'Prije desetak godina napisala sam tekst o ljudima koji odrastaju uz Savu, uz njezinu desnu obalu. Mislila sam, prije svega na mladiće, muškarce. Opisivala sam svoje, ali i najbliže rođake moje kćeri. Tekst nikada nisam objavila. Nisam ga ni spremila. Izgubio se u velikim spremanjima računala, spremanjima koja katkada nalikuju ili na selidbe, ili na promjene adrese. A ima nas koji smo na premještanja, i to ne svojom voljom, itekako naučili. Jednoj takvog sa Save upoznala sam u ranu, lijepu jesen 2009., tog 8. rujna, u gradu u kojem sam tada pronašla sve ono što sam upamtila o zemlji svog rođenja. U Tuzli', napisala je Matanović na Facebooku.

'Pričali smo kao da se poznajemo godinama. I kao da ja nisam puno starija od njega. Poznavala sam sve tri njegove knjige koje je do tada objavio; jednu o Kamovu, dvije knjige proze. Pričali smo o toj Savi, razvedenim roditeljima, kćerima koje imaju isto godina, o njegovoj bolesti od koje se tek oporavio, o greškama u biografiji koje samo gone, i gone prema nekoj točki za koju nisi siguran da će biti ni komotnija, ni sretnija. Ali, važno je da je životna, i tvoja.

Smijao se kad sam mu rekla da dan prije nisam podigla neko rješenje o ispravku podatka vezanog uz mjesto mog rođenja. I da to neću ni učiniti jer sam si umislila da bi točni podaci značili i moj fizički kraj. 'Mora ostati pogreška…', rekla sam mu. Složio se.

Rekao mi je da su to dvoje na naslovnici romana 'Nigdje, niotkuda' njegovi djed i baka u trenutku kad su se prvi put susreli, i da se nekako boji da u romanu nije zapisao samo ono što je bilo, nego je zapisao i ono što mu se odmah nakon završetka teksta i dogodilo… Razumjela sam ga, priznala sam da je i kod mene često tako. Vjerovao je u moć izgovorene riječi. I zbog toga je govorio pomirljivo i bio dobar prema ljudima.

Dobitnik Nagrade Meša Selimović, za najbolji roman objavljen u 2008., sjedio je na večeri, pripremljenoj njemu u čast, do mene, s moje lijeve, a njegova majka s desne strane. 'Mi se vidimo samo na aerodromima, i nikada ne idemo u istom pravcu', rekla je gospođa. S koje je točke ona doputovala u Tuzlu, ne znam. Znam da je Bekim na svečanost došao s Hvara.

Bila sam te godine članica žirija. Najljepše iskustvo koje se u takvoj ulozi može upamtiti. Filip David, Mirko Kovač, Irfan Horozović. I ja s njima. Konkurencija jaka, razgovora puno, puno i straha da se ne pogriješi. I na kraju, jednoglasna odluka da nagradu primi trideset sedmogodišnji Bekim Sejranović. Dok je, na pozornici kazališta, 'otkrivan' pobjednik, dvorana je ustala na noge i pljeskala.

Sinoć sam saznala da je Bekim otputovao tamo odakle se više ne postavljaju pitanja, ni gdje, ni kuda… Noćas su mi se vraćale slike seminara, lica studentica koje mi priznaju koliko su bile sretne što smo, umjesto interpretacije Bekimovih tekstova u prostorima Filozofskog, sve zajedno otišle na promociju romana 'Ljepši kraj'. Vraća mi se tuzlanska promocija njegovih 'Sandala' 2014., njegovo gostovanje u Napretku na kojem najavljuje premijeru filma, moje nepristojno upadanje u riječi predstavljačice koja govori o Bekimovim putovanjima, a ja mislim da je je za našeg Bekima putovanje nešto posve drugo.

'Nit' želim ostati tamo gdje jesam, nit' želim stići tamo kamo sam 'kao pošao''. Najljepše je na putu; u autu, u vlaku, u čamcu, u tom životu 'između'. Iz njega i nastaje literatura. Istina, svako se slovo plaća i tugama, i bolestima, i nemirima, ali samo tako može, može ako se zasluži. A Bekim je zaslužio svaku svoju napisanu riječ. Želim vjerovati da smo i mi zaslužili čitati Bekima!

Budi miran, dragi dječače sa Save', napisala je Julijana Matanović.