PROČITAJTE ULOMAK

Mihail Riklin predstavlja knjigu 'Komunizam kao religija'

Bionic
Reading

Jedan od najpoznatijih suvremenih ruskih filozofa i intelektualaca Mihail Riklin gostovat će na Festivalu Subverzivnog filma gdje će u razgovoru sa svojim hrvatskim izdavačem Seidom Serdarevićem iz Frakture predstaviti najnoviju knjigu 'Komunizam kao religija'. Gost konferencije 'Kolaps neoliberalizma i ideja socijalizma danas' knjigu će predstaviti u ponedjeljak u 18 sati u Kinu Europa, što ćete moći pratiti i putem video priloga tportala. Do tada, donosimo vam ulomak iz Riklinove nove knjige naslovljen 'Vječno živ'

Vječno živ

Za Lenjinovu želju da bude sahranjen kraj majčina groba nisu znali samo Krupskaja i Trocki nego i svi članovi najbližeg kruga uključujući, naravno, i Staljina. Ipak, nije bilo suđeno da se njegova želja ostvari. Tijelo vođe ateista partija je odlučila sahraniti u onom obliku kakvog ga je zatekla smrt, kao vječno živog. Bila je osnovana komisija za ovjekovječivanje Lenjinova trupla pod rukovodstvom Staljina, Molotova i Džeržinskog. Znanstvenici su trebali riješiti složenu zadaću: kako sahraniti mrtvo tijelo kao živo, kako spriječiti posmrtno propadanje kao što se to radi kod faraonskih mumija, koje su, kao što je poznato, tamnosmeđe i nipošto ne sliče ljudskim tijelima, na koji je način poželjno u mnogobrojnih poklonika na neodređeno dugo razdoblje stvarati iluziju druženja sa živim vođom?

O AUTORU

Mihail Riklin rođen je 1948. u Sankt Peterburgu. Jedan je od najpoznatijih i najutjecajnijih suvremenih ruskih filozofa i intelektualaca. Osim osebujnog spajanja novije zapadne filozofije s ruskom stvarnošću, Riklin je jedan od najjačih glasova protiv novih totalitarističkih mjera u današnjoj Rusiji. Magistrirao je i doktorirao u Moskvi. Krajem osamdesetih godina sa suprugom i književnicom Anom Aljčuk osnovao je društvo “Rama”, u kojem su se okupljali mnogi konceptualisti. Zbog knjige Zakon džungle: ruska kultura u doba dirigirane demokracije, o izložbi Oprez: Religija!, Riklin i njegova supruga bili su u središtu skandala u Rusiji. Ana Aljčuk misteriozno je nestala početkom 2008. u Berlinu i od tada joj se gubi svaki trag. Mihail Riklin radi kao profesor na Sveučilištu Humboldt u Berlinu. Član je newyorške akademije znanosti, učenik je Meraba Mamardašvilija, bio je asistent Jacquesa Derridae, prevodi suvremenu francusku i njemačku filozofiju na ruski, predaje na različitim europskim i američkim sveučilištima. Godine 2008. dobio je Mirovnu nagradu na sajmu knjiga u Leipzigu. Objavio je knjige Terrorologiki (1992.), Derrida v Moskve (u koautorstvu s J. Derridaom, 1993.), Dekonstrukcija i destrukcija. Besedy s filosofami (zbornik razgovora s Derridaom, Rortyjem, Žižekom, Baudrillardom, Paulom Viriliom, 2002.), Vremja diagnoza (2003.), Svastika, križ, zvijezda (2006.), te Komunizam kao religija (2009.).

Vođino tijelo čuvalo se naporima partije i političke policije (Čeka, GPU, NKVD) Staljina i Džeržinskog. “Nema nikakve sumnje da je samo zahvaljujući isključivoj pažnji partije i vlade te osobno druga Staljina” – pisao je profesor Zbarski, koji je bio odgovoran za održavanje Lenjinova tijela – “naš rad uspješno okončan.

Felixu Džeržinskom, kao predsjedniku komisije za ovjekovječivanje sjećanja na Lenjina, bilo je povjereno da s nama sudjeluje u radu... njemu mnogo dugujemo na uspješnim rezultatima našeg rada.” Ideološki boljševici na čelu s Trockim i Krupskajom ne samo da se nisu usudili (prisjetimo se rezolucije O jedinstvu partije koja je donesena na Desetom kongresu) prosvjedovati, nego i javno izreći svoje mišljenje. Oni su bili bespomoćni pred izvrsno režiranim spektaklom: Staljinova se volja osim toga podudarala s voljom masa koje su čeznule za objektom obožavanja. Partijska disciplina čvrsto je začepila njihova usta; samo u krugu “svojih” oni su još ponekad tugovali za gubitkom lenjinističkih ideala.

Znanstvenici su ispunili partijski nalog – vođino tijelo isprva se održavalo na pet godina, a nakon toga na neodređeno dugo razdoblje. Metodika balzamiranja do danas se čuva u tajnosti.

