Borisa Liješevića prati glas jednog od najangažiranijih i najtalentiranijih srpskih redatelja srednje generacije u regiji, a taj je svoj status stekao već prije nekoliko godina predstavom 'Čekaonica' u izvedbi Ateljea 212, u kojoj je istraživao posljedice tzv. srpske tranzicije.

Zagrebačka publika imala je priliku vidjeti njegovu čuvenu 'Elijahovu stolicu', nastalu prema romanu Igora Štiksa, u ZKM-u je režirao predstavu 'Mirni dani u Mixing Partu', a ovo mu je prva režija u našoj najvećoj nacionalnoj kazališnoj kući.

Radi kao asistent na Katedri za intermedijalnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Novom Sadu.

Francuska dramatičarka i spisateljica Yasmina Reza smatra se jednom od trenutačno najzanimljivijih kazališnih autorica u Europi. Po čemu je ona značajna te koje probleme i pitanja otvara u svojima tekstovima?
Yasmina Reza ne ubraja se u krug engleskih dramatičara iz 90-ih, kao što su Mark Ravenhill ili David Harrower, koji su donijeli nešto drastično novo i društveno neprihvatljivo na kazališnu scenu. No ona osjeća današnje vrijeme, što se poklapa s idejom Petera Brooka, koji je rekao da je 'kazalište sadašnji trenutak'. Ona piše o ljudima koje poznaje i sreće u dućanima, firmama i bankama, koji se onda prepoznaju u likovima njezinih drama širom Europe. Iako je u zadnje vrijeme politički aktivna, taj element ne unosi u svoje drame i ne referira se na aktualnu političku situaciju. Nju najviše zanimaju muško-ženski odnosi, ono što počinje kada prestaje politika. No ispod te površine uvijek kuhaju puno ozbiljnije i važnije teme. Kad ona započne temu o intimnim odnosima, znamo da će prikazati likove u neobičnom i ponekad zastrašujućem svjetlu.

U svojim tekstovima, kako to sama definira, nikad ne priča priče, pa tako čvrst kostur ne postoji ni u tekstu 'Bella figura'. Ipak, što nam ona govori tom komedijom?
Yasmina Reza je majstorica u pronalaženju tema na koje ljudi ne ostaju ravnodušni. Ona zapravo plete ne-priče prema kojima se morate odrediti, a kad se odredite, time ispovijedate i svoj stav o životu. U slučaju 'Belle figure' ona progovara o motivu nevjere, izdaje i nezaštićenosti, dakle temi koja postoji još od Klitemnestre i Egista, no valja reći da svako vrijeme traži nove odgovore na stara pitanja. Nekad je nevjera bila potpuno neprihvatljiva, a danas više ne znamo kakav stav trebamo zauzeti o tom pitanju. Trebamo li je osuditi ili prihvatiti? Kako jedan lik dolazi iz farmaceutske industrije, otvara se pitanje o podnošenju svakodnevnice uz pomoć tableta, pa tako i o anesteziranju cijelog društva. Također, suptilno govori o klasnom raslojavanju. Mislim da nam tim tekstom poručuje da je ispod pojavnosti, manira i protokola život mnogo suroviji nego što ga percipiramo u svakodnevnoj komunikaciji.

Kako se to manifestira kroz likove?
Njezini su komadi jako zahvalni za glumce. Kod nje su svi na početku neke 'belle figure', dakle dobro situirani ljudi srednje klase koji imaju ugledne poslove, lijepe stanove i unosne firme, a zatim ona iz njih izvlači ono što je suprotno i kontrastno njihovim statusima. U slučaju 'Belle figure' na parkiralište udaljenog restorana dolazi par u 40-ima, uspješni poduzetnik Boris i njegova ljubavnica Andrea, a zatim stiže i najbolja prijateljica njegove žene Françoise sa suprugom Ericom i svekrvom Yvonne da proslave njezin rođendan. Kako je to komedija, koja barata mračnijim stranama, Yasmina Reza stavlja pred likove, ali i pred publiku, zadatak da se odrede spram teme. Kako reagirati u situaciji u kojoj se nama blizak čovjek našao u nedozvoljenoj poziciji? Na kraju će se srušiti pomno čuvana buržoaska fasada, a oni najmoralniji i najpravedniji pokazat će svoju drugu stranu, što je čest slučaj kod Rezinih tekstova.

