OTVORENO PISMO EUROKAZA

Ministrice, Vaš dosuđeni novac navlači nas na crne misli!

03.04.2014 u 13:35

Bionic
Reading

Gordana Vnuk, Anja Maksić Japundžić i Branko Brezovec iz Eurokaza uputili su otvoreno pismo ministrici kulture Andreji Zlatar Violić u kojem kažu da je tek prilikom objave smanjenih proračunskih sredstava za kulturu odlučila govoriti o teškom stanju u kulturi, premda je naznaka istog bilo već i na početku kad je preuzela mandat. Pismo prenosimo u cijelosti

Ovo pismo koje začinjamo zajednički, u ime autorskog i produkcijskog tima Eurokaza, pisat ćemo u prostoru razmaka; pismo pomaknuto u daljinu koja, bar smo tako zamišljali, Vama i Eurokazu nije bila niti svojstvena niti do sada potrebna. No taj se razmak pojavio nenadano, a s njime i naša nevoljkost, te se povećavao od dana kada ste postali ministricom. Shvaćali smo to manjim dijelom kao užurbanost Vaše funkcije, a više kao signal onog borhesovski tiha razumijevanja o kojem on, istina, govori kad ističe relaciju s majkom, a kojem nisu potrebna iscrpna pisma i susreti, već samo kratka razglednica otajne prisnosti.

Ali Eurokaz nije, ministrice, od Vas dobio ni razglednice.

Što će reći, od dana Vaše inauguracije Eurokaz u odaje Ministarstva nije imao pristupa, čak ni kada je želio ozbiljno razložiti svoje nove interese, razloge svoje tranzicije u produkcijsku kuću.

Sada nam ta pomaknutost u daljinu koristi da govorimo s pozicije principa (ne Gavrila), jer osjećamo neugodnost i posramljenost pred nepodnošljivim solilokvijima demagoškog isticanja, kojima ovih dana punite medije. Vašim solilokvijima da je stanje hrvatske kulture postalo katastrofalno (svi navodi prema tportal.hr od 28. ožujka).

Na stranu svaki cinizam, naš, ali ponajprije Vaš, jer ta dijagnoza o strašnom trenutku hrvatske kulture dolazi iz Vaših mjerodavnih usta i više otkriva Vašu potpuno nesigurnu i neprilagođenu poziciju u Vladi (u službi ste Vlade, a ona je, po Vama, glavni krivac sadašnje katastrofe); bez cinizma, ako se može; pokušat ćemo, dakle, saviti cinizam u liniju teze: nije hrvatska kultura tek sada dosegnula katastrofično ili, misli se ponajprije na njezino financijski katastrofalno, stanje, već da je ona u njemu otkad je te kulture.

To sada zvuči preuzetno, nedovoljno udaljeno od revolucije cinizma, ali za to ima čvrsto položenih argumenata koje je, ima tome nešto vremena, iznio i jedan bivši ministar kulture, Vujić, i jedan profesor emeritus, Zuppa.

Dakle, to je naša linija principa: katastrofa je trajno i ustrajno prirodno stanje hrvatske kulture, a Vi o njoj (i o katastrofi i o kulturi), iako ste za to kapacitirani, iako je na početku Vašega mandata bilo nekih signala u tom smislu, ne želite razgovarati ni s kim.

Za Vaš nastup od prije nekoliko dana pri objavi rezultata natječaja odabrali ste lirizam. Po Gideovoj formuli: Lirizam je ono stanje čovjeka kada se dade savladati od boga. Tko je od Njega savladan, preostaje mu šutnja ili režanje, zapalost u sudbinu. Dakle, cinizam.
Jasno, Vi ministrice ili netko od Vaših adlatusa, poput Stojsavljevića, lako i brzo ćete ustanoviti mekano mjesto u našem pismu: Vnuk i njezini žale se jer su sredstva iz državnog proračuna za Eurokaz, koji se želi iz festivala transformirati u produkcijsku kuću, smanjena ove godine za polovicu. I još: oni ne žele razumjeti u kakvoj se mi situaciji nalazimo.

