Premda Mada Peršić još studira na Akademiji dramske umjetnosti, ona se već može pohvaliti zanimljivom biografijom, netipičnom za kazališni milje. Potječe iz obitelji liječnika – u obitelji s očeve stane bilo je i ima uglednih medicinara, otac se malo odmetnuo od medicine i završio Fakultet strojarstva i brodogradnje, a majka je profesorica kemije pa je tako Mada studirala medicinu s idejom da jednog dana subspecijalizira neurokirurgiju ili kardiokirurgiju. Zatim je neočekivano, za vrijeme studija medicine, sudjelovala u 'Hrvatskom top modelu by Vanja Rupena' koji joj je posložio, kako kaže, neke stvari u glavi te je skupila hrabrost i nakon diplome Medicinskog fakulteta odlučila bez žaljenja napustiti svijet medicine i upustiti se u kazališnu avanturu.

Tada ju je otkrio Ivica Buljan pa je prošle godine s velikim uspjehom debitirala na 66. Dubrovačkim ljetnim igrama u 'Elementarnim česticama'. Zatim joj je Buljan, kaže, ponovno pružio izvanrednu priliku i ponudio joj jednu od važnijih uloga u najiščekivanijoj kazališnoj predstavi sezone 'Tri zime'.

Tumačite ulogu partizanke Ruže. Kakav je to lik i koliko vam je ta rola bliska?

Uloga partizanke Ruže Kralj jako je inspirativna. Ona je vrlo jaka, snažna i hrabra žena, koja se bori za svoju obitelj. Otišla je u partizane zato što su je uvjeti na to prisilili. Budući da je tvrdoglava, optimistična i usmjerena na napredak, u partizanskoj je ideologiji pronašla svoje mjesto i područje djelovanja. Ništa joj nije teško. Ona može što god treba. U ratu je spasila svoje dijete Mašu od smrti, a spasila je i supruga domobrana, koji sumnja je li to dijete njegovo. Naime, u ratu je bila priležnica partizanskog generala, ali ne zna se je li na to bila primorana kako bi spasila supruga ili je to bila zbog ljubavi.

Tena Štivičić mi je skrenula pažnju na to da je Ruža i vrlo ženstvena i ranjiva osoba, koja ima naglašenu žensku, emocionalnu stranu, premda su iduće generacije za nju govorile da je bila ekonomična s emocijama. Takav dojam stjecao se zato što nije znala drukčije; morala je držati obitelj na okupu i brinuti se o svemu, tako da nije imala vremena ni prilike za nježnost. Ali u praktičnoj brizi za druge, spašavanju i kuhanju graha s repom je najbolja.

Tekst 'Tri zime' Tene Štivičić neki su engleski kritičari nakon praizvedbe usporedili s Budenbrookovima, napisavši da je iznimno zanimljiva politička dimenzija drame, dok je redatelj Ivica Buljan hrvatsku premijeru po značaju usporedio s praizvedbama Krležinih i Begovićevih drama. Kako se vas dojmio taj tekst?

Tekst je predivan, kao i cijela priča o četiri generacije tih jakih žena i divno ga je igrati. Priča je koncipirana tako da se radnja događa tijekom triju zima: započinje 1945. u godini oslobođenja, nastavlja se 1990. kada se već osjeća rat i završava 2011. kada je Hrvatska primljena u Europsku uniju. Te tri godine užasno su bitne za hrvatsku povijest. One pokazuju različite političke i društvene situacije, ali i različite mentalitete. Primjerice, 1945. godinu možemo okarakterizirati kao godinu odluke, gradi se nova zemlja, osjeća se polet i zanos i ljudi gledaju u budućnost s optimizmom.

Uoči rata 1990. godine naziru se tjeskoba i nesigurnost, a 2011. godine nastupa velika zbunjenost, što najbolje oslikava Maša, Ružina kći, koja kaže: 'Ja nisam navikla na takvu neizvjesnost.' No priča ne ostaje samo na društvenom i političkom, nego donosi sudbine tih jakih žena, od partizanke Ruže, preko Maše do Alise, povratnice iz Londona, i praktične Lucije, predstavnice nove generacije koja se jako dobro prilagodila 'našem svijetu koji je na dva koraka od podzemlja' i udaje se za poduzetnika, zbog čega je neki članovi obitelji, idealisti, osuđuju.

No ima i zanimljivih muških likova poput Vlade, ravnatelja škole, koji početkom '90-ih nije bio podoban i zbog toga mu je stala karijera. Kad čitate dramu, suosjećate sa svakim likom, nema pozitivnih ili negativnih, osim ustaše Teodora Amruša koji se samo spominje i čija je zapravo kuća. Prilagođavao se svakoj situaciji, ostavio kćer u umobolnici i emigrirao. Za sve ostale likove, za likove koje gledamo i slušamo u drami možemo imati razumijevanja i voljeti ih jer je svatko i ranjiv i jak i svatko ima svoje razloge, a kako kaže Vlado, 'o razlozima se ne raspravlja'.

Koliko se u drami ogleda naša sadašnja situacija s obzirom na polarizaciju društva?

Jako. Mi na neki način živimo u prošlosti, koje se nikad nismo ni riješili, primjerice, stalno se povlači pitanje ustaša i partizana, tako da se u sve te tri zime ogleda naša situacija. Kako je rečeno na konferenciji uoči premijere, stalno nas dostižu sablasti koje možemo samo neutralizirati, ali ih ne možemo ubiti. Također se cijelo vrijeme provlači pitanje podobnosti i ideala te sukoba tih ideala sa surovom stvarnošću.

