INTERVJU IZ MOSKVE

Kako je Rus Kallima postao Čečen s hrvatskom kapom

Bionic
Reading

Isporučujemo razgovor s jednim od najzanimljivijih ruskih suvremenih umjetnika, predstavnikom scene koja nije bila ovoliko jaka još otkako je prije osam desetljeća J. V. DŽ. Staljin satro sovjetsku avangardu

Kritika Putinove Rusije, kapitalizma, reakcija na novopravoslavni kič, znakove totalitarizma... Provokacija homofobnih, ksenofobnih, paranoidnih društvenih sila – to su tek neke od subverzivnijih tema na fronti moskovskog modern arta.

No rijetko se koji od njegovih predstavnika usudio dirati u misteriozni rat na Kavkazu, posao vojske i specijalnih službi, 'islamsku prijetnju' i terorizam od kojeg – slušali smo o tome proteklih dana – godinama pati i sama Moskva. Čečenija je poput tabua čak i za tu, čini se, neovisnu scenu. No ne i za našeg sugovornika.

On hoda ruskom metropolom noseći dugu i gustu 'vehabitsku' bradu koja je odavno crvena krpa za neonacističke ulične bikove, ali i za brojne svakodnevne prolaznike kod kojih izaziva asocijacije na radikalni, teroristički islam.

Metamorfoza (2005)

Kod njega nije riječ o sezonskoj provokaciji niti brendiranju, nego o trajnom umjetničkom gardu. Ljudi na moskovskim ulicama ne vide slikara Alekseja Kallimu, nego vehabita. To je život u performansu: on riskira da bi im dao šansu da promisle. A Čečenija je njemu središnja inspiracija, rodni kraj koji je morao napustiti prije 17 godina. Otad u njemu živi transcendentalno, stvarajući iz Moskve neku paralelnu, magičnu i mističnu Čečeniju koju kroz medije nismo navikli percipirati. Kallimina osobna utopija svojom se autentičnošću suprotstavlja iluziji TV stvarnosti i nametnutom imidžu nečovječne, masakrirane nedođije.

U godinama kada su čečenski pobunjenici prikazivani u javnosti kao poremećeni glavorezači islamskog predznaka, Kallima je odlučio risati svoje negdašnje sugrađane iz Groznog kao intrigantne mlade buntovnike, uznemirujuće momke koji kapice s islamskim ornamentima kombiniraju s crnim Adidasovim trenirkama i naočalama Ray Ban. Po izložbenim interijerima i eksterijerima crtao je zagonetnu dokolicu te mladeži obrasle u svježi islam i odmetništvo, kombinirajući tehnike stripa, grafita, antičke umjetnosti, utopističkih sovjetskih ilustracija iz udžbenika i enciklopedija, i još koječega... U tim rebelima Kallima otkriva i istražuje nešto što podsjeća na arhetipske junake ratnike.

Takav pristup temi državnih neprijatelja definitivno mu nije garantirao dobrodošlicu i uspjeh na moskovskoj sceni, ali ga danas čini jednim od najautentičnijih njenih predstavnika.

'Ja sam po narodnosti Rus, nisam musliman. Imao sam 26 godina kad me situacija u Groznome natjerala da pođem za bratom u Moskvu. Dotad nismo ni poznavali termin nacionalizam. Postojao je neki neosviješteni ruski šovinizam. Grad Grozni kroz povijest je prolazio strašne metamorfoze. Prisilna raseljavanja Čečena poduzimala je Jekaterina II, zatim Staljin... U sovjetskom periodu grad je planski industrijaliziran, krenula je eksploatacija nafte. Bilo je to jedno prorusko mjesto', priča Kallima:

'No na razvalinama socijalizma buknuli su etnički nemiri. Ruska manjina izgubila je prava i odjednom je postalo opasno živjeti u Groznome. Šetati ulicom bio je dovoljan razlog da dobiješ 'pizduljej' (ruski žargon - prevedite po vlastitom instinktu, op. M.S.). Zapravo su Rusi u Groznome prolazili nešto slično onome što danas trpe Kavkažani u Moskvi i drugim gradovima. Ukratko, počelo je veliko sranje.'

Odlazak je za Alekseja bio toliko bolan da se još na putu zakleo da se nikada neće vratiti u Čečeniju:

'No tada sam došao u Moskvu i uvidio situaciju s druge strane. Pojmio sam svu odvratnost ruske politike. 'Stariji brat' nije ponudio nikakav alternativni scenarij za zemlju koju sam napustio. Tada sam se, još jednom, izmijenio.'

I tako, umjesto da postane još jedan nacionalist na proizvodnoj traci ratnih vremena, Aleksej Kallima, ruski prognanik iz Groznog, u Moskvi je postao Čečen. Pustio je bradu i neovisan o politici, ideologijama, počeo risati tipove koje je jednom usporedio s trojanskim ratnicima. Momke iz daleke kavkaske krajine koja je prepuštena gospodarima rata, radikalima, tajnoj policiji, švercerima...

