Pred kraj ovog dokumentarističkog bisera recentne makedonske kinematografije nagrađenog u Sundanceu nagradom za najbolji međunarodni film, junakinja filma medarica Hatidže, promatra kornjaču zarobljenu u rupi iz koje sama ne može izaći. U toj vizualnoj metafori koju nam makedonski redateljski dvojac nudi upravo je Hatidže ta kornjača, spora, ali postojana, zarobljena u okolnostima na koje ne može utjecati.

'Medena zemlja' fascinantna je priča o životu i smrti, prirodi i čovjeku, te pohlepi kao neizlječivoj ljudskoj osobini, glavnom pokretačkom motoru sveopćeg uništenja prirode i čovjeka, mračnoj sili koja je u središtu kapitalističkog sustava. Kapitalizam i njegova sestra pohlepa pobili su pčele, poručuje nam 'Medena zemlja', čija je aktualnost danas u vrijeme ogromnih požara u Amazoni, uništenja staništa brojnih divljih životinja zbog palminog ulja, podjednaka u cijelom svijetu. Tako je priča o jednoj skromnoj medarici turskog porijekla koja živi u zabačenom makedonskom planinskom selu Bekirlija, daleko od civilizacije, u gotovo potpunoj izolaciji, postala univerzalna. Hatidže živi sa starom, teško bolesnom majkom o kojoj brine. Živi u skladu s prirodom odvajajući uvijek samo pola meda za sebe, a pola za pčele. Skroman je to život u kojem se med prodaje da se uopće može preživjeti, a luksuz se mjeri brojem kupljenih banana, no sve se mijenja kad u napušteno, ruševno selo, doseli mnogobrojna nomadska obitelj.

Ne smeta Hatidže to što su oni bučni i što ih mora podučavati medarstvu, ali kad ih želja za brzom zaradom od meda natjera na nemoralne poteze koji uzrokuju pomor pčela (a onda ih još i demantiraju), odnos među susjedima zauvijek se naruši. Nomadi će iskoristiti sve dostupne resurse i zatim krenuti dalje, u eksploataciju novih područja. Ipak, Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov ne podastiru nam dijaboličku sliku obitelji koja uništava sve pred sobom - i oni su samo žrtve suvremenosti, ljudi koji ne znaju bolje i nisu spremni razmišljati dugoročno. Oni su zapravo sjajan primjer toga kako se društvena evolucija odvija možda i sporije od biološke, kako je sebičnost temelj ljudskog ponašanja, a Hamiltonovo pravilo (po kojem je altruizam rezultat srodstva) potvrđuje nam se pred očima.

Kotevska i Stefanov zato kontrapunktiraju Hatidže i nomadsku obitelj, prikazujući poetičnost i okrutnost života u skladu s prirodnom. Poetično nam prikazuju Hatidže dok hoda prostranstvima uklopljena u krajolik, dok s određenom dozom okrutnosti i humora prikazuju nomadsku obitelj. Tišina Hatidžine kuće suprotstavljena je buci njihova dvorišta, njena briga o pčelama koje poštuje i ponekad im pjeva, suprotstavljena njihovom nehajnom odnosu prema krdu krava koje posjeduju. Njima stoka ima samo materijalnu vrijednost, za Hatidže su pčele 'partneri'. Smrt pčela za nju je smrt dosadašnjeg načina života, smrt cijelog njenog poznatog svemira.

Iako živi u teškim, modernom čovjeku neshvatljivim, uvjetima, Hatidže nije lik kojega žalimo. S njom suosjećamo, ali je ne žalimo, jer je prikazana kao snažna žena, gotovo kao potpuno netipična feministička heroina, od onih koje ni sa sam pojam feminizma nikada nisu čule. Ona je suosjećajna i brižna, ali spremna zauzeti se za sebe i osigurati svoju egzistenciju. Uostalom, njen je med cijenjen i skuplji od drugih, a kupaca nikada ne nedostaje.

Ako je pohlepa uspjela uništiti i ono malo života što je ostalo u tako zabačenom makedonskom selu kao što je Bekirlija, možda baš i nema previše nade u opstanak planete.