Najviše su me se dojmili likovi i način na koji Tena Štivičić prati sudbine nekoliko generacija žena, koje genetskim putem ili odgojem, a sve na tlu društveno-političke situacije, prenose razne osobine i vrijednosti svojim potomcima. Zanimljivo mi je promatrati moje kćeri i unuke iz predstave i gledati što su naslijedile od mene, svoje bake, kako sam kao Ruža Kralj 'zeznula' svoju kći, kojoj nisam pokazivala dovoljno nježnosti.

Prvo ste završili medicinu, zatim ste imali izlet među top modele i onda upisali glumu na Akademiji dramskih umjetnosti. Što je bilo presudno da napustite svijet medicine i posvetite se kazalištu?

Mislim da su ta dva poziva u biti vrlo slična. Kod oba poziva temelj je ljubav – u medicini liječite tijelo, a u kazalištu pomažete tako da utječete na dušu. Poznajem nekoliko liječnika koji vole muziku i pjevaju ili sviraju neki instrument, a neki od njih su i glumili. Postoji i dr. Hrvoje Handl, koji je završio medicinu, a zatim glumu, na kraju je specijalizirao psihijatriju i bavi se drama terapijom.

Dok sam studirala medicinu, osjećala sam se tjeskobno, iako mi je sve išlo dosta lagano, lakše nego na Akademiji, pa su se svi čudili zašto napuštam medicinu. A ja sam im odgovarala: 'Da, ide mi super, ali u pogrešnom smjeru.' Činilo mi se da se samo udaljavam od sebe i onoga što želim, i to brzo i uspješno. Zatim sam sudjelovala u 'Hrvatskom top modelu by Vanja Rupena' i zahvaljujući tom iskustvu, netipičnom za studenticu medicine, izbistrila sam neke stvari u svojoj glavi i odučila napraviti drastičnu životnu promjenu i upisati još jedan fakultet - glumu. Čovjek si treba dopustiti činiti ono što voli i želi. Hvala roditeljima sto su mi financijski i emotivno to omogućili. Medicina mi je bila super, ali za nekoga drugoga.

Što vam donose gluma i kazalište, a što niste dobivali dok ste bili u svijetu medicine?

Glumu doživljavam kao prostor slobode i kreativnosti. Uživam u komunikaciji s publikom, inspirira me taj osjećaj povezanosti s cijelim ansamblom, volim razgovarati s kolegama i dramaturzima, zanimljiv mi je cijeli proces nastanka predstave i divno se osjećam na sceni. Nikad nisam pomislila da sam krivo odlučila.

Može se reći da vas je otkrio Ivica Buljan, kad vam je prošle godine, kao studentici druge godine, dao ulogu u 'Elementarnim česticama' u Dubrovniku, a zatim vas je ponovno pozvao na suradnju u našu najveću kazališnu kuću ponudivši vam u 'Tri zime' jednu od važnijih uloga. Kakve šanse ima mladi glumac na početku karijere?

Nisam u potpunosti svjesna kako mi se sve ovo dogodilo, ali na temelju svog iskustva mogu reći da mladi glumac ima velike šanse. Jako sam počašćena time što me je Ivica Buljan otkrio na ispitnoj predstavi iz scenskog pokreta i pozvao da glumim u 'Elementarnim česticama' u Dubrovniku. Bilo je predivno. Sunce, more i Houellebecq. A sad mi je dao priliku da učim od njega, Nine Violić, Ksenije Marinković, Alme Price i drugih glumaca. To je ogromno, lijepo i neprocjenjivo. Iznenadilo me najpozitivnije koliko si glumci međusobno pomažu. Trudila sam se slušati i upijati, biti otvorena i ponizna, bez straha, ali s velikim respektom.

Mislim da svaki mladi glumac mora biti kreativan i imati neku vrstu karizme. Svi mi imamo tu kreativnost u sebi, ali moramo je osloboditi, riješiti se strahova. Kad se čovjek riješi strahova, djeluje puno plemenitije. U 'Elementarnim česticama' nisam imala tremu jer sam htjela nešto dati publici i svojim malim dijelom pridonijeti poruci predstave. Kad tako razmišljaš, nema straha, jer nisi koncentriran na vlastiti ego.

Kako ste doživjeli skandal s predstavom 'Elementarne čestice'?

Taj skandal je bio potpuno nepotreban jer se naša predstava nije bavila mržnjom, nego ljubavlju. Što smo dulje radili na predstavi, uočavala sam kako je to deplasirano i besmisleno. Mi, kao ansambl, uspjeli smo se izolirati od tih glasina i posvetili smo se predstavi, čak smo zajedno iščitali cijeli roman naglas. Za to, kao i za cijelu atmosferu, najzaslužniji je bio Ivica Buljan, koji zrači mirnoćom, tako da smo radili bez ikakve panike i zahvaljujući tome u predstavi se zatvorio naš krug ljubavi bez obzira na skandale. Svi smo jako voljeli tu predstavu, uživali smo u zajedničkom radu i bilo bi divno kad bismo je ponovno igrali.

S obzirom na aktualnost predstave 'Tri zime', koja govori, između ostaloga, i o podjeli Hrvatske, kako komentirate reakcije na rad ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i smatrate li ga adekvatnim izborom za funkciju koju obnaša?

Ne, on nije osoba koja može biti ministar kulture. Ja se s njegovim političkim stavovima apsolutno ne slažem, a najviše mu zamjeram, osim političkih stavova iz njegove prošlosti, što nije spreman ni na kakav dijalog. Kulturnjaci ga stalno pozivaju na dijalog, a on se na te pozive ne odaziva. Voljela bih da se konačno konfrontira s kulturnjacima.