'Stvorio sam neki alter ego, paralelni način pomoću kojeg sam crtajući proživljavao ono što nisam u životu. Pokušavao sam prijeći preko podjele koju su nam nametnuli. Ja sam se nekada nalazio među tim ljudima koji su proglašeni neprijateljima, teroristima, i htio sam ih promatrati s njihove, odmetnute strane. Ući u tijelo 'neprijatelja' koji imaju svoju istinu i govoriti u njihovo ime. Bio sam egzaltiran tim osjećajima', objašnjava Kallima.

Terek Grozni - Hrvatska 2:0

Postao je poznat slikajući ultraljubičastom tintom, s kojom dotad nitko nije radio i koju je donedavno bilo nemoguće nabaviti jer se koristila za izradu novčanica. Na zidovima prostorija slikao bi svakodnevicu: ljude u parku ili neki tulum u kući... Publika nije znala da će, kad se u prostoriji ugasi svjetlo, u tu idilu uletjeti 'nevidljivi ljudi', tamni tipovi, društveni otpadnici u crnim trenirkama...

'Pokušao sam nametnuti stvaranje visokog ideala, antički diskurs u zemlji koja se uvaljala u crnilo. Policija i vojska imaju svoju perspektivu, a ja sam je pokušao preskočiti i pogledati 's visine' na svu tu prljavštinu u koju su silom rata ogrezli svi. Pronaći onaj duh koji se buni zbog ideala, slobode, dok drugi uništavaju zbog novca i nafte... To zvuči naivno, naravno, ali je iskreno – to je moja psiha i način proživljavanja onog što nisam mogao u stvarnosti', objašnjava Kallima.

Tajna veza utopijske Čečenije i Hrvatske
Njegovo najpoznatije djelo s nevidljivom tintom nisu partizani, već golemi crtež Terek – Chelsea (210 x 1000 cm), zamišljeni meč u kojem čečenski prvoligaš iz Groznog vodi 6:2 protiv slavnog engleskog kluba. Djelo je zapravo nastavak Terek-Terek!, u kojem isti klub pobjeđuje reprezentaciju Hrvatske 2:0!

'Te 2004. godine bio sam u Zagrebu kao dio selekcije koja je na Velesajmu predstavljala rusku suvremenu umjetnost. Jedan momak mi je poklonio vunenu kockastu kapu koju sam potom stalno nosio po Moskvi, ali sam je izgubio i do dana današnjeg žalim zbog toga! U pravu si, baš tu kapu nose neki čečenski pobunjenici s mojih crteža', smije se 42–godišnji umjetnik.

Negdje u to vrijeme Kallima se odmaknuo od motiva rata ('Shvatio sam da se moje slike, instalacije i performansi s vremenom sve više udaljavaju od realne tragedije.'). Zaokupio se projektima paralelne, utopističke Čečenije, onakve kakva bi mogla biti da joj se ne nameće zlokobna svagdašnjica - onakve kakva opstoji u mašti Alekseja kao njenog prognanog stanovnika, i koja postaje stvarnom kao što su stvarni njegovi radovi. Novi ciklus zove se Ženska reprezentacija Čečenije u skoku s padobranom: zagonetne ženske figure, vojni kombinezoni i avioni, ali neka druga akcija. 'Nema takve reprezentacije u Čečeniji. Ali bi mogla biti umjesto svega što imamo', kaže Kallima.

Sjetna je ironija da danas uživa priznanje u umjetničkim krugovima Moskve i ne osjeća nikakvu društvenu ili režimsku opresiju pri svom stvaralaštvu, ali ne dobiva baš nikakvu povratnu informaciju sa svoje 2000 km udaljene rodne grude. Sumnja da su za njega i čuli: 'Za mene je to velik paradoks. Kad sam napravio 'Terek-Chelsea', probao sam kontaktirati s navijačima Tereka u Moskvi. Rekao sam im što radim, pozvao ih na izložbu. Nijedan nije došao. Ne znam zašto... Možda Groznome nije do umjetnosti, to je još uvijek jadno i siromašno mjesto.'

Za kraj smo ostavili tu bradu koja asocira na Šamila Basajeva i ekipu. Napadi na Kavkažane, međuetnički nemiri proteklih mjeseci u Moskvi, sada i novi teroristički zločin kavkaskih vehabita na Domodjedovu (razgovor je vođen prije potonjeg)... Čuva li ga brada?

'Prije će biti da mi stvara probleme (smijeh). No ne bih htio ispasti negativan. Ponekad u metrou lovim ustrašene poglede suputnika. Ljudi su živčani, nabrijani, podozrivi, kao da gledaju terorista... Onda ja izvadim knjigu i ponašam se spokojno. Teroristi izgledaju sasvim drukčije. Nekada se osjetim tužan jer se izdvajam, a htio bih se stopiti s masom. No, s druge strane, to je moja verzija punka ili dreadova, pravo izbora za koje se borim.'