'Hiljadu i jedna smrt'

Krleža opet među Hrvatima

20.05.2011 u 09:46

Bionic
Reading

Predstavljanje novog izdanja zbirke Miroslava Krleže 'Hiljadu i jedna smrt', u izdanju naklade Ljevak, bilo je donekle čudan događaj koji bi se velikom piscu možda i svidio. Malo se pričalo o jeziku, malo se tračalo o pronevjerama u Hrvatskom novinarskom društvu, malo prisjećalo vlastite mladosti, a mnogo je rečeno i o samom Krleži i onome što nam je on, nažalost, postao

Zbirku priča 'Hiljada i jedna smrt' Miroslav Krleža naumio je objaviti 1932. godine. No u tadašnjoj Jugoslaviji, s oktroiranim ustavom i apsolutističkim kraljem, u stalnim sukobima između Zagreba i Beograda, priče jednog od najistaknutijih pisaca, pritom još komunista, izazvale su nervozu dežurnih cenzora. 'Hiljadu i jedna smrt' je, kako se ističe na koricama novog izdanja naklade Ljevak, zabranjena u predcenzuri u jesen 1932, a onda i u proljeće 1933. kada je tiskana i našla se na policama knjižara. Ipak, prvo izdanje, koje je brzo povučeno, proširilo se Zagrebom, jer je sve zanimalo, što god o Krleži mislili, što ovaj veliki pisac piše.

Danas je situacija bitno drukčija kada je riječ o Krleži u Hrvatskoj, jer se o njemu u proteklih dvadeset godina toliko politiziralo da je, Krleža pisac, jedan od rijetkih neprijepornih književnih genija ovih prostora zapravo pao u zapećak. Zato je odlična odluka Naklade Ljevak da se upusti u jedan mali izdavački eksperiment, kako je to objasnio Nenad Rizvanović, jedan od urednika novog izdanja 'Hiljadu i jedne smrti'. Cilj je Krležu ponuditi na tržištu izvan lektirnog okvira, dakle kao 'običnog' pisca, koji je, naravno, sve, samo nikako običan.

'Hiljadu i jednu smrt' predstavili su kritičar Zdravko Zima i drugi urednik knjige Vlaho Bogišić, čija su izlaganja na trenutke bila vrlo zanimljiva i pronicljiva, ali i pomalo bizarna, pretjerano autoreferencijalna, pa i tračerska. Zapravo, trudili su se zvučati krležijanski, a to im je u dobroj mjeri i uspjelo.

Zima se zapitao treba li nam danas Krležina knjiga te podsjetio na to da je on o Krleži učio od Stanka Lasića, stručnjaka po tom pitanju. Onda se upustio u malo dulju digresiju prisjećanja vlastitih mladenačkih dogodovština, pa malo lamentirao o cyberspaceu i današnjim generacijama. No vratio se na pravi put ističući da je Krleža bio ličnost koja je izazivala oprečne reakcije, 'diviniziralo ga se s jedne strane, a za druge je bio Antikrist'.

Baš je ta Krležina sposobnost za pogođenu provokaciju jedna od najvažnijih piščevih osobina, jer je i o Hrvatima izrekao mnoge bolne istine, što su se rijetki usudili učiniti i prije i poslije njega. Zdravko Zima usprotivio se 'politikantskoj kritici Krleže', podsjetivši da ga je jednom i austrijski kritičar Karl Marcus Gauss nazivao 'panonskim divom'. Za razumijevanje današnje Hrvatske potrebno je konzultirati i Krležu, naglasio je Zima, podsjetivši da je ovaj velikan oduvijek bio protiv jezičnog purizma, koji je u međuvremenu prilično osiromašio hrvatski jezik.

'Krleža je imao bogat jezik, pisao je, primjerice, uvijek 'sprat' i 'voz', s duhovitim objašnjenjem koje je glasilo – ja se vozim, a ne vlakim. Zato nam je Krležin jezik i uputa i korektiv', zaključio je Zima.

Kada je riječ o današnjim autorima koji ga u neku ruku podsjećaju na Krležu, Zima je spomenuo zbirku priča 'Ubožnica za utvare' Delimira Rešickog, koja kao i 'Hiljadu i jedna smrt' ima deset priča. Na to je Rizvanović napomenuo da je Rešicki (bio?) član stranke osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša, što je izazvalo nervozan smijeh kod prisutnih. Naravno, politika ne određuje nečiji talent, a opaska o Rešickom može se činiti neprimjerenom, ali se također treba sjetiti toga da se sam Krleža krvnički razračunavao sa svojim ideološkim i književnim neprijateljima. No ni Rešicki ni Rizvanović nisu Krleža, pa stvar tako ostaje na razini crnohumorne doskočice bez pravog značenja.

Vlaho Bogišić pak smatra da je stanje stvari s Krležom u današnjoj Hrvatskoj katastrofalno. 'Krleža je po svojoj prirodni kontroverzan, a trebalo bi ga se početi čitati isključivo kao književni tekst i pustiti njegove originalne tekstove da žive', rekao je Bogišić. Nakon toga se zapetljao u ne baš jasnu aluziju o pronevjeri u Hrvatskom novinarskom društvu, što mediji ignoriraju, te se pozivao na Krležu koji se nije ustručavao udariti u najbolnije iluzije svog vremena. Krleža je to radio bez prevelikih aluzija, uvijek hrabro i frontalno, pa se Bogišićevo aludiranje ipak ne može skriti iza Krležine oštre direktnosti. Nekima u publici, kao i potpisniku ovih redova, došlo je da pitaju o kome je zapravo riječ, no već je odavno skoro svako direktno pitanje na hrvatskoj književnoj sceni percipirano kao napad ili provokacija, pa ljudi baš i ne žele da ih se razvlači po kolumnama i komentarima jer su stali nekome moćnom na žulj. Još jedan pokazatelj toga da smo daleko od Krležina nivoa, naravno.

Baš kao i Zima prije njega, Bogišić se onda vratio na pravi put, objasnivši detalje o apsurdu zabrane 'Hiljadu i jedne noći', koja je formalno objašnjena – vrijeđanjem tadašnjeg španjolskog kralja! Bogišić je također spomenuo jednu ključnu stvar, to da Krleža nije odgovarao ni beogradskom režimu, ali ni konzervativnom Zagrebu, pa je nađen zajednički interes da ga se ušutkava.

'Krleža u nekoj HSS-ovoj Hrvatskoj nikad ne bi postao direktor Leksikografskog zavoda i to treba reći', zaključio je Bogišić.

O samoj zbirci priča treba reći da je doista obilježena smrću, ta riječ se nalazi u naslovu svake druge novele, a većina likova skonča kao žrtve povijesti, bez obzira na to je li ih netko ubio ili su to sami učinili. U pogovoru novom izdanju 'Hiljadu i jedne noći' Bogišić je odlično detektirao da Krležina zbirka 'sadrži onu prigušenu eksplozivnost kojom dobra priča nadrasta zajednicu iz koje i o kojoj govori'.

Nadrastanja sredine u nas nema mnogo, pa je sve što ide u tom pravcu neprocjenjivo i dragocjeno.