Zagrepčanka Ivana Rogar doktorandica je na studiju književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i urednica u nakladničkoj kući Durieux te u časopisima Quorum, Libra Libera i Autsajderski fragmenti. U povodu njezine prve knjige, zbirke priča, razgovarali smo s njome o poticajima za vlastito pisanje te o paradoksalnoj poziciji debitantskog autora.

'Priče su nastajale potpuno nevezane jedna za drugu. Kako bih dobila ideju, tako bih je napisala. Nije postojao neki apriorni koncept ni ideologija za kojom sam se vodila. Tako je prva verzija zbirke bila prilično neujednačena, priče su bile idejno i tematski različite i nisu imale nešto što bi ih objedinilo. No budući da sam nastavila pisati, neke nove priče bile su idejno vrlo povezane s prethodnima. Na kraju mogu reći da sam zadovoljna konačnim proizvodom jer na razne načine, iz različitih perspektiva, komunicira jednu ideju - da su ljudi u načelu samoživi i da često nisu ni svjesni ili ne žele osvijestiti da čine štetu drugome.'

Izazovi pisanja

Izazovni su mi bizarni događaji, izopačeno ponašanje koje bi čovjeka trebalo trgnuti iz kolotečine, navesti ga da se zapita je li to normalan svijet, je li to i njegov svijet, je li doista tako poremećen? Jer, naposljetku, svaki svijet je moguć, koliko god izopačen bio.

Uzori i propitkivanja

Prvi impuls za pisanje dala mi je davno Faulknerova zbirka priča 'Siđi, Mojsije'. Kad sam je pročitala, osjećala sam se kao da me netko zviznuo. I pomislila sam da upravo to želim sama raditi, pisati priče koje će čitatelja osupnuti jer će mu na neizravan način pokazati kakvo mu je okruženje i kakav je on sam. Ako knjiga navede čitatelja na razmišljanje o vlastitim vrijednostima, to je veliko postignuće. Pritom, naravno, ne mislim na preskriptivnu književnost koja daje gotove odgovore na uopćena pitanja: što je važno u životu? Kako treba živjeti? Što treba cijeniti? Mislim na književnost koja propitkivanje postiže nudeći čitatelju situacije koje će ga na ovaj ili onaj način uznemiriti, u kojima će naći nepravilnosti prema kojima će se nekako morati pozicionirati.

O domaćoj književnoj scenii neafirmiranim autorima

Mjesta ima sasvim dovoljno za sve, ali nakladnici bi trebali obraćati više pozornosti na nepoznate autore. Kad sam tražila izdavača, nekoliko nakladnika mi je odbilo rukopis s obrazloženjem da nisam dotad objavila nijednu drugu knjigu. Naravno da je izdavačima lakše ići na sigurno i objaviti rukopis poznatog pisca jer zašto bi itko kupio knjigu potpuno nepoznatog autora? Gdje je tu čitatelju jamac za kvalitetu? Pritom su izdavači sigurno svjesni paradoksa koji stvaraju: da bi ti objavili knjigu, ne smiješ biti debitant, a da ne bi bio debitant, moraju ti objaviti knjigu. Osim toga, ako se ne bavimo i novim autorima, stvara se zatvorena zajednica u kojoj više nije važna kvaliteta teksta, nego ime koje stoji iza njega.