VELIKAN PRIPOVIJEDANJA

Marquez zauvijek prestao pisati

11.07.2012 u 11:57

Bionic
Reading

Gabriel Garcia Márquez, slavni 85-godišnji književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, zauvijek se oprostio od pisanja zbog senilne demencije koja mu je počela obuzimati um, medijima je potvrdio njegov brat

Nekoliko mjeseci to je bila glasina, no sada je službeno potvrđena vijest – Gabriel Garcia Marquez ostavlja se pisanja zbog senilne demencije. Ovaj 85-godišnji pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1982. godine, 'ima velike probleme s memorijom', kako je studentima univerziteta u Cartageni otkrio Marquezov mlađi brat Jaime. To ujedno znači da je Marquez prestao pisati, što naročito pogađa piščeva mlađeg brata: 'Ponekad zaplačem jer imam osjećaj da ga gubim. Demencija je česta u našoj obitelji, a njega je vjerojatno pogodila i zbog kemoterapije koja mu je spasila život kad je obolio od raka, no i uništila mnoge neurone.'

Marquez je 1999. obolio od raka limfnih žlijezda koji je uspješno pobijedio, a i nakon toga je objavljivao, primjerice svoje dirljive memoare 'Živjeti da bi se pripovijedalo'. I baš po toj definiciji je konačna potvrda o Marquezovoj demenciji (prethodno se u medijima spominjala i Alzheimerova bolest) toliko tužna, jer jedan od najvećih pripovjedača 20. stoljeća više nije u stanju pripovijedati.

Naravno, iza Marqueza ostaju mnogi fantastični romani, a onaj najpoznatiji među njima – 'Sto godine samoće' – ostaje jednako fascinantan novim generacijama čitatelja, kao što je očarao i sve one koji su ga čitali kada je izašao, šezdesetih prošlog stoljeća. Marquez je u njemu uspio spojiti političku parabolu o propasti aristokracije, pa bila ona i poluprašumska kao obitelj Buendia iz fikcionalnog grada Maconda, sa serijom individualnih sudbina, većinom iznevjerenih ili propalih ljubavi te ratova i usputnog nasilja, od kojeg se nitko nije mogao osloboditi.

U 'Sto godina samoće' se nalazi sve ono što Marqueza čini velikim piscem, uključujući kasnije osuđivani magični realizam, koji su zapadni mediji pretvorili u karakteristiku cijele južnoameričke proze nastale od Drugog svjetskog rata, pretvorivši time veliku kontinentalnu literaturu u temu za visokoparnu salonsku raspravu. Marquez je u magični realizam ulazio kad je to smatrao potrebnim za priču pa nije postao manirist, između ostaloga i jer je svoju spisateljsku karijeru započeo kao novinar te mu je neka vrsta istine uvijek bila najvažnija. Zato je za svoje finalno djelo vjerojatno izabrao memoare koji sada nažalost neće biti dovršeni, stoga će titulu posljednje nobelovčeve knjige ipak nositi 'Sjećanje na moje tužne kurve', koja je izašla prije pet godina i dobila podijeljene kritike.

Gabriel Garcia Marquez će zato ostati zapamćen po raskošno ispripovijedanim romanima poput 'Jesen patrijarha' (koju mnogi piščevi najvatreniji obožavatelji smatraju najboljim tekstom koji je objavio), 'Ljubav u doba kolere', 'Pukovniku nema tko da piše', ali i publicistički triler 'Vijesti o otmici', u kojem se početkom devedesetih godina Marquez vratio svojim novinarskim počecima.

Jaime Marquez je sada pak potvrdio da se od njegova brata više ne mogu očekivati nova književna djela jer ga je izdalo sjećanje. To ujedno znači da trajnost Marquezove književnosti sada određuju samo njegovi čitatelji, u čijem je sjećanju 'Sto godina samoće' i dalje neupitno remek-djelo, bez obzira sjeća li se rečenica tog romana čovjek koji ga je stvorio.