Predstavu 'Stilske vježbe' postavio je 1968. u Teatru ITD redatelj Tomislav Radić po djelu francuskoga književnika, pjesnika i esejista Raymonda Queneaua, u kojemu je na 99 načina ispripovijedao događaj iz tramvaja zabilježen u crnoj kronici. Uz Radića, prijevod i adaptaciju napravio je pjesnik Tonko Maroević, a predstava je odmah naišla na oduševljenje publike, nadrasla najoptimističnija očekivanja i postala hit. Tako je i sada: Lela Margitić i Pero Kvrgić, neponovljivi i jedinstveni, s jednakom uvjerljivošću i humorom izvode taj komad i danas. 

U prvoj postavi s Perom Kvrgićem glumila je Mia Oremović, koja je igrala u šezdesetak predstava prve sezone. Zatim je 1970. ulogu Nje preuzela Lela Margitić, tada članica Komedije, koja je u njoj zaigrala već na trećoj godini Akademije ulogom u mjuziklu 'Kiss me, Kate' Vlade Habuneka i svojim ulogama u predstavama, kao što su 'Ljubimica Divljeg zapada', 'Guslač na krovu', 'O'kaj', 'Dlakavi život', 'Novela od stanca' i drugim hitovima te glasom i plesom obilježila zlatno doba tog kazališta.

Predstava je u međuvremenu ušla u legendu – dobila je brojne nagrade, gostovala u gotovo svim većim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, snimljena je za televiziju i radio te postala fenomen svjetskih razmjera kao najdulje izvođena predstava na svijetu s istom glumačkim postavom. To joj je 2008. donijelo uvrštenje u Guinnessovu knjigu rekorda. U tome je značajnu ulogu odigralo Kazalište Planet art koje od 2007. producira 'Stilske vježbe'. 

Kako iz današnje perspektive gledate na nevjerojatan uspjeh 'Stilskih vježbi', premijerno izvedenih 19. siječnja 1968. u maloj dvorani Teatra ITD? U čemu je tajna njihova uspjeha?

Na to pitanje teško je odgovoriti, ali vjerujem da su sjajan tekst i adaptacija Tonka Maroevića i redatelja Tomislava Radića, u kombinaciji s našom izvedbom, ključ uspjeha. Radić i Maroević bili su u to vrijeme mladi, razigrani i veseli, i uspjeli su napraviti svevremenu, duhovitu i pametnu adaptaciju u kojoj tijekom pet desetljeća ništa nije promijenjeno. Tekst je i danas aktualan i ljudi se smiju na istim mjestima. Što se tiče izvedbe, Pero Kvrgić i ja silno se trudimo da svaku predstavu igramo s ozbiljnošću, koncentrirano, te ništa ne mijenjamo, jer ako se počne improvizirati, predstava se jako prlja i propada.

Izvodite 'Stilske vježbe' punih 48 godina i to nekoliko puta mjesečno. Kako se osjeća glumac kad toliko dugo izvodi isti tekst? Dolazi li do zasićenja?

Ponekad dođe do malog zasićenja i osjećate se pomalo bedasto, ali tako je u svakom poslu. Kao glumci educirani smo za stalno ponavljanje - kad izađeš na pozornicu, pritisneš gumb i show mora ići, a publika učini sve ostalo. Jako se volimo umiliti i dodvoriti publici, glumci rade sve za publiku. Ako je publika stidljivija i ne reagira jako otvoreno, onda se mi silno trudimo da ju animiramo. Dakle publika nas jako motivira.

Je li vam se dogodilo da publika možda nije razumjela taj specifičan tekst? Naime, neobično je to što je taj zapravo banalan tekst u kojem se prepričava zgoda iz tramvaja na 50-ak načina naišao na tako veliko oduševljenje publike da i danas izaziva salve smijeha.

Kad je ta predstava napravljena 1968. godine, bila su sasvim druga vremena. U to vrijeme bili smo dosta konzervativna sredina, ali nakon što je Teatar ITD krenuo u nove proboje, a ubrzo i ostali teatri, počelo se eksperimentirati. Općenito, u umjetnosti tog vremena bilo je puno slobode. To je tada bio veliki kazališni eksperiment i nitko nije vjerovao da će predstava imati više od deset, petnaest izvedbi. Teatar ITD nije imao stalni ansambl i glumcima se u ugovorima garantiralo 20 izvedbi, a nama iz 'Stilskih vježbi' samo deset, što znači da uprava kazališta nije računala s mogućnošću da predstava bude izvedena deset puta. I njih je iznenadio taj nevjerojatno spontan, topao, oduševljen prijem publike, jednako kao što i nas danas iznenađuje. No zna se dogoditi da naiđemo na nerazumijevanje i hladniji prijem publike, koja naprosto ne razumije mehanizam predstave. Onda se Pero i ja jako potrudimo da budemo što sugestivniji i polako ih uvlačimo u bit. I kad shvate o čemu se radi, onda je dalje sve u redu.    

