ROMAN@TPORTAL.HR

Je li gotovo s ratnim temama?

03.06.2011 u 08:00

Bionic
Reading

Član žirija tportalove književne nagrade Gordan Duhaček u suvremenoj proznoj produkciji traži odgovor na ovo pitanje

Kada je prošli tjedan na svim hrvatskim portalima osvanula vijest da je konačno 'uhićen ratni zločinac Ratko Mladić', prvih nekoliko sati se iza tih riječi nalazio upitnik. Trebalo je sačekati 13 sati i akademsku četvrt, kada je na press-konferenciji, koju su uživo prenosile sve relevantne regionalne televizije, Mladićevo uhićenje potvrdio i srbijanski predsjednik Boris Tadić. Nakon toga je upitnik nestao, a pronalazak i hvatanje Mladića postalo je činjenica, usput i svjetska vijest dana. Reakcije na to da je 'balkanski koljač', kako Mladića nazivaju mnogi europski mediji, na putu da ga se dovede na put kojim će biti priveden pravdi (da parafraziramo hrvatsku premijerku), vrlo su različite u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini s jedne strane, a u Srbiji s druge.

Naročito su se građani Sarajeva pokazali suzdržanima, iako imaju svako pravo da bez zadrške slave na ulicama što je čovjek koji ih je tri godine sustavno i nemilosrdno ubijao uhvaćen nakon 16 dugih godina u bijegu od suda i pravde, od kojih je Mladić dobar dio proveo pod ugodnom zaštitom srbijanskog državnog vrha, prvo Slobodana Miloševića, a onda Vojislava Koštunice. U Srbiji se pak suzdržanost pokušala proizvesti trezvenim izjavama vladajuće koalicije, no za nešto realniju sliku stanja su se u nedjelju navečer pobrinuli Šešeljevi radikali, organiziravši miting podrške Mladiću, koji je – kako to često bude u Beogradu – prerastao u razbijanje i ulični rat ekstremno desnih huligana i policije. Zanimljiv detalj u svemu tome jest i javno izražena želja stanovnika vojvođanskog sela Lazarevo, u kojem je Mladić pronađen, da se ubuduće zove Mladićevo.

Sve to zajedno može se učiniti i kao potpuno fiktivna, romaneskna priča o ljudskoj sljepoći i zloći, o tome zašto narodi vole svoje zločince, a preziru njihove žrtve, o tome da tragedija ne garantira katarzu i definitivno o tome da je loša ideja mjesto u kojem živiš prozvati po osumnjičenom za najgore moguće zločine. Naravno, nije isključena ni mogućnost da će Lazarevo postati turistička atrakcija za srpske šoviniste, mjesto hodočašća, mjesto na kojem je od izdajničke ruke pao još jedan narodni junak, kao 1389. Lazar Hrebljanović na Kosovu. To bi onda već bio nikad napisani roman Kurta Vonneguta o Balkanu i njegovim samonametnutim patnjama i ratovima koji se uopće nisu trebali dogoditi, ali su očito morali.

Zato je odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta vrlo jasan i jednoznačan: ne, nije gotovo s ratnim temama u književnosti. A ne bi ni trebalo biti, jer sve dok postoje ljudi koji svoje selo žele nazvati po ratnom zločincu, književnost bi o tome morala imati nešto za reći. Uostalom, baš je Ratko Mladić nevjerojatno potentan lik za književnu obradu.

Riječ je o vojniku u najgorem smislu te riječi, ali i čovjeku svojedobno opsjednutom vrtlarstvom, brižnom ocu kojem se ubila kći usred rata u BiH, promućurnom ciniku koji je volio manipulirati medijima, te bešćutnom organizatoru najvećeg zločina u Europi od Drugog svjetskog rata. Može se Mladiću mnogo toga staviti na leđa, i rijetko što od toga bi bilo pogrešno, ali se nikako ne može reći da je jednodimenzionalni lik.

Za sada smo, čini se, ipak daleko od toga da se netko uhvati u koštac s Ratkom Mladićem kao književnim likom, kao što je – primjerice - to sa strašnim dominikanskim diktatorom Rafaelom Trujillom učinio nobelovac Mario Vargas Llosa u romanu 'Jarčeva gozba'. Pisati o zlu i zločinu ne znači promovirati ga, nego se suprotstaviti, suočiti se s činjenicom da su svi zločinci ljudi, izboriti se protiv zla u sebi, ne dopustiti da zločine prekrije zaborav ili da im se pristupa ravnodušno.

Ovogodišnja konkurencija za nagradu tportala sadrži i dosta romana koji se bave ratom, na razne načine. Ludwig Bauer u svojoj povijesnoj freski 'Zavičaj, zaborav' plete priču koja uključuje i Drugi svjetski i Domovinski rat, roman 'Jane Perkanova' također je uokviren ratnom 1991. godinom na dubrovačkom području, Ivana Simić Bodrožić se pak u 'Hotelu Zagorje' bavi prognaničkim iskustvom djece, dok Josip Mlakić piše o tome što ratnike čeka u miru, naročito ako je taj mir samo nastavak rata drugim sredstvima, kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini. 'Staljingrad' Željka Ivanjeka svoj specifični rat nosi u naslovu, a Bekim Sejranović u 'Ljepšem kraju' rat upisuje u psihologiju glavnog lika, zauvijek obilježenog bijegom od rata, možda i strašnije nego da je u njemu ostao.

Spomenuti romani imaju dvije zajedničke osobine: prva je da pripadaju boljoj polovici prošlogodišnje književne produkcije u Hrvatskoj, a druga je da su svi (osim donekle Mlakićev roman) pisani iz perspektive žrtve rata. Prva stvar svjedoči o tome da su rat i poraće teme koje autore i autorice itekako inspiriraju, bez obzira jesu li utemeljene na autobiografskim elementima ili nisu. Druga stvar pak upućuje na to da tek treba naći odvažnosti za korak prema mračnoj strani, bez koje je svaka ratna priča polovična u najboljem slučaju.

Ratovi koji su se događali na prostoru bivše Jugoslavije od početka do kraja devedesetih sigurno će još desetljećima biti tema domaćih romana. Nema sumnje da će to biti i Drugi svjetski rat, naročito zbog u glavama mnogih nerazriješenog trokuta ustaše-četnici-partizani. Ono čemu se treba nadati jest da se prošire horizonti pripovijedanja o ratu. Na osnovi književne povijesti može se poželjeti roman poput nekog Hemingwayevog, u kojem se asketski pojedinac suprotstavlja fašizmu. Ili epska priča kao u Zolinom 'Slomu', s vrhuncem na bojnom polju nakon bitke, među raskomadanim leševima, sve ispisano u prozi koja tjera suze na oči. Ili tvrdi stav Ernsta Jüngera o ratu kao prilici za čeličenje karaktera i duha, bez milosrđa ponajprije prema samom sebi. Ili... ili...

Ne, nije gotovo s ratnim temama, sve dok se rat tako lako vraća u naše živote, kao što je uhićenje Ratka Mladića pokazalo. S obzirom na njegovo upitno zdravstveno stanje, teško je garantirati kako će suđenje koje ga čeka u Haagu završiti. Ali kada se netko odluči Mladića pretvoriti u književni lik, kada neki autor uđe u zločinačku psihu, a izađe čist, to će biti još jedna prijeko potrebna presuda, i pobjeda. Jer umjetnost je uvijek, čime god da se bavi, najsnažniji izraz života, jednako kao što je rat najsnažniji izraz smrti.

Više o književnoj nagradi roman@tportal.hr čitajte na službenoj stranici roman.tportal.hr te na Facebook stranici nagrade.