Smanjeno će biti svima, pa i vama – jedino je što se od ležernoga Stojsavljevića moglo čuti, dok je prolazio, naravno usput, u blizini Eurokazova ureda.

Pa da u tom segmentu pokušamo pojasniti to, pretpostavljivo, meko mjesto našega pisma: Eurokaz bi se trudio tu Vašu izjavu o situaciji novonastale financijske katastrofe razumjeti da se na bilo kakvo naše razumijevanje računalo, a na kraju ćemo, a što bi drugo, taj zamah Stojsavljevićeva silogizma (u kojem fali premisa: Eurokaz je kulturni subjekt, pa: bude li svakom kulturnom subjektu smanjeno logička je konkluzija – bit će i vama) i s izdahom gorčine prihvatiti.

Dakle, ostaje pitanje: zašto se sada računa na naše razumijevanje, kada se na njega nikada od nas prije nije, ne samo računalo, nego ga se nije ni tražilo. Tražila se samo, barem na papiru ili internetskoj stranici natječaja Vašega ministarstva, naša kulturna i kulturološka dobrohotnost, osviještenost i otvorenost prema višoj stvari kulture, a ne prema niskoj, odveć ljudskoj razini razumijevanja Vašeg lirizma.

Od nas se nije tražilo da budemo kulturni subjekti, producenti, kreatori programa kao i svi drugi (vidi gore o premisi koja nedostaje: Eurokaz je kulturni subjekt) pa još k tome obzirni, nego da se, pristanemo li na natječaj, s drugima natječemo, otimamo u raspodjeli kolača, da se trudimo biti i potvrditi bit svoje iznimnosti, i da tako dokažemo da smo posebniji, pa, hajde, i društveno korisniji, a ne podatniji od drugih ljudi i pojava.

Od nas se svakim takvim natječajem tražilo da se popnemo na prste, i tako povišeni, mislimo kulturni probitak, da promišljamo smjerove i slutimo viškove smisla hrvatske kulture (nećemo se dobro provesti odložimo li smisao ili ga potisnemo u zabran egoističnih paravana) i to ne u, sada već, trajnom statusu njezine katastrofe, nego u statusu kao da: kao da je ona već odavno temeljno promišljena (pa, dakle, da promišljamo promišljeno), usustavljena, ovjerovljena i da nas se kao takve, optimistično čvrste, te jasno zagledane u njezinu kao da bit, i jedino kao takve, može prihvatiti na natječaj, kao što Borgesova majka prihvaća svojega sina i njegove razglednice.


Mi imamo pravo pitati pa, zašto ne, i ljutiti se: u ime čega ste Eurokazu brutalno prepolovili dotaciju? Zar samo zato jer smo svi u istom sosu, izgubljeni u bespućima hrvatskih ekonomskih nepokretnosti, a tu davno uopćenu dijagnozu usosenosti Vi nam, ministrice, stavljate na velika zvona niti prije objave natječaja, niti poslije Vašeg, istina teško pretpostavljiva, protesta Vladi zbog lošega tretmana kulture, nego upravo na dan objave financijskih rezultata. I samo o njima inzistirate suziti svoje mišljenje, pa tako, spomenutim lirizmom, zamagljujete svoj nehaj nad sustavom kulturnih pregnantnosti, iako je, davno nekad, izgledalo da o njima imate što reći. I još dodajete (podupirući Stojsavljevićev silogizam – Eurokaz je kulturni subjekt kao i svi drugi, što će reći samo objekt), kao svoj temeljni ministarski kredo: održanje što većeg broja postojećih projekata.

Hajdemo sad dalje, prema Vujiću i Zuppi: je li to doista ministarski temeljna zadaća? Ima li to održanje što većega broja svoju kulturnu izdržljivost? Je li kultura doista nepodnošljivi Panteon (kako bi rekao od takve kulture samoubijeni Artaud), održanja stanja koje je prije ove financijske katastrofe bilo – što? Odlično, sjajno, domoljubno sjajno, moderno ustreptalo, suvremeno učinkovito. Ili je bilo katastrofično, katastrofalno nezapitano, etički prelakirano, moralistički prezauzdano, sa ili bez više novaca nego što ga Vi danas imate. Pa ako se o većem ili smanjenom broju postojećih projekata može raspravljati kao o kulturnom, ali ponajprije prosvjetnom dobru, o održanju vječno istoga u kulturi i umjetnosti (a i umjetnost je je jedan od Vaših temeljnih resora) ne može biti govora.