U to vrijeme je Vjeran Zuppa bio ravnatelj Teatra ITD i može se reći da je to kazalište bilo centar avangardnih strujanja. Možete li se prisjetiti atmosfere u društvu i duha vremena u kojem su nastale 'Stilske vježbe'?

To je bio uvod u 1971. godinu. Uvijek su nas učili da je kazalište ogledalo društva. To sad zvuči kao parola, ali je točno. U to vrijeme u cijelom hrvatskom društvu pojavili su se polet i htijenje da se ide naprijed i da se otvorimo Europi i svijetu. To se osjetilo i u književnosti, glazbi, kazalištu, na svim razinama. U tom smislu je i Vjeran Zuppa u Teatru ITD postavljao na repertoar kvalitetne komade, relevantne na svjetskim scenama. To je bilo razdoblje velikog procvata kulture, ne samo u Teatru ITD. Taj zamah se osjetio i u Komediji, mom matičnom kazalištu, u kojem je domaći mjuzikl bio u velikom usponu. Kad je nakon tog zlatnog doba u Teatru ITD uslijedilo povlačenje te kontrola i cenzura, to nas je sve jako pogodilo. Onda je Vjeran Zuppa napustio Teatar ITD, mislim zbog 'Mrduše Donje', premda tu predstavu nitko nije skinuo s repertoara. To su bila dosta teška vremena.        

Zapravo ste preuzeli ulogu Nje od Mije Oremović 1970. godine, kad ste bili na vrhuncu karijere u Komediji, u kojoj ste igrali u popularnim mjuziklima. Jeste li ipak osjećali strah ili tremu prihvaćajući ulogu u predstavi oko koje se već počela stvarati fama?

Predstava je igrala samo jednu sezonu jer Mia Oremović nije mogla dalje glumiti, tako da 'Stilske vježbe' nisu više bile na repertoaru. Oni su nju čekali, međutim, kad više nisu mogli čekati, Radić me zamolio da preuzmem ulogu Nje u predstavi. To mi je bilo nevjerojatno! Predstavu sam gledala na generalnoj probi i bila sam oduševljena. Mia Oremović i Pero Kvrgić bili su velike zvijezde i stati uz bok Peri bilo je zastrašujuće, ali i prekrasno. Bilo je najvažnije da predstava ide. Mislim da nisam bila al pari Peri, što je jako teško, gotovo nemoguće. To mi je bila velika čast, ali i strašno opterećenje, i imala sam užasnu tremu. A imam ju i danas. To je vrlo teška predstava jer zahtijeva krajnju koncentraciju. Evo, jučer, kad smo Pero i ja vježbali, krenula sam malo ležernije i počela sam se zafrkavati, ali već na prvom monologiću stala sam i nisam znala kako dalje. Jer sam se zezala. Problem je u tome što stalno pričaš istu priču drugim riječima i ako umjesto jednog glagola upotrijebiš drugi glagol, odmah te prebaci u sljedeći monolog. Dakle nema zafrkancije jer se odmah pogubiš, moraš stalno biti maksimalno koncentriran.         

Kakav se odnos razvio između Pere Kvrgića i vas tijekom tih pet desetljeća?

Uvijek smo bili u dobrim odnosima, čak i privatno. Upoznala sam ga još kao djevojčica, kad sam išla u dječje kazalište, jer je on bio prijatelj mog barbe i tete Drage Krča i Ljubice Mikuličić, također glumaca, i dolazio je kod nas. Tako sam upoznala i Svena Lastu i Bobija Marotija. Kasnije, kad sam završila Akademiju u Zagrebu i počela raditi u Komediji, u kojoj je bila i Perina supruga, svi smo se družili i zajedno slavili Nove godine. Međutim, posao je nešto drugo, tu nema šale. No mi smo se i u poslovnom smislu jako dobro slagali i nikad nije među nama bilo nikakvih problema.   

Jasno je da su 'Stilske vježbe' demonstracija vrhunskog glumačkog umijeća i da bez vaših izvedbi ta predstava sigurno ne bi bila ista. Međutim, u njoj postoji još nešto, a to je istraživanje komunikacije i konflikata između dvoje ljudi, koji se slučajno sretno u tramvaju. Je li zapravo bit 'Stilskih vježbi' istraživanje smisla komunikacije? 

