INTERVJU: DALIBOR MARTINIS

Martinis: I danas mislim da umjetnost mijenja svijet

23.03.2013 u 09:14

Bionic
Reading

Medijski projekt 'Data Recovery' Dalibora Martinisa u kojem umjetnik razgovara sam sa sobom nakon više od trideset godina, odnosno, u kojem 2010. godine pred televizijskom kamerom HTV-a odgovara na vlastita pitanja postavljena 1978. godine, dobio je prvu nagradu za suvremenu umjetnost T-HTnagrada@msu.hr za 2013. godinu. S autorom smo pričali o nagradi, umjetničkom radu i daljnjim planovima

Dalibor Martinis u svojoj dugogodišnjoj karijeri bavio se eksperimentalnim filmom, video umjetnošću, site-specific radovima, interaktivnim video i zvučnim instalacijama te performansima, a izlagao je na najprestižnijim suvremeno-umjetničkim smotrama poput Venecijanskog bijenala, Dokumente u Kasselu te bijenalima u Sao Paolu i južnokorejskom Kwangju-u.

S razlogom ga se smatra našim najznačajnijim multimedijskim umjentikom, a poznat je i kao umjetnik koji je u javnosti gotovo uvijek obučen u odijelo i kravatu. Martinis je, naime, osim svojim radovima, i svojim izgledom razbijao stereotipe o umjetniku boemu i društveno neprilagođenoj jedinki.

Ostavljajući imidž trezvenog, racionalnog i osviještenog bića pedantno je gradio svoju umjetničku karijeru u kojoj je apolonijski princip prevladao onaj dionizijski. Taj svestrani umjetnik 2010. godine na nacionalnoj televiziji, izveo je i znanstveno fantastičan rad, u kojem Martinis iz prošlosti razgovara s Martinisom iz sadašnjosti, zahvaljujući kojem se potvrdio i kao transmedijalni umjetnik. Upravo taj rad donio mu je ovogodišnju prvu nagradu na T-HTnagrada@msu.hr natječaju povodom koje smo razgovarali s njim….

S obzirom da ste afirmirani umjetnik i da ste za svoj rad dobili mnoga priznanja. Što vam znači ova nagrada ?

Uvijek je nagrada lijepa. Priznanja čovjek skupi, život je dug pa kad malo rasporediš, nije toga ni tako puno, al mi je drago. Najviše mi je drago da je HT odlučio jedno ozbiljno sponzorstvu usmjeriti prema suvremenoj umjetnosti. Znamo da firme obično vole zabavu i sport. Nadam se da ova nagrada ima neki smisao i za tu drugu stranu i da ona ne funkcionira samo kao mecenarstvo nego i kao imidž tvrke koja prepoznaje stvari u kulturi i umjetnosti.

Budući da se na ovaj natječaj niste sami prijavili, već ste pozvani autor, kako to da ste izabrali upravo ovaj, već viđeni rad?

Razmišljao sam da ne kompliciram, već da dam nešto što već postoji na videu, da ne moram montirati. Obzirom da ovaj rad, nakon što je bio emitiran na HTV-u, u Zagrebu nisam nigdje pokazivao to mi se činio kao logičanizbor. Iako se rad može vidjeti na youtubeu i na još nekoliko mjesta, mislio sam da je ova izložba pravo mjesto na kojem bi se rad trebao naći.

Jeste li ga nešto dorađivali?

Ne. Svaka dorada bi bila fake. On je zamišljen 1978. kao televizijski intervju i on je trebao biti realiziran 2000. godine. Sva pitanja koja sam ja postavljao 1978. bila su upućena Martinisu iz 2000. godine, jer 1978. je dvijetisućita izgledala kao obzor, kraj svijeta, milenij. Deset godina mi je trebalo da se to realizira na ova j način, jer ja sam čekao da se stvore mogućnosti da se to ostvari u mediju koji nije zatvoreni, umjetničko institucionaliziran sustav već pravi masmedij.

Dakle, moralo je biti javno?

Da, jer meni je trebao pravi format televizijskog inetrvjua, samo što se radi o istoj osobi u dva različita života.

Rad je dio serije radova “Data Recovery”, koja se bavi tehnologijom, podacima, arhiviranjrm, brisanjem. Čime još?