Mi bismo, razumjet ćete što želimo reći, lakše podnijeli tu financijsku katastrofu u Vašem solilokviju da ste barem jednom poslali borhesovsku razglednicu ne samo nama nego i svima koji su nesvodivi kulturni subjekti (suprotni Stojsavljevićevim egalitarnom konceptu kulturnog subjekta /objekta), a takvih ima i dali su Vam povjerenje, ali bismo potpuno umireno reagirali da vidimo, barem za tren, da Vam je, uz pisanje razglednica, na pameti problem hrvatske kulture u njezinu ishodištu i dojmu.

Eurokaz se nakon dvadeset sedam godina postojanja prisilio promisliti svoj položaj u hrvatskoj kulturi. Nikad nije tražio previše para; svoju je slobodu znao cijeniti s onu stranu ideoloških, političkih obveza koje nameće etatizam financiranja; sa svakom dosadašnjom hrvatskom kulturnom vlasti i kulturom vlasti postignut je kvijetistički dogovor da Eurokaz radi, kao na svojoj temeljnoj i prema mudrosti usmjerenoj zadaći, na obnavljanju, inovaciji estetskih normi, kako je to shvaćao Mukařovsky. Neke su vlasti razumjele što to znači, neke su razumjele da je bolje da to ne znaju. Sve što je danas umjetnički scenski vrijedno u Hrvatskoj povezano je s Eurokazom u dobrom ili lošem smislu. U pohvali ili pokudi.

Eurokaz nije nikada bio samo festival. On je bio estetski i, danas se to bolje vidi, ali i manje cijeni, intelektualni stav koji bi Vama, ministrice, morao ili mogao biti, ako ne politički i kulturno blizak (Vesna Pusić ipak je Vaša politička mentorica), onda barem razumljiv.

Strateški plan Eurokaza koji smo poslali na Vaš natječaj ima nešto manje od sedamdeset stranica. Pokušavamo u njemu objasniti zašto dalje ne želimo podržavati održanje takva, po nama, s ulaskom u Europsku uniju, završena koncepta. Ponudili smo koncept za koji mislimo da će življe prebaciti informaciju o estetskoj inovaciji u praktični hrvatski rad na budućnosti scenskoga jezika.

Umjesto trošenja novca na sve skuplja gostovanja, na proizvodnju potrošnje, ponudili smo da se taj novac troši za proizvodnju proizvodnje, da se taj novac uloži u zapušteni, a vrhunski opremljen mehanizam dvorane Gorgona u MSU-u koji bi bio baza Eurokaza kao produkcijske kuće, da se naš program ispreplete s aktivnostima MSU-a (što se zbiva u većini svjetskih muzeja sličnoga profila), a tematski da zahvati kompleks novozagrebačke aglomeracije. Da se pokaže kako, u produkcijskom smislu, hrvatski teatar, kao što je to gotovo posvuda u Europskoj uniji, može proizvoditi jeftinije, a smislenije i vremenu bliže, čime bi se ukinula stoljetna podjela na institucionalan, i, silom prilika, autističan alternativan pogon. Da Eurokaz misli svoj problem na razini Hrvatske, da želi suradnju započeti u izvanzagrebačkim ustanovama, koje su, jer se osjećaju na institucionalnom rubu, spremnije osviješteno prihvatiti elastičnije modele.

I što smo dobili od Vas kao odgovor: rezanje dotacije u odnosu na prošlu godinu za pola. Upravo onaj iznos kojim se demonstrira Vaša ministarska volja za Noć: da se njime Eurokazov projekt ne iskušava razljutiti, ne daj bože raspametiti, ali i da se s njime ne može ništa početi. I uz to jednu poruku za koju bi trebalo imati jasno objašnjenje: zašto baš nama za pola, a nekim organizacijama sličnoga ranga samo u simboličkim postocima, dok je dio ostao na istom kao da djeluju u godinama prije ove katastrofe iskazane na lirski način.