To je pravo pitanje. Radi se upravo o tome. Ta predstava želi pokazati da je komunikacija između ljudi zapravo nemoguća i da se mi ne razumijemo. Predstava je tako i zamišljena, ali to se s vremenom pogubilo. Nastojimo protumačiti tu malu priču na razne načine zato što vidimo da nas zapravo nitko nije razumio. Na kraju predstave dolazi do kakofonije, odnosno ostajemo bez riječi, čuju se neki nemušti glasovi, pokušaji i geste, i mi odustajemo, odlazimo te izlazimo posramljeni i ustrašeni jer nismo uspjeli objasniti ljudima ono o čemu smo govorili. Ne znam koliko publika shvati tu ideju predstave, no nadam se da dobar dio ipak razumije našu nakanu. Ta nemogućnost komunikacije je u osnovi 'Stilskih vježbi'.    

Možemo li reći da su 'Stilske vježbe' danas još aktualnije s obzirom na još veći manjak komunikacije koja se svela na šture SMS poruke i mejlove, bez direktnog kontakta?

Naravno, 'Stilske vježbe' su i danas aktualne jer općenito dotiču problem komunikacije. Taj problem pokušale su izraziti te 1968. godine, a to žele i danas. Da Maroević i Radić danas adaptiraju taj tekst, vjerojatno bi u predstavu stavili SMS poruke, mejlove i društvene mreže jer je verbalna komunikacija svedena na minimum, pogotovo kod mladih ljudi, koji ne znaju svoj materinji jezik, govore u kraticama i ne znaju složiti rečenicu. To je svevremeni problem i sigurno je jako pridonio održavanju predstave na životu punih pet desetljeća.

Godinama putujete s predstavom uzduž zemlje. Jeste li je izvodili i u zemljama regije?

Nastupali smo u Sarajevu, jednom smo gostovali i u Beogradu, ali sada putujemo sve manje, uglavnom po Hrvatskoj. Putujemo kombijem, imamo krasnu ekipu, koja nas pazi i mazi. 

Znate li je li taj tekst postavljen i u nekoj drugoj zemlji s tako velikim uspjehom?

Ne znam. Ali prije 15-ak godina gostovalo je u Zagrebu kazalište iz Toulousea sa 'Stilskim vježbama', kad su Francuzi iz Francuskog kulturnog instituta rekli da je naša predstava bolja od njihove. Njihova predstava je bila drukčije postavljena: imali su pet, šest glumaca, mijenjali su kostime i igrali je na drugi način. 

Je li ta uloge Nje u 'Stilskim vježbama' radikalno utjecala na vašu karijeru?

Ne, nije utjecala na moju karijeru u Komediji, osim zadnjih desetak godina, nakon što smo obilježili 40. godišnjicu igranja 'Stilskih vježbi'. Onda se predstava silno popularizirala, počelo se govoriti o fenomenu, a fami je pridonijelo uvrštavanje u Guinnessovu knjigu rekorda. Sve to što se sa 'Stilskim vježbama' događa zadnjih deset godina možemo zahvaliti Marku Torjancu i njegovom sjajnom kazalištu Planet art. On je predstavu prijavio u Guinnessovu knjigu rekorda, on se brine za nju i organizira gostovanja. Zanimanje publike i dalje je ogromno, pa predstavu ne skida ni sada, kad ni Pero ni ja više nismo mladi. Dokle ide – ide.

Što je vama osobno, emocionalno i intimno, značila ta uloga Nje i sve to što se stvorilo oko nje?

Značenja te uloge postala sam svjesna tek u zadnje vrijeme. Da ne igram u 'Stilskim vježbama', za mene nitko ne bi ni znao. Zahvaljujući toj predstavi još uvijek sam aktivna i radim, što nije nevažno. Stare glumce nitko ne treba jer mlade glumice stave masku pa odigraju ulogu stare žene, a ja sam i dalje u svom poslu i to mi jako puno znači. To mi podiže samopouzdanje, što je jako bitno. Mi glumci možemo igrati toliko dugo dok nam mozak radi. Čak ako se slabije krećemo, možemo igrati neku adekvatnu ulogu. Radoholičarka sam i dok sam radila, uvijek sam se osjećala prekrasno, pogotovo kad sam pjevala i plesala u mjuziklima u Komediji. Rad me uvijek jako veselio. 

Je li vam ta uloga otvorila i neka druga vrata? Naime, u Komediji ste igrali u mjuziklima, što je specifična forma, a u 'Stilskim vježbama' predstavljali ste se publici i kao drugi tip glumice.

Ne bih rekla. Na imidž i popularnost glumca najviše utječe televizija. Jedino je Pero Kvrgić stekao iznimnu popularnost u cijeloj bivšoj zemlji premda je zaista malo radio na televiziji i filmu, jer nije imao vremena za to. Gdje god gostujemo, svi ga zaustavljaju na ulici i čestitaju. Meni nitko. Eventualno mi kažu da su me vidjeli u seriji 'Stipe u gostima'. Ali to mi nije ni važno. Činjenica jest da su 'Stilske vježbe' prvenstveno predstava Pere Kvrgića i njegovih nenadmašnih glumačkih bravura.