Rad se prije svega bavi društvom. Naziv sam namjerno uzeo iz informatičkog konteksta jer mi se učinilo da je postupak koji ja hoću raditi sličan onome što radi software koji nastoji povratiti izgubljene podatke ne disku. Budući da se često dogodi da se taj povrat podataka ne izvrši u potpunosti, nego da se fragmentarno neke stvari vrate, a nešto ostaje izgubljeno, meni se činilo ako želim generirati neke prijašnje događaje ponovno, da ih je onda najbolje generirati u fragmentima jer je previše ambiciozno i pretenciozno vjerovati da ja sad mogu povratiti ili doslovno ponoviti neki događaj koji se dogodio prije 20, 30 ili 50 godina. Ali fragmente mogu.

To je kao kad nađete komadić grčke vaze pa ne radite iz nje cijelu vazu, već to je to. Fragment je autentičan, a vaza koju bih ja oblijepio oko tog fragmenta je ustvari privid autentičnosti.

Budući da ste se bavili različitim medijima i temama da li postoji nešto, kao što je fragmentarnost u “Data Recovery”, što je zajedničko za cijeli Vaš opus, kao neki trajni interes?

Ne znam, možda nekakva rubna priroda stvari na njihovom rubu, dakle ono što nije u centru, ono što nije reprezentativno za stvari, za nas, za mene kao osobu i za društvo, nego se nalazi na nekoj margini na kojoj trebamo posebno istraživati i postavljati pitanja što je to o čemu govorimo.

Pripadate generaciji umjetnika koja je sedamdesetih godina eksperimentirala, istraživala i otkrivala nove medije. Tada se vjerovalo da umjetnost može nešto promijeniti i učiniti ljude boljima. Kako danas gledate na zadaću umjetnosti?

I danas mislim da umjetnost može nešto promijeniti, pitanje je samo – koliko. Ne treba biti pretenciozan i vjerovati da će jedna umjetnička gesta promijeniti svijet, ali stvari se mijenjaju s puno malih promjena jer velike se promjene sastoje od malih. Umjetnost tu nije isključivi igrač, svaka osoba pomalo mijenja mijenjajući sebe ili svoju okolinu, ljude oko sebe. Ne znam bolji način.

Nedavno se otišli u mirovinu, nakon što ste predavali na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti. Što znači za umjetnika otići u mirovinu?

Ništa, ja sam ustvari samo 5-6 godina predavao u Rijeci, odnosno proveo kao zaposleni profesor. Većinu života sam bio samostalni umjetnik i za mene nije to sad nekakva bitna promjena, a ja predajem povremeno i dalje. Održat ću u Komiži jedna kolegij za tu akademiju, za međunarodni studij, tako da nema nekih dramatičnih promjena.

Mirovina Vas nije usporila?

Ne, nadam se da nije.

Možete li nam otkriti na čemu trenutačno radite? Imate li kakve projekte?

Sad sam upravo završio jedan film, filmić bolje reći, koji se temelji na jednom dokumentarnom filmu ili materijalu kojeg je snimio jedan splitski fotograf, koji je bio fotograf, ali je 1946. došao do jedne 16mm kamere i snimao je, vjerojatno za jugoslavensku vojsku, događaje nakon rata: oslobođenje, vojsku u kretnju i neke događaje na današnjem Jelačić placu.

To je dokumentarni materijal?

Da, materijal je bio u jako lošem stanju jer ga je taj čovjek sakrio, jer se bojao da će mu to država zaplijeniti. On je davno umro. To je trebalo regenerirati i ja sam se tu angažirao. Pomislio sam, kad već imam taj materijal, taj nijemi film, šta bi bilo kada bih opet jedan takav data recovery postupak primijenio na taj film. Odlučio sam potražiti audio dokumentarne materijale vezane za taj isti Jelačić plac, ali koji su recentni i koji su se događali sada. Odlučio sam se za događanja iz 2011. godine kada su bili nemiri, protesti i sukobi s policijom. Izmontirao sam taj audio materijal sa tom slikom koja prikazuje idealizirani, ideologizirani princip – masa pionira, omladina, elita u mimohodu, svi mašu zastavicama, a u podlozi ide taj nered, kaos. Dva vremena, jedno koje je obećavalo i ovo današnje, kojem smo svi težili - demokracije i sve što ide s tim, ali opet u jednom neredu i nezadovoljstvu.

To je Vaš komentar današnjice?

Nije komentar, čuvam se toga. To je moj posupak, sudariti neki prošli događaj sa današnjim kontekstom, upravo bez komentar, bez objašnjenja, ovo je bilo onda, nego ostaviti gledaocu da se snalazi u tom sudaru ta dva inače nespojiva aspekta.