I tu smo zapravo na larmoajantnom izlazu Vašeg naloga hrvatskoj kulturi usred magle hrvatske politizirane ekonomije: umrtvljena kultura u financijskim mikrorajonima (ono Vaše održanje što većeg broja) neka traje i odrađuje što želi ili što ne želi, pa makar i dobro. Svi i sve mirno, a novca, zapravo, previše u djelidbi, jer je kulturnoga nemira premalo.

Poštovana ministrice, što s tom Vašom novčanom porukom početi? Mi mislimo da bi bilo pošteno vratiti je, ali zašto ste nam je uopće ponudili?

Vi imate mogućnost, a imate, rekosmo, i intelektualni kapacitet, da Eurokazu, u ime jedne pregnantne ideje kulture, iz koje, i to rekosmo, iz nama nepoznatih razloga izostajete, uskratite svaku potporu. (Piši, Vaki: Eurokazu 0 kuna.) To je, najiskrenije Vas u to uvjeravamo: Vaše, podrazumijeva se, argumentom poduprto pravo. Ma kakva bila Eurokazova reakcija, po pravilima igre, ne treba Vam zadavati brige.

Ali Vi za tu uskratu Eurokazu nemate hrabrosti i zato sada taj džeklangovski potez niste i nikada nećete učiniti. Jer da bi se govorilo u ime, ministar ili ministrica treba znati i prezime te kulture, a njezino je prezime zavičaj, zavičaj ideja i namjera jedne etike u avanturi. A u tom, naravno, blohovskom priklonu, rekli bismo, ne baš tako tajanstveno izostajete.

Pa ne proigravate li Vi, valjda, s ovako dodijeljenim iznosom našu hrabrost; Vi vrlo dobro znate da ona ne može služiti ničemu probitačnom i da se ta hrabrost nema u što odbiti. Vaš dosuđeni novac navlači nas na crne misli egoističnih poriva i strasti: budimo samo svi isti. Na onu premisu što je nedostajala Stojsavljevićevu silogizmu: Eurokaz je kulturni subjekt- kao i svi drugi. A ona je bliska onoj Bismarckovoj: Mudrujte koliko hoćete, ali budite poslušni.

Budite jednako poniženi, jednako tužno sretni i s jednakim pravom dužnosti: sanjajte uzaludno, ne preko crte.

Naša hrvatska kultura, dakle, ne sanja, ona traje za budnim strojem koji će joj jednoga dana odgristi ruku kada si te snove od umora moramo priuštiti – kako bismo voljeli da to ne piše na neotposlanoj razglednici Andreje Zlatar Violić, hrvatske ministrice kulture.

S poštovanjem,
za Eurokaz:

Gordana Vnuk,
Anja Maksić Japundžić,
Branko Brezovec

U Zagrebu, 2. travnja 2014.

P.S. Mali allegro con brio dodatak: kao jedan od prioriteta u raspodjeli novca spominjete stogodišnjicu Prvoga svjetskog rata. Zašto baš taj, za Hrvate idejno vrlo neprecizno odrediv, i dalo bi se složiti, samo ne znamo s kim, nedovoljno impostiran temat, Ministarstvo sažima na 1914? Što je to, za nas, bilo bitno baš prije stotinu godina? Nešto slavimo? Principov pucanj? Ili oplakujemo Franju Ferdinanda? Upozoravamo li, po nalogu moćnih članica EU, na prvu globalnu kulturu smrti – ali u njoj Hrvatska nije imala neki status subjekta, onako kako ga je imala u Drugom svjetskom ratu? I nije li se ta kultura smrti na ovim prostorima tek zagrijavala 1914? Najveća hrvatska klaonica dogodila se nekoliko godina poslije. E, a presudni antiratni potez, i za Krležu i za nas Hrvate, mir u Brest Litovsku, dogodio se u ožujku 1918. I nadalje: komemoriramo li ili celebriramo 1914. da ne bismo morali listopad 1918? I zašto ta 1914. nije istaknuta kao kulturno-umjetnički prioritet u natječaju Ministarstva? A gdje je tu, na kraju, ali ne i beskraju, Matoš?