POBUNITE SE!

Knjiga koja je na noge podigla cijelu Europu

11.01.2012 u 11:15

Bionic
Reading

Knjižica od svega pedesetak stranica Stéphanea Hessela 'Pobunite se!', u izdanju agilnoga nakladnika VBZ iz Zagreba, doima se na se na prvi pogled kao politička brošurica iz drugoga svjetskoga poraća, mnogo ljevica diže neke parole, prosvjeduje se, ali na transparentu u prvome planu je reklamna poruka da je riječ o knjizi koja je podigla na noge Francusku i Europu

E sad, da je brošurica podigla na noge tolike ljude, nije baš doslovna istina, ali da iz nje zrači neka postojana nada autorova da bi se to trebalo dogoditi izvan svake je sumnje. Od meritorna predgovornika Predraga Matvejevića doznaje se da je to djelce gotovo nepoznata autora potkraj 2010. premašilo milijunske naklade i da je odmah prevedeno na mnoge svjetske jezike. Naslov je izvornika 'Indignez vous!' – 'Pobunite se!', a, napominje Matvejević, u riječi indignacija ima i 'ljutnje' i 'srdžbe' i 'pobune'.

Autor Stéphane Hessel napisao je taj žanrovski neuobičajen bestseler u devedeset i trećoj godini života za koji je sasvim premalo reći da je bio zanimljiv, ali svakako se za autora može reći da se imao zašto roditi. Naime, rođen 1917. u Berlinu, a 1924. godine obitelj mu se preselila u Pariz. Na početku Drugoga svjetskoga rata prebjegao je u London i prišao organizaciji Slobodna Francuska. Uključio se u Pokret otpora i prebacio se u Francusku i u specijalnoj misiji probio se de Pariza, ali pada u ruke Gestapu.

Kao Židov, biva zatočen u Buchenwaldu i samim se čudom spašava uoči vješanja. U poraću službuje u diplomaciji, radi u Komisiji za ljudska prava u New Yorku i sudjeluje u izradi Opće deklaracije o pravima čovjeka. (Objavljene u prijevodu u mnogim izdanjima njegove knjige, pa i u hrvatskome, pa je to i prilika da čitatelj malo ponovi gradivo toga zaista uznosito sročena dokumenta koji kao da je svih ovih godina od 1948. do danas samo dobivao na aktualnosti, onako kako su se sve manje razni silnici sveudilj i posvuda obazirali na sva ta u Deklaraciji navedena ljudska prava.)

Devedeset i tri godine ima Stéphane Hessel u momentu kada izdaje svoje pisano životno djelo u tako malo riječi, a s mnogo vrhunaravnih ideja. Kaže za sebe da se nalazi na zadnjoj etapi svoga puta. Kraj mu više nije daleko, ali on ne sustaje, podcrtava sreću što mu je moguće prisjetiti se onoga što mu je poslužilo kao osnova cjelokupnome političkome angažmanu, a to je poratna godina Pokreta otpora i program koji je Nacionalno vijeće otpora predložilo oslobođenoj Francuskoj, skup načela i vrijednosti na kojima je počivala moderna demokracija.

Ta načela i te vrijednosti, piše on, danas su potrebniji nego ikada. Dužnost je svih da bdijemo nad našim društvom kako bi ono ostalo društvo na koje ćemo biti ponosni: treba reći ne ovome društvu ljudi bez papira (misli se na isprave o državljanstvu), društvu progona, društvu etiketiranja imigranata, ne i ovome društvu gdje dovodimo u pitanje pravo na mirovinu i tekovine socijalnoga osiguranja (prema sindikalnoj procjeni, u Francuskoj su mirovine smanjene sa 75 posto do 80 posto od prihoda na oko 50 posto, a o Hrvatskoj da ne govorimo), ne ovome društvu u kojima su svi važniji mediji u rukama bogatih, tj. oglašivača u konkretnim nekim primjerima, a sve to je nabrajanje samo osnovnih dijagnoza o stanju svekolikoga suvremenoga društva, dakako, ne samo francuskoga, riječ je ovdje o svim sve opresivnijim društvima u kojima je sve teže doći do osnovnih ljudskih prava kao što je, primjerice, obrazovanje najvišega stupnja za sve, bez opće diskriminacije siromašnih.

Hessel podsjeća da je temeljni motiv Pokreta otpora bio gnjev. Zato on svima danas preporučuje da nađu vlastiti motiv za pobunu, za pridruživanje povijesnoj struji, kako on naziva opću potrebu za pobunom. Ta struja teče prema većoj pravdi i većoj slobodi, ali ne onoj nekontroliranoj, slobodi lisice u kokošinjcu. Prava, napominje on, koja je 1948. godine zacrtala Opća deklaracija, sveopća su. Svakome ljudskome biću bezuvjetno namijenjena. Stoga ne čudi da je Stéphane Hessel uvijek iskazivao svoju osobnu neovisnost i samostalnost.