Prati vas glas angažiranog redatelja. Na što ste stavili naglasak u 'Belloj figuri'?
Često se bavim angažiranim temama, dolazim iz škole Bore Draškovića, a to znači da kao redatelj reagiram na svijet u kojem živim i zatim ga u tumačim u predstavama, no istodobno taj svijet ponekad tumačim i u komadima koji ne izgledaju društveno angažirano, no imaju neke veze sa mnom ili s onim što trenutno proživljavam ili sam proživljavao. Dakle bavim se i drugim temama jer mislim da je povremeno zdravo mijenjati žanrove, tematiku i stil da ne dođe do 'fahiranja' i manirizma. Kao i uvijek, stavljam naglasak na glumačku igru, a u slučaju 'Belle figure' i na oblikovanje prostora. Režiju doživljavam bez mistifikacije: mi na svakoj probi, kao kad se gradi kamena kuća, oblikujemo jedan kamen.

Do sada ste režirali brojne predstave i dobili mnoge ugledne nagrade. Koja vam je predstava bila prijelomna i usmjerila vas u karijeri?
To je bila predstava 'Čekaonica', koja igra već sedmu godinu u Ateljeu 212, a govori o srpskoj tranziciji deset godina nakon Miloševićevog pada. Tekst sam napisao zajedno s dramatičarom Brankom Dimitrijevićem, a temelji se na ispovijedima stvarnih ljudi koji su mi otkrili svoja autentična iskustva o suočavanju s posljedicama društvene tranzicije, od gubitka posla pa do čežnje za sigurnijim životom, tako da sam na kraju dobio živopisnu sliku Srbije. Primjerice jedna od priča odnosi se na direktora privatne tvornice koji je morao otpuštati ljude te je prolazio kroz psihičke krize, a druga donosi sudbinu čovjeka koji je prošao put od prodavača u hipermarketu velikog trgovačkog lanca do brend-menadžera, koji je potpuno izgubio privatni život i obolio od stresa. Jako mi je bila važna ta faza intervjua, kad su se tokom razgovara s ljudima pojavljivale emocije koje sam onda pokušavao unijeti u predstavu. U taj projekt dokumentarnog kazališta ušao sam kao tabula rasa, bez ikakvog recepta i svijesti o tome može li na temelju tih priča nastati kazališna predstava, ali s velikom hrabrošću i spremnošću da poginem. Ta mi je predstava dala vjetar u leđa.

Kakvu je ulogu u vašoj karijeri imala predstava 'Elijahova stolica' u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta, nastala po romanu hrvatskog pisca Igora Štiksa, koja je na 45. Bitefu dobila prestižni Grand Prix 'Mira Trailović'?
To je bila jako snažna predstava, prva koja je u Beogradu govorila o ratnom Sarajevu pod opsadom i kod nje se sve poklopilo - glumci, režija i tema. Knjigu sam pročitao još 2008. i najviše me je privukao uzbudljiv i kompleksan te čak kontradiktoran odnos između oca i sina te sam odmah znao da želim raditi predstavu po njoj. Poslije toga sam napravio još nekoliko predstava na isti takav dokumentaristički način. Primjerice u 'Plodnim danima' bavio sam se parovima koji imaju problem sa začećem, a u komadu 'Očevi su gradili', postavljenim u Podgorici, u fokusu su bili društveni problemi uzrokovani pogubnim utjecajem naglog bogaćenja. Posebno važna bila mi je predstava 'Peti park', pretpremijerno izvedena ovog ljeta na Belefu. I taj je komad nastao na temelju istinitog događaja: bavi se borbom grupe građana za spas Petog parka, zelene površine na Zvezdari, na kojoj je lokalna vlast odlučila posjeći stabla i uništiti košarkaško igralište te podići zgradu. Otpor građana je trajao pune tri godine, čak se pretvorio u svojevrsni pokret Peti park, koji je na prosvjedima znao okupiti oko pet tisuća ljudi. Na kraju su uspjeli otjerati bagere i spriječiti gradnju zgrade, no nisu se uspjeli složiti oko izgleda parka i sada je to livada. Taj slučaj može se shvatiti i kao metafora za zemlju u kojoj ljudi prihvaćaju poziv na bunt i revoluciju, ali moć slabi kada treba biti složan i graditi novo.