'OD KOLIJEVKE PA DO GROBA'

Kazališni obračun s apsurdima školskog sustava

24.11.2011 u 09:56

Bionic
Reading

Nažalost, tako nam je da se već dugo nije čula čak ni hrabra krilatica o krizi kao prilici. Brutalnu kapitalističku logiku, međutim, poslušali su riječki kazališarci pokušajem da se repertoarno izvuku upravo na valu krize. I pokazali da kriza zaista možda i jest prilika, ali prilika da nezavisni sektor izađe iz svojeg uobičajenog medijskog, prezentacijskog i, na koncu, estetskog offa i postane činjenica kulturnog života. Barem u Rijeci

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u nevolji s dramskim programom koji u ovoj sezoni čine samo dvije 'velike' premijere, posegnulo za mjerama koje bi se još donedavno smatrale radikalnim iskorakom, a zapravo je riječ o praksi koja bi trebala biti uobičajena i samorazumljiva. Veliko kazalište ušlo je u suradnju s manjim HKD Teatrom, nezavisnom kompanijom stacioniranom u Kulturnom domu na Sušaku, već u ranijim sezonama, i to je bio iskorak iz Fellner-Helmer hrvatskog bastiona.

No, ovogodišnja suradnja s Kazališnom radionicom Malik, koju za srednjoškolce i osnovnoškolce već godinama vodi Denis Kirinčić, nešto je sasvim drukčije. Zato je predstava 'Od kolijevke pa do groba...' u režiji Marija Kovača vrijedna pažnje, ne samo kao vjesnik doba u kojem će komunalna kazališta svoju zadaću shvaćati malo šire od premijernih ciklusa i prigodnih koncerata, nego kao primjer suradnje s publikom svih uzrasta nastao osluškivanjem i reakcijom na njezine potrebe.

Iako bi se zbog nedavne premijere u zagrebačkoj Trešnji moglo zaključiti kako domaće glumište u sljedećem razdoblju može očekivati val kazališta za mlade, ipak nije tako. Ovo su tek dva samostalna i poprilično različita koraka.

'Rent a friend' je produkcija specijaliziranog kazališta koje je samo nastoji proširiti djelatnost i postaviti se u nišu koja mu pripada i koju je već odavno trebalo popuniti, iako su to pokušavali učiniti i drugi. S Rijekom je malo drukčije jer tamo nema kazališta mladih ni specijaliziranih kuća takvog tipa, izuzme li se Gradsko kazalište lutaka Rijeka koje ne niti može niti bi trebalo baš sve odrađivati samo.

Druga nimalo manje važna specifičnost projekta 'Od kolijevke pa do groba...' je i činjenica da nije riječ o klasičnoj produkciji, već o suradnji s dramskim studijem, dakle upravo s ciljanom populacijom, što onda i kazalište kao instituciju, proces i umjetnost predstavlja u sasvim drukčijem svjetlu – prije kao društvenu djelatnost integriranu i funkcionalnu u zajednici nego kao kreaciju koja s bjelokosne kule promatra svijet i čudi se.

Kovač je tako predstavu i zamislio, pa iako je potpisana kao njegov autorski projekt, riječ je tek o kanaliziranju i usustavljivanju 'donesenog' i samostvorenog materijala, onog koji je plod autorskog rada ili jednostavno improvizacijske imaginacije polaznika Malika.

Zato 'Od kolijevke pa do groba...' ne izgleda ni lijepo ni vješto, a tako ni ne zvuči – ona je izraz sam, gdje je sadržaj važniji od načina i stila. On bi bio čišći da se strukturu predstave nije pokušalo graditi preko statističkih podataka i školskih kurikuluma. Kralježnica od postotaka, podataka, i nepreglednih nastavnih jedinica s 'očekivanim nastavnim učinkom', doduše, dodaje predstavi apsurdan kovačevski ton jer se pozorničko zbivanje, čak i kad pokušava biti strukturirano, dosta živo opire svakoj vrsti sustava. Međutim, to što radi za radnju, istodobno radi i protiv izvedbe. Evidentno je to u pokušajima da se autentičnom glasu nametne izvođačko ruho, što vjerojatno nije bila čak ni redateljeva želja, nego automatsko prilagođavanje pozornici samih izvođača. Stoga se čini da je upravo redatelj trebao više raditi na tome da se autentičnost ne izgubi u pokušaju glume kodirane proizvodima medija ili institucionalnog kazališta.

Bez obzira na izvedbu, ovakav obračun sa školskim sustavom i svim njegovim naizgled nerješivim apsurdima, za suptilno programiranje kojih je najvjerojatnije zaslužan dramaturg Matko Botić, pokazuje što znači kad kazalište nije samo sebi svrha, nego zaista postoji zbog onih koji ga stvaraju, najprije za sebe a onda i za druge. Zvuči kao paradoks, ali osamnaest polaznika Kazališne radionice Malik i svi koji će ih gledati, znaju da nije tako.