Lenjinov mauzolej na Crvenom trgu postao je središtem novog kulta. Svojim postojanjem on je dokazao da poricanje teizma ne znači ukidanje religije, da je neteistička religija moguća. Na području rasprostranjenosti budizma to najvjerojatnije nikog ne bi zadivilo, no “religije knjige” odlučno su poricale mogućnost takve metamorfoze. Ironičan i pronicljiv istraživač koji poznaje marksistički jezik ne bi propustio primijetiti da je lenjinistički kult, od kojih je središnji, ali ne i jedini aspekt postao Mauzolej, nastao zbog izvanredne neprozirnosti društvenih odnosa koje je izazvala revolucija. Umjesto da izumre, religija je promijenila formu; transcendentno je, izgubivši onostranost, postalo imanentno. Svijet kao da se spljoštio; njegova dimenzija, koja se dosad smatrala kao izvedena i stvorena, oslobodivši se od Stvaraoca bila je opskrbljena nevidljivim potencijalom iskupljenja.

Iznenađuje brzina nastanka novog kulta. Za manje od tjedan dana nakon smrti Lenjinovo je tijelo već počivalo u drvenom Mauzoleju, koji je sagradio arhitekt Aleksej Ščusev. Od tog istog dana uz grobnicu dežura počasna straža. Svoj je konačni oblik spomen-grobnica dobila 1930. – ovog puta za izgradnju Mauzoleja upotrijebljeni su mramor, granit, porfirit i labradorit. Za praznika su na Mauzoleju stajale žive vođe na čelu sa Staljinom, koji si je u to vrijeme definitivno osigurao status vrhovnog svećenika.
Mnogi hodočasnici shvaćali su doslovno analogiju Lenjinove grobnice s Grobom Gospodnjim (tj. potpuno nepravilno sa stajališta partijske pravovjernosti). Lenjin je za njih bio novi Krist. Evo kako grčki pisac Nikos Kazantzakis opisuje svoj posjet Mauzoleju 1927.: “On je ležao, kao sasvim živ, u sivom kombinezonu, do pojasa prekriven crvenom zastavom, desne ruke stisnute u šaku i lijeve položene na prsa. Rumeno lice koje se smješka, sasvim malena svijetla bradica. Visoki, zažareni kristal ispunjen je mirom. Mase Rusa gledaju tupo – upravo onako kako su, samo nekoliko godina prije, gledali rumeni svijetlosmeđi Isusov lik na pozlaćenim ikonostasima. To je također Krist, crveni. Smisao je isti – vječna bit čovjeka, stvorena nadom i strahom, koja mijenja samo imena.” U tom opisu obrisani su znakovi Lenjinova tijela kao materijalističke relikvije, kao vječno živoga fizičkog tijela, koje se, za razliku od Krista, nema kamo uzdizati: ono je sve ostavilo na zemlji.

Bliže partijskoj pravovjernosti nalazi se opis američkog pisca Williama Whitea: “Mnogo sam puta posjetio Lenjinov Mauzolej, ali dojmovi prvog posjeta zauvijek će ostati u mojem pamćenju. Nema nikakvih znakova smrti. Skloni ste vjerovati da je pred vama čovjek koji spava, te spontano započneš hodati na vrhovima prstiju da ga ne bi probudio.” Ovdje se naglašava ono što razlikuje Lenjina od osnivača kršćanstva: njegova je svetost unutarsvjetska, usredotočena na spasenje nove vrste koje se mora ostvariti naporima samih ljudi. Ležeći u staklenom grobu, osnivač boljševizma je jednostavno čovjek kojeg je važno ne probuditi. On boravi u prostoru iz kojeg ne može nestati, jer je on za njega ispunjen konačnim smislom.

Istinski smisao polaganja u grob tijela vođe-osnivača ortodoksnije od svih odredio je njegov nasljednik. Upravo je njegovo određenje postalo kanonsko. Prisega koju je Staljin, po nalogu partije, položio pored groba pokojnog vođe, započinjala je riječima čiji će zloslutan smisao biti potpuno shvaćen tek poslije. “Mi, komunisti” – rekao je Generalni sekretar SKP(b)-a – “ljudi smo posebnog kova, stvoreni smo od posebnog materijala. Mi smo ti koji čine armiju velikog proleterskog stratega, armiju druga Lenjina. Nema veće časti od pripadanja toj armiji, nema većeg zvanja od člana partije, čiji je osnivač i vođa drug Lenjin [...]”
Zamislimo se nad smislom tih formula, čiji liturgijski ton odaje bivšeg studenta bogoslovije. Što znači “mi, komunisti, stvoreni smo od posebnog materijala”? Kakve posljedice proizlaze od postojanja “ljudi posebnog kova” za obične ljude?

Oni se moraju temeljito preodgojiti po uzoru na odabrane predstavnike novog čovječanstva, borce lenjinističke garde.
Čini se da mnogi od partijaca nisu uviđali tad, krajem siječnja 1924., koliko ih toga povezuje sa starim Adamom, koliko je toga u njima od napuknutog suda, koji će uskoro biti bačen u užarenu peć terora.

Kao što je Lenjinov Mauzolej spomenik novog kulta, tako su i te Staljinove riječi – kredo nove religije. Vojna metafora nije slučajna: ljudi od posebnog kova – vojnici, oni djeluju u uvjetima izvanredne situacije; voljnim naporom neobične snage moraju preodgojiti na svoju sliku i priliku ostale, stare ljude. Preživjet će samo onaj koji prođe veliko iskušenje, koji postane čovjek posebnog kova. Lenjin – prvi čovjek koji, umrijevši, nije otišao, nego je ostao u svijetu koji treba prestati biti stvorenim, sunačinjenim svijetom.