U ratu u Gazi stao je, iako Židov, na stranu Palestinaca koji su stradavali od uvelike nadmoćnijih izraelskih vojnih snaga. Svojedobno na pitanju Alžira, iako lojalan francuski državljanin, na strani je antikolonijalizma. Uvijek na strani slabijih, uvijek samo za pravdu, ponekad i simpatično anarhičan mogao se Hessel učiniti mlađim generacijama, onima koji traže posao gotovo do zrele dobi jer pravo na rad nije nikakva ljevičarska tlapnja, kao što to, primjerice, misle parvenistički kapitalisti u današnjoj Hrvatskoj, oni koji su pronašli nezarađeni kapitalizam samo u njegovoj najdivljoj, primitivnoj varijanti, onoj prema kojoj je i klasični kapitalizam poodavno kritičan. Slični takvima su i oni koji olako poistovjete svaki oblik socijalizma sa staljinizmom.

Paul Klee, Angelus Novus, 1920, Muzej Izraela, Jeruzalem

Stoga Hassel zapisuje da, što se tiče Staljina, 1943. godine svi su otporaši pozdravili pobjedu Crvene armije protiv nacista, ali znali su i za staljinističke čistke već od 1935. I premda je trebalo imati otvorene oči prema komunizmu radi protuteže američkome kapitalizmu, jasno je bilo da se treba suprotstaviti tome zločinački okrutnome obliku totalitarizma. Moj mi je dugi život, zaključuje Hassel, dao cijeli niz razloga da se pobunim. Zahvaljujući svome hegelijanizmu on dugu povijest čovječanstva tumači kao smislenu. Povijest društva napreduje i na kraju imamo demokratsku državu u idealnu obliku. Ali, postoji i drukčije viđenje.

Njemački filozof Walter Benjamin izvlači pesimističnu poruku iz slike Paula Kleea Angelus Novus na kojoj anđeo želi savladati i otjerati oluju koju je Benjamin poistovjetio s napretkom. (Reprodukcija slike je na početku knjige o kojoj je ovdje riječ. Zanimljivo je da je danas vlasništvo Muzeja Izraela u Jeruzalemu, a prvotno je bila Benjaminova.) Walter Benjamin ubio se 1940. da bi umaknuo nacizmu, a za njega je smisao povijesti bilo nezaustavljivo putovanje od katastrofe do katastrofe. Hassel, nadalje iznosi da je ravnodušnost najgori ljudski stav, pa kazati 'ja tu ništa ne mogu, ne snalazim se': zapravo, gubitak jedne od neophodnih ljudski sastavnica: sposobnosti za pobunu i angažman koji iz toga proizlazi. Mladima gromko poručuje da su oko njih svuda situacije koje ih moraju potaknuti na jaku građansku akciju. Tražite i naći ćete, poručuje on u biblijskome tonu.

Što se tiče Hesselova angažmana u Gazi na strani Palestinaca on tu ističe da nije za nasilje Hamasa kojim se odgovara na izraelske napade u pojasu Gaze, ali da se to da objasniti očajem Gažana. Ali, može se reći i da je svaki terorizam oblik beznađa i da je to negativan pojam. Jer beznađe je poricanje nade. Nasilje, naime, okreće leđa nadi, a treba mu pretpostaviti nadu, nadu u nenasilje. Da bi se to postiglo, sve treba biti utemeljeno na ljudskim pravima čije kršenje, ma tko bio prekršitelj, treba izazvati gnjev svih pravdoljubivih jer oko tih prava nema nagodbe. Ta pobuna dakako mora biti miroljubiva. Treba se pobuniti i protiv svih sredstava masovne komunikacije koja suvremenoj mladosti predlažu samo masovnu potrošnju, prezir prema slabijima i prema kulturi uopće, sveopću amneziju i pretjerano natjecanje svih protiv svih. Zaključne su riječi Hesselove knjižice ove: 'Stvarati znači oduprijeti se. Oduprijeti se znači stvarati.'

Poprilično postavki iz Hesselove knjižice možda se može činiti pomalo naivnim i odviše idealističkim, ali valja imati na umu da je autor u desetom desetljeću došao upravo do takvih zaključaka i da se iznimno bistra uma smatrao obavezanim to prenijeti, namrijeti svoju nadu kao ideju vodilju graditeljima 21. stoljeća. A, valjda ima nešto uvjerljivo u tome kondenzatu svih nada staroga otporaša kada je njegov poklič 'Pobunite se!' otišao u milijunskoj tiraži.

Zato Pročitajte to!

Stephane Hessel o potpori Russellovu Tribunalu o Palestini