvatskoj može usporediti s problemom pandi. Statistike pokazuju da je iz Hrvatske u Njemačku u zadnje dvije, tri godine emigriralo oko 40 tisuća ljudi, a među njima je bilo oko 70 posto mlađih od 35 godina.

Dakle, mladi odlaze, izumiru poput pandi, a društvo se time uopće ne bavi. S druge strane, termin 'pretposljednja panda' simbolizira one zadnje romantičare, koji obraćaju pažnju na ljepotu svijeta, dok su ostali okupirani dnevnopolitičkim govorom i sitnim trivijalnostima.

Koliko je Sisak, bremenit brojnim problemima, od nezaposlenosti do propale Željezare, utjecao na vaš odabir tema?

Od trauma iz djetinjstva ne možeš pobjeći. Sisak je grad slučaj i u njega su upisane sve moguće predrasude Hrvatske, a možda i cijelog prostora bivše Jugoslavije. Sisak je nekad kao bogat industrijski grad bio oličenja ideološke formacije koja se stvarala u bivšoj Jugoslaviji s teškom industrijom, jakom radničkom klasom i miješanim stanovništvo, te je uspio biti odraz jedne ideologije. Zatim Sisak u devedesetima postaje odraz sasvim drukčije ideologije, one isključive, nacionalističke, a potom se razvija prema kapitalističkom modelu, koji je neodrživ, jer se na nekadašnjim temeljima smoupravnog aocijalizma u ovim tržišnim uvjetima ne može izgraditi nešto novo. Tvornice su propale, ljudi su nezaposleni – svaki treći radno sposoban Siščanin ne radi, a tu su i teme ekologije s kojima se Hrvatska još nije ni stigla pozabaviti. Bez obzira na njegovu sadašnjost, Sisak će uvijek biti prostor mog odrastanja koji je snažno utjecao na moj način promatranja svijeta.

Jesu li te nagrade Marin Držić utjecale na vaš status dramskog pisca?

Nagrada Marin Držić ima veliki značaj, međutim, kod mene se to najviše manifestiralo na financijskom planu jer su mi ta priznanja omogućila da živim nekoliko mjeseci. Primjerice, kad sam dobio nagradu za "Luzere", koja je rubna drama, hrabra i ambiciozna, jezički zahtjevna, pisana suhim, gotovo dokumentarnim stilom, mislio sam kako će joj to priznanje pomoći na njenom putu do realizacije u kazalištu, međutim, to se nije dogodilo, a mislim da ni neće. Općenito gledano, mladi dramski pisci su u nezavidnom položaju jer ne postoji jasna strategija po kojoj instance moći, prvenstveno politička volja i njihovi reprezentanti u kazalištima, omogućuju postavljanje novih drama mladih autora u kazalištima. To ne može biti niz slučajnosti ili rezultat igre slučaja, nego mora biti odraz jasne strategije i odgovornog odnosa prema novom hrvatskom dramskom pismu.

Imate inozemna iskustva, radili ste performans za off program BITEF-a, u Wiesbadenu ste bili na Forumu mladih europskih dramatičara s "Pritiscima", a bili ste i u programu "Traverse 50" edinburškoga kazališta Traverse. Da li i vi popu nekih vaših likova razmišljate o odlasku iz Hrvatske?

Mislim da pitanje odlaska u inozemstvu strepi nad glavama svih mladih ljudi, pa tako i nad mojom. Ako ste ikada putovali autobusom za Munchen mogli ste vidjeti gomilu mladih ljudi, koji svaku večer odlaze raditi u Njemačku. To je hrvatska stvarnost. Naime, odlika svake manje sredine jest da teži održavanju pozicije status quo što je posve razumljivo jer nudi sigurnost, a s druge strane jako smo nemilosrdni prema onima koji su ambiciozni. Mladi ljudi traže izlaz iz takve situacije. Ja trenutačno ne razmišljam o preseljenju u drugu zemlju, međutim, to ostavljam kao otvorenu opciju i dopuštam si mogućnost da jednog dana to i učinim.

Zbog čega se mladi ljudi najviše odlučuju na odlazak iz Hrvatske? Je li to problem nezaposlenosti?

Naše društvo je nemilosrdno prema svakoj mladoj generaciji. Za razliku od naših roditelja, moja se generacija morala sama probijati u posve novom setu vrijednosti neoliberalnog kapitalizma u kojem dominira egzistencijalni grč, a s druge strane vode se neki čudni ratovi u visokoj politici i kulturi u kojem mladi ljudi nisu niti žele sudjelovati. Također, nikada se nismo riješili prošlosti, tako da kod nas vlada neka čudna mješavina prošlosti i sadašnjosti, koja egzistira u vrlo praktičnom smislu: inzistira se na kapitalizmu, a nismo savladali ni tranziciju. U Hrvatskoj, kao uostalom i u svijetu, ne postoji ništa što nam može dati osjećaj sigurnosti, ali postoji jaka frustracija i osjećaj beznađa, ne vidi se izlaz.

Kakva kulturna klima dominira među mladom populacijom, naginju li progresivnim ili konzervativnim idejama?

Stavovi mladih se radikaliziraju. Mislim da će nove generacije biti još polariziranije, jedni će otići još ektremnije udesno, a drugi ekstremnije ulijevo što je logično jer je kod nas u visokoj politici sve nagruvano oko centra pa će to biti njihov odgovor na dominantnu političku struju. Znači, jedni će preuzeti neke nacionalističke ključeve poput jake religije ili jakog nacionalizma i zastupati simbolički red, koji im je zapravo nametnut, jer ništa drugo nemaju, čak niti kapitalističku ideologiju uspjeha za koju bi se mogli zakačiti. Na drugoj strani postojat će oni koji će zastupati liberalnu i ekstremno proeuropsku opciju, i oni će se vjerojatno vrlo brzo odseliti iz Hrvatske.

Može li kapitalitička logika i inzistiranje na samodrživosti kulture na tržištu uroditi nekim pozitivnim pomacima, recimo u kazalištu?

Mislim da je to neodrživo i vrlo opasno, što potvrđuje slučaj britanskog kazališta koje se još nije oporavilo od Margareth Tacher. U kulturi se sve više govori o novcu, želja za uspjehom i profitom zasjenila je zanos za kazalištem, a o umjetnosti se govori gotovo menadžerskim jezikom. Honorari se bezobrazno ruše što neminovno mora dovesti do komercijalizacije. Mislim da je model financiranja javnih kazališta od strane grada i Ministarstva kulture naša prednost i trebamo ga sačuvati, jer institucije moraju čuvati umjetničku kvalitetu i u skladu sa svojom socijalnom funkcijom odgajati publiku i nuditi prostor za promišljanje i estetsko obrazovanje, dok je novac od europskih fondova uvijek